Fra Marko Štekić je uglavnom hodao u habitu, veoma rijetko u civilu. Tako je jednom u habitu prolazio kroz neko muslimansko selo u tuzlanskom kraju. Prolazio je kraj kuće u kojoj je jedan dječak na svježe bio obrezan, pa je imao na sebi samo dugu košulju kako se ne bi povrijedio. Vidjevši fra Marka također u dugoj košulji – habitu, dječak ga upita:
– Boli li tebe?
– Ne boli – odgovori fra Marko.
– Ma sigurno boli, ali ti nećeš da kažeš – uzvrati dječak.
Fra Miroljub Pervan imao je običaj da od fratara kod kojih zapazi knjigu koja ga zanima, uzme je, stavi u tašnu i ostavi poruku:
– Ako te zanima sadržaj knjige, piši pa ću ti napisati.
Došao fra Miroljub za patron župe u Zenicu fra Domagoju Šimiću koji je znao ovaj običaj. Dok je fra Miroljub držao svetu misu, fra Domagoj nađe u njegovoj tašni pod osobnim stvarima par svojih knjiga. Uzeo je knjige i umjesto njih stavio ciglu s porukom:
– Ako te zanima za što služi, piši pa ću ti javiti!
Fra Juro Vuletić imao je brižljiv odnos prema ljudima s kojima se susretao. U vrijeme kratkog župnikovanja u Koraću, nakon prve nedjeljne mise došli su ga, po običaju, pozdraviti i predstaviti mu se prakaraturi i vodeći ljudi u župi. Fra Juro je s njima veselo ljudikao i potrudio se da im zapamti imena. Nekoliko dana poslije, dok je šetao dvorištem, jedan je od njih naišao pijan, šarajući cestom desno-lijevo. Fra Juro se želio diskretno skloniti, ali je bilo prekasno, već ga je vidio. Da ga ne uvrijedi, a da mu se ipak javi, rekne mu:
– Kume Ićo, tebe to malo prevarilo?!
– Ne paroče – odgovori prakaratur – nije me prevarilo. Ja sam ‘vako ćeo!
Tumačeći Plehančanima katoličke propise o postu i nemrsu, fra Vjekoslav Zirdum, zvani Amidža, napomenuo je kako se u iznimnim slučajevima, npr. kad je čovjek na putu, može i petkom jesti meso.
To je na svoj način shvatio poznati plehanski šaljivac Petar Sušić iz Bukovca, koji je pedesetih godina u teškim vremenima zbog svojih vedrih dosjetki često ležao u derventskom zatvoru. Petar je sljedećeg petka iznio svoj astal (stol) na seoski put, koji je prolazio pored njegove kućice, sjeo i jeo slaninu. Susjedi su se tome čudili, a on im je objašnjavao:
– Niste dobro slušali što je parok govorio: Kad je čovjek na putu, može petkom jesti i meso.
Fra Anđeo Žutić bio je strastveni navijač Dinama i ljubitelj plave boje. Za vrijeme slučajnog susreta s trojicom milicajaca, još u onoj državi, kad se s ovom vrstom službenika nije baš olako upuštalo u svakakve razgovore, fra Anđeo nije mogao sakriti radost zbog plave boje njihove uniforme te im je, čudeći se, rekao:
