U Jajačkom samostanu početkom Prvog svjetskog rata bila je smještena bolnica za ranjenike, koje bi dovodili s fronta. Od fratara u samostanu ostali su samo dvojica: gvardijan i mladi vikar, koji je volio pse i imao ih troje. Dolazeći s majkom u posjet bolesnicima jedno se dijete prepalo pasa, kad su na nj zalajali i bježeći, posrnulo, a pas ga prihvatio za košuljicu i malo ugrizao i za nogu. Dijete je drečalo što ga grlo nosi te je doletjela majka sva naplahirena. Spopala dijete i dobacila:
– Nije naš samostan nikad upamtio manje fratara, a više pasa neg' evo sada!
Ulazi pijanac u autobus i sjeda do fratra. Njegova košulja je izgužvana, po vratu mu je razmazan crveni karmin, i iz otrganog džepa mu viri poluprazna flaša džina. Čovjek lagano vadi novine i počinje čitati. Poslije nekoliko minuta se okreće prema fratru i upita ga:
– Oče, da li možda znate šta izaziva artritis?
– Sine moj, artritis je posljedica neurednog života, provođenja vremena sa ženama lakog morala, previše alkohola, i nesuglasice sa prijateljima i obitelji – odgovara fratar.
– Da ne povjeruješ – promrmlja pijanac, lagano vraćajući se svojim novinama.
Osjećajući se pomalo krivim zbog onog što je rekao, fratar se okrenu prema pijancu i reče:
– Oprostite ako sam bio malo arogantan. Koliko dugo već imate artritis?
– Nemam ga ja – odgovara pijanac – ali baš sad čitam da papa boluje od toga.
Za vrijeme župnikovanja fra Miroslava Džaje u Dobretićima morao je pred mrak do bolesnika. Nije bila zima, ali je bio gust mrak kad se od pohoda bolesniku vraćao kući na konju. Malo je zalutao i krenuo prema kući na kojoj je vidio rasvijetljen prozor. Sjašio je i pokucao na zaključana kućna vrata. Čuo je kad su se otvorila sobna vrata i žena upitala tko kuca. Fra Miroslav je odgovorio:
– Otvori, pa ćeš vidjeti!
Žena se vratila u sobu, ostavivši zatvorena vrata. Čuo je kako je neki muškarac pita tko je bio, a ona odgovara:
– Neki brnićki štenac došao našoj Luci.
Imala je naime kćer Lucu, djevojku za udaju pa mislila, da je neka lola iz sela Brnića došao curi na ašikluk. Tek kad je fra Miroslav glasno povikao da nije šćenac, već ujak, otvorila su se vrata, baka je molila za oproštenje i izvela ga na pravi put.
Fra Jerko Petričević pekao rakiju u samostanu na Šćitu. Stavio rakijski kazan u podrum. Kako je cijeli dan gorjela vatra, a dimnjak bio uzak, zagrijao se i zapalio tako da je vatra uhvatila krov samostana. Vikar samostana fra Ivo Krešo zvonio i pozivao ljude da pomognu gasiti požar. Otišao je u sobu fra Ive Žilića, Misnika, probudio ga iz kreveta i rekao mu uzbuđeno:
– Misniče, gori samostan!
Misnik mirno upita:
– A gdje gori?
– Gori krov na drugoj strani samostana.
– Dobro, probudite me kad dođe do moje sobe – reče Misnik i okrene se na drugu stranu.
Isti ovaj fra Stipo kupio sebi konja Dorata. Kasnije ga pitali:
– Meštre, kako Dorat?
– Ima, veli, dva smrtna grijeha.
– Koja, bolan?
– Linost i proždrlost, – odvrati fra Stipo
Pripovijeda se za fra Stipu Nevistića kako je rado išao u lov, ali bio veoma slab lovac, premda je imao psa Lisu. U jednom mu je lovu dvaput Liso nagonio zeca na pušku, a kad je lovac oba puta promašio, pas ga je prijekorno gledao.
– Gledao me je tako, – pričao je kasnije fra Stipo – da bi mi opsovao i oca i mater, kad bi znao govoriti
Putovali jednom na konjima fratar fra Stipo Nevistić iz Jajca i jedan ugledan beg iz Jajca i prelazili rijeku Vrbas. Na sredini rijeke izvuče beg kuburu i reče fra Stipi:
– Sjaši, papaze!
Fra Stipo se spusti u rijeku. Onda opet:
– Penji se!
I fra Stipo se mirno popne na konja. Beg ponovio svoju igru još dvaput, a fra Stipo je silazio, penjao se i naizgled mirno podnosio ovo ponižavanje. Beg je uživao u svojoj nadmoći i nije primijetio kad je fra Stipo izvukao svoju kuburu.
– Sjaši, beže!
Beg se začudi fratrovoj drskosti, ali nemajući kud, sjaši u rijeku.
– Uzjaši!
Beg uzjaha i pogleda u svoje mokre noge.
– Sjaši i vodi konja do obale!
Fra Stipo je držao bega na nišanu dok se nije udaljio dovoljno daleko od domašaja begove kubure. Kako je sutradan bio pazarni dan u Jajcu, izišao fra Stipo u čaršiju da se porazgovori s ljudima, kadli pred jednim dućanom sjedi njegov beg i pije kavu. Ugleda fra Stipu i zovne ga. Fratra je nešto posjeklo u koljenima, ali nema kud, pa priđe begu, a on će mu:
– Hodi, fratre, na kavu! Beli si ćoek!
Fra Nedjeljko bio mladomisnik na Plehanu. Zapalo ga bolesniku u podalje selo i mladomisnik se spremio. Došao bolesniku u sobu, a starac ga iz kreveta čudno gleda. Vidi neko golobrado momče, ni nalik na stare delije, brkate ujake, na kakve je on navikao od kada se počeo kretati i izgovarati: Isus i Marija, pa sve do sijedih kosa na glavi.
– E, stari, jesi li ti poručio po misnika da te dođe ispovjediti?
– Jesam, ama ...
– Šta: Ama?
– Zelen si ti, dite, da me ispovidiš!
– Kako zelen?
– Znaš li ti da je mene ispovido pokojni Pekez (fra Lovro Pekez-Tomić), još kad se cesta probijala za Brod. Pa pokojni Grle (fra Lovro Grlić), prije neg' se manastir počeo graditi. Čast i onom ko te je poslao i tebi koji si došao, ali, brate, zelen si ti da mene ispovidiš!
Njih se dvojica dugo tako natezali. Badava. Fra Nedjeljko dokazivao da i mladi svećenik ima vlast kao i najstariji odrješivati od grijeha i druge svete sakramente dijeliti. Starac svejedno i dalje ponavljao:
– Zelen si ti da mene ispovidiš!
Najposlije dodijalu mladomisniku to priknadanje. Zgrabio starca za naramenice njegova prsluka, podigao ga iz kreveta i zgrmio na njega:
– Hoću li ja sad ić' na groblje i zvati mrtve tvoje Pekeze i Grle da ustaju i dođu tebe ispovijedati. Ispovijedaj se, dok te nisam poslao k njima, da te oni na drugim svijetu ispovijedaju!
Vidi stari, da taj nije baš dotle zelen dokle je on mislio. Prekriži se i poče:
– Ispovijedam se Bogu i tebi, oče svemogući....
