Jednom se ujaku na Kupreškoj visoravni dogodilo da mu je nekoliko dana pred Božić naglo umrla kuharica, a predbožićne pastoralne obveze i snijegom okovani Kupres sprječavali su ga da ode potražiti negdje drugu kuharicu.
Tako na sam Božić, nakon što je s narodom slavio sve tri božićne mise i puk se razišao, iznese on preda se suhoga mesa, kruha koji su mu ispekli u komšiluku i pletaru rakije. I pripovijeda:
Osjetivši se usamljen i u sebi i oko sebe, podignem pletaru okrenem se prema jednom kutu sobe pa uzviknem:
– Zdrav si mi, budžače!
Odande kao da sam čuo odjek: `Živio, ujače!'
Malo zagrijan i ohrabren, pjevao sam i poneku božićnu pjesmu. A zatim se okrenem prema drugom kutu i ponovim kao i ranije.
Kad sam obredao sva četiri kuta, jedva se dohvatim kreveta i tvrdo zaspim.
Dok sam još spavao, dođu prakaraturi pa me zovu:
– Ujače, hoćeš li nam govorit misu?
– Kakvu misu sada?
– Pa danas je drugi dan Božića.
– Aaaa!
Fra Željko Džaja imao je u Dobretićima nedjeljnu misu. Po starom običaju lijeva strana pripada ženskom svijetu a desna muškom. Ali! Snažni i otresiti, kao gora visoki seoski momak, sa nadimkom Šiljkan podno crkve držao se na ženskoj strani. A to je fra Željku upalo u oči, jer na to se strogo pazilo. Pa "prozove" Šiljkana da pređe na svoju mušku stranu. Ali Šiljkan ni da čuje, a Željko sve jedrije i moli i uzvikuje. Međutim kad je vidio da je sve uzalud, onda se obrati svekolikoj muškoj strani, i svečano riječ po riječ, naglasito prozbori:
– A, znate li vi što Šiljkan neće da pređe na mušku stranu?! On se podviruje pod vaše snaše!
Bilo je dosta da se stvori gužva, pođoše prema Šiljkanu, a Šiljkan prema izlaznim vratima, izustivši na brzinu prije toga:
– Klanjam se Tebi Bože Svemogući, a tebi Džaja jebem mater – i kao klis izleti iz crkve i izgubi se.
Uvođenjem redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini dotadašnji je bosanski biskup fra Paškal Vujičić Dobrota morao napustiti službu na zahtjev Austrije, jer se nije slagao s njenom politikom. Tragalo se za novim kandidatom, među kojima je bio i fra Grgo Martić, tadašnji sarajevski župnik, a za turske uprave katolički agent i okretni političar.
Austrija je zatekla kao ruskog poslanika kod vezirske vlade u Sarajevu poznatog književnika Rudolfa Hilferdinga koji se u nekom političkom poslu našao tada u Rimu, pa posjetio i Vatikan. Tu su ga pitali da li poznaje Martića i kakav je to čovjek. Hilferding je bio Martićev dobar prijatelj i kovao ga u zvijezde.
– Vele za njega da ima sve begovske manire, voli lov, puši čibuk, jede prstima, bogeta se, pa čak govore da i turski post ramazan posti...
Hilferding je pravdao točku po točku. Ide u lov za volju bogova, jer kad imaš njih u ruci, tom taktikom najbolje svoj posao svršavaš. Puši čibuk, jer je to narodni običaj u Bosni. Jede prstima, jer nema jedaćeg pribora, pa tako rade svi. Bogeta se od navike. Nije istina da posti ramazan, jer kao inteligentan čovjek ne posti ni svoje korizme, kamoli turski ramazan.
Spomenuti fra Stipo Nevistić bio je sklon šalama i dosjetkama. Pred majčinu smrt otišao joj u posjet. Kad se vratio pričao je fratrima, kako je nagovarao majku da pristane na to, da ju se u fratarskom habitu ukopa, a da ona nije pristala, jer da može vragu njegova haljina zamirisati pa će odnijeti nju, na pravdi Boga, mjesto njega.
Fra Stipo Nevistić baštinio je dosjetljivost i humor od svoje majke. Nakon majčine smrti pričao je događaj sa svojom majkom.
Vidim ja, priča fra Stipo, da će majka broz putovati, pa je zapitah:
– Majko, eto dabogda da ozdraviš, ali ako umreš, mi fratri običavamo svoje roditelje ukopati u našim fratarskim habitima, jer imamo tu povlasticu. Bili i ja tebi obukao naš habit?
– Nemoj, sinko, reče starica. Ja najvolim u svojoj kupreškoj ćurdiji pred Boga doć, u čemu sam sav vik vikovala. Ako mi obučeš svoj habit, šta ja znam šta može bit. Bojim se, mogao bi on zamirisat vratu, pa će pokušat mene mjesto tebe odvuć u pakao. Ti se, sinko, znaš s njim bočit, a ja, nit sam to kad učila, nit mi je tribalo.
Bio sam dušobrižnik u jednoj gradskoj župi, pričao je stari ujak. Došla na zaruke jedna djevojka poodmakle dobi. Udavala se za udovca, koji je blizu trideset godina bio stariji od nje. Kod ispita i pouke zaručnika ujak je upozorio zaručnicu na tu veliku razliku u dobi i opasnosti koja bi za bračni život mogla iz tog nastati. Djevojka je saslušala opomenu i u svoje opravdanje samo rekla:
– E, ujače, vi niste čitali romane, pa ni ne znate što je ljubav!
