Brat fra Mato Mijatović je brižno služio pokojnog fra Peru Evića kad je već počeo pobolijevati. Uvijek bi ga fra Mato posjetio prije spavanja da vidi treba li mu što. Tako jednom fra Pero zamoli fra Matu da ga dobro ušuška pokrivačima, da se ne prehladi. Tako fra Mato i uradi. Zaželivši fra Peri Laku noć upita ga:
– Hoću li ugasiti svjetlo, ujače.
Dobro ušuškan fra Pero odgovori:
– Nemoj, ustat ću ja, pa ću ga ugasiti.
Fra Pero Ević je bio dobar ispovjednik i župljani Tolise su se rado kod njega ispovijedali. Imao je razumijevanja i širine za ljudske slabosti. Jednom se dogodilo da se kod njega ispovijedalo više mladića. Svi su više-manje ispovijedali da su tamburali. Kako je i sam fra Pero svirao tamburu, to nije smatrao nikakvim grijehom. Nakon nekoliko takvih tamburaša, upita fra Pero jednoga:
– Što ti znači tamburati.
Ispostavilo se da se radi o nekim seksualnim grijesima. Poslije tog saznanja izađe fra Pero iz ispovjedaonice i povika:
– Tamburaši da niste išli na pričest..
Jedne zimske večeri vraćao se biciklom iz Županje jedan pijani mještanin sela Oštra Luka. Da skrati put kući krene preko zamrznute rijeke Tolise. Led je bio tanak, čovjek propadne i utopio se. Žena ga žalila, tješile je susjede riječima da mu je to suđeno.
Čula žena da postoji stoljetni kalendar u kojem su opisane sudbine ljudske, pa jednoga dana navrati u samostan u Tolisu da upita ujake imaju li oni taj kalendar i da li bi pogledali što piše za njezina muža. Upravo je naišla na fra Jozu Pejičića koji prati taj stoljetni kalendar i potuži mu se, kako je izgubila muža, utopio se u rijeci Tolisi, pošao preko leda, led bio tanak, a on pijan i utušio se. Nego, ujače, imaš li ti stoljetni kalendar?
– Imam – odgovori ujak!
– Bili htio pogledati što piše tamo za moga muža, dali se on morao utušiti?
Ujaku je bilo sve jasno, pa i bez otvaranja kalendara odgovara ženi:
– Kad čovjek pođe pijan preko tankoga leda, piše u kalendaru da se mora utušiti.
Žena će ujaku na to:
– E, sad mi nije žao što se utušio. Morao se utušiti kad mu je suđeno.
U Fojnici šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo popularno i moderno ime Jedinko. Tako su se zvali mnogi dječaci iako nisu bili jedini u obitelji. Fratrima to malo čudno pa ne znaju kako će odučiti svijet od tog "modernog" imena. Govorili javno, odgovarali privatno, ali na svakom sljedećem krštenju dječaku opet daju ime – Jedinko!
I, bezbeli, fratri se dosjetili. Kupili magare i nazvali ga Jedinko. Pročulo se po župi da i fratri imaju Jedinka. "Moderno" ime nije više bilo moderno. Govorili ljudi:
– E, neću vala, da mi se dijete zove k'o fratarsko magare!
Dobio poznati bosanski franjevac i u ono doba priznati pjesnik fra Grgo Martić od ilirskih prijatelja Gaja i drugova barometar. Čudio se fra Grgo i pitao što će mu ta švapska sprava.
– Znat ćeš kad će padati kiša, a kad će biti lijepo vrijeme – vele mu prijatelji.
– Znam je kad će kiša po svojim leđima i po svojim kostima bez te vaše švapske ujdurme – veli Grgo, ali ipak zahvaljuje i nosi barometar u Sarajevo, u Latinluk, i vješa ga u svojoj sobi koja je istodobno bila i župni ured i kancelarija narodnog zastupnika kod turskih vlasti.
Čudio se fra Grgo čudnoj spravi i vidio da barometar reagira kao i njegove kosti koje je u mladim danima povrijedio padajući s konja. Kad god njega zabole kosti, kazaljka na barometru pada, a iza toga pada i kiša! Svidjela se fra Grgi švapska sprava, ali šutio i gledao svoj posao.
Nastala u Bosni suša. Presušila i voda svuda osim na Vrelu Bosne i na većim izvorima. Ljudi se molili Bogu: muslimani držali dovu, pravoslavci vodili litiju, ali kiše nema pa nema. Jednog dana susretne vezir fra Grgu pa mu prigovori:
– Fra Grgo, bolan, kao da tebi nije stalo do ovog naroda. Svi se mole, a tebi svejedno. Što i ti sa tim svojim latinima ne moliš za kišu?
– Efendim, nije to tako lako. Treba prije tražiti dopuštenje iz Rima pa tek onda praviti procesiju za kišu.
– Piši molbu, što čekaš, hoćeš da i Bosna presuši! – kori ga vezir.
Gleda Grgo na barometar i vidi da je kazaljka skočila visoko: nema kiše ni izdaleka. Krije se i ne izlazi napolje da ga vezir ne bi upitao. Konačno, jednog dana počela kazaljka na barometru padati niže, a fra Grgu zaboljele kosti. Ipak, uspravi se pa počne šetati po Sarajevu i to blizu Konaka gdje je odsjedao vezir.
– Bolan, Grgo, ima li odgovora iz toga tvoga Rima za onu procesiju za kišu? Svi ćemo pomrijeti!
– Došla je knjiga iz Rima – veli nezainteresirano fra Grgo.
– Pa što čekaš, što ne držiš procesiju? – pita ga vezir.
– Zar treba? –upita fra Grgo začuđeno i ode kući, skupi ono malo katoličke sirotinje i povede procesiju preko Latinske ćuprije. Nije dobro ni obašao nekoliko sokaka, a već počela padati kiša!
Na prvom sastanku nakon toga, vezir svečano izjavljuje:
– Svi vi što ste molili, ništa ne možete! Samo je Grgina molitva prava, a on je najugodniji Božji ugodnik!
A fra Grgo šuti, suče brke i misli u sebi:
– Ipak su oni ilirci mudre glave!
Jedna od najvećih epidemija u povijesti čovječanstva tzv. španjolska groznica u tri mjeseca 1918. godine pokosila je preko 21 milion ljudi, što je za 2 miliona više nego je bolo žrtava u oba velika svjetska rata. Prvi bolesnik kome je pozvan fra Miroslav Džaja, tada župnik u Pougarju, bila je neka žena. Imala je visoku temperaturu, ali je bila prisebna. Zdrava čeljad izašla su iz sobe, a ona se tako glasno ispovijedala, da ju je morao upozoriti da nisu u mlinu, i da tiše govori. Kad ju je ispovjedio, ustao je da zovne ukućane u sobu da prisustvuju sv. pričesti. Tad ga upozoriše da ima još jedan bolesnik. Ispod ćebeta se izvuče sin bolesne žene, mladić već za ženidbu. Ležao je na zajedničkoj postelji, a da ga fra Miroslav nije ni primijetio. Začuđen upita ženu:
– Pa, ženska glavo, zašto si se tako glasno ispovijedala, kad si znala da će momak sve čuti?
– Šta 'udi, zdravlja ti! Što zna Bog, nek znaju i ljudi.
