Donio čovjek deseto dijete na krštenje. Fratru se dijete učini priličito velikim, pa se obrati ocu:
– Meni se čini da je ovo dijete trebalo puno ranije krstiti.
– Da se nisam usepetio, ujače, pa donio lanjsko – odvrati čovjek!
Zna se da je fra Grgo Martić imao dosta slobodan jezik i da se rado izražavao narodski.
Tako jednom morao on otići teškom bolesniku. Uzeo što treba, i Isusa iz tabernakula, uzjašio konja i krenuo. No, bilo je veliko nevrijeme, kiša raskvasila putove, a on morao preko vododerina. Tako stigne do nekog dubokog potoka, konj se okliznu, a fra Grgo zavapi:
– Sad pomozi, Isuse, inače odnese vrag i Tebe i mene!
Svakoga jutra moglo se u Varešu vidjeti starog Jozu Bjelobrkića kako ide u crkvu na misu. I on je mogao vidjeti vrijedne ranoranioce i pozdraviti se s poznatima. Tog jutra bi mu nešto neobično. Susretne svog jarana Ibru s Daštanskoga, ali ne kao obično, pored konja natovarenih džakovima drvenog ćumura, niti na samaru s prebačenim objema nogama na jednu stranu, nego ide on pješke i nekako snužden. Kad su se pozdravili, veli mu Jozo:
– Nešto si mi karli, jarane?
– Uvalila mi se nesreća – odvrati Ibro. – Ima već nekoliko dana moj najbolji konj, Alat, neće ni sijena ni zobi. Išao sam, evo, doktoru za ajvane pa je rekao doći. Slutim da ni od njega neće biti pomoći. A kuda ti?
– Idem u crkvu – odgovori Jozo.
– Bih li i ja mogao s tobom da se preporučim Bogu? – pita Ibro.
– Možeš – kaže mu Jozo – samo ćeš morati skinuti fes, jer u nas u crkvi svi su muški gologlavi.
– Lako je za to, idem ja – uzvrati Ibro.
Kada su unišli u crkvu, nije prošlo malo vremena, iziđe svećenik. Bilo je to vrijeme kad su se mise slavile na latinskom jeziku i po tridentinskom obredu, tako svećenik podno oltara započe dovoljno glasno:
– Introibo ad altare Dei (Pristupimo oltaru Božjem).
Čuvši to, Ibro uze svoj fes i iziđe iz crkve. Čim je došao kući, saopći mu mlađi sin da je s Alatom gotovo.
– Znao sam – veli Ibro. – Hajdemo mu oderati kožu pa ga zakopati.
Kad su to obavili, ispripovjedi Ibro kako je susreo jarana Jozu te kako je s njim išao u crkvu i nastavi:
– Onaj krupni papaz iziđe na vrhu crkve pa, čim je nešto poravnao na velikom stolu i ne gledajući u mene, zagalami: Hitro Ibro, hajd’ Alata deri! I ja odmah iziđoh, pa kući. I vidim da je dobro pogodio.
Tako je, eto, nepismeni Ibro prevodio s latinskog Introibo ad altare Dei na bosanski Hitro Ibro, hajd’ Alata deri.
Otišao fra Nedjeljko u posjet jednoj obitelji. Popio malo više i pod gasom se vraćao u samostan. Imao je poteškoća da pronađe put do samostana. Naišao na grupu djece koja su se na ulici igrala, te ih upita:
– Djeco, zna li netko od vas gdje stanuje fra Nedjeljko?
Oglasi se jedan dječak:
– Pa ti si fra Nedjeljko.
– Znam ja to – odgovori fra Nedjeljko – ali ne znam gdje stanujem!
Fra Božo Borić šezdesetih godina prošlog stoljeća bio je kapelan u Kreševu. Propovijedao je 1967. godine u staroj kreševskoj crkvi koja je imala kod srednjih vrata propovjedaonicu. Kako u crkvi nije bilo razglasa moralo se podosta glasno propovijedati da bi se čulo. Za vrijeme propovijedi neko malo dijete u krilu majke počelo je plakati. Žena ga je nakratko utišala, a kada je opet zaplakalo pošla je prema vratima da iziđe iz crkve. Fra Božo prekida propovijed i govori:
– Nemojte izlaziti! Meni ne smeta!"
Žena će fra Boži:
– Ne smeta ono vama, nego vi njemu!
Studirao fra Velimir u Rimu moralnu teologiju. I na kraju doktorirao. I čim se vratio, ode u svoje selo te svojoj majci ispriča kako je on sada doktor moralke. Majci drago, pa čim je on otišao, ode ona svojoj susjedi i pohvali joj se kako je njezin sin postao doktor moralke. A susjeda zabrinuta veli:
– A, bona, nisam znala da je ta moralka tako opaka bolest da za nju mora bit' poseban doktor.
Fra Stjepan Duvnjak posjetio fra Peru Evića s kojim se veoma dobro slagao dok je bio kapelan u Tolisi. Fra Pero je već prešao devedesetu i počeo pobolijevati. Uglavnom je ležao u krevetu, ali nije imao nikakvih bolova. U razgovoru, između ostalog, fra Stjepan ga je upitao:
– Je li Vam dosadno, ujače.
– Pa nije – odgovori fra Pero. Pomalo obnavljam njemački što sam propustio u gimnaziji i tako mi prođe vrijeme.
