Dobio poznati bosanski franjevac i u ono doba priznati pjesnik fra Grgo Martić od ilirskih prijatelja Gaja i drugova barometar. Čudio se fra Grgo i pitao što će mu ta švapska sprava.
– Znat ćeš kad će padati kiša, a kad će biti lijepo vrijeme – vele mu prijatelji.
– Znam je kad će kiša po svojim leđima i po svojim kostima bez te vaše švapske ujdurme – veli Grgo, ali ipak zahvaljuje i nosi barometar u Sarajevo, u Latinluk, i vješa ga u svojoj sobi koja je istodobno bila i župni ured i kancelarija narodnog zastupnika kod turskih vlasti.
Čudio se fra Grgo čudnoj spravi i vidio da barometar reagira kao i njegove kosti koje je u mladim danima povrijedio padajući s konja. Kad god njega zabole kosti, kazaljka na barometru pada, a iza toga pada i kiša! Svidjela se fra Grgi švapska sprava, ali šutio i gledao svoj posao.
Nastala u Bosni suša. Presušila i voda svuda osim na Vrelu Bosne i na većim izvorima. Ljudi se molili Bogu: muslimani držali dovu, pravoslavci vodili litiju, ali kiše nema pa nema. Jednog dana susretne vezir fra Grgu pa mu prigovori:
– Fra Grgo, bolan, kao da tebi nije stalo do ovog naroda. Svi se mole, a tebi svejedno. Što i ti sa tim svojim latinima ne moliš za kišu?
– Efendim, nije to tako lako. Treba prije tražiti dopuštenje iz Rima pa tek onda praviti procesiju za kišu.
– Piši molbu, što čekaš, hoćeš da i Bosna presuši! – kori ga vezir.
Gleda Grgo na barometar i vidi da je kazaljka skočila visoko: nema kiše ni izdaleka. Krije se i ne izlazi napolje da ga vezir ne bi upitao. Konačno, jednog dana počela kazaljka na barometru padati niže, a fra Grgu zaboljele kosti. Ipak, uspravi se pa počne šetati po Sarajevu i to blizu Konaka gdje je odsjedao vezir.
– Bolan, Grgo, ima li odgovora iz toga tvoga Rima za onu procesiju za kišu? Svi ćemo pomrijeti!
– Došla je knjiga iz Rima – veli nezainteresirano fra Grgo.
– Pa što čekaš, što ne držiš procesiju? – pita ga vezir.
– Zar treba? –upita fra Grgo začuđeno i ode kući, skupi ono malo katoličke sirotinje i povede procesiju preko Latinske ćuprije. Nije dobro ni obašao nekoliko sokaka, a već počela padati kiša!
Na prvom sastanku nakon toga, vezir svečano izjavljuje:
– Svi vi što ste molili, ništa ne možete! Samo je Grgina molitva prava, a on je najugodniji Božji ugodnik!
A fra Grgo šuti, suče brke i misli u sebi:
– Ipak su oni ilirci mudre glave!
