Jednom se ujaku na Kupreškoj visoravni dogodilo da mu je nekoliko dana pred Božić naglo umrla kuharica, a predbožićne pastoralne obveze i snijegom okovani Kupres sprječavali su ga da ode potražiti negdje drugu kuharicu.
Tako na sam Božić, nakon što je s narodom slavio sve tri božićne mise i puk se razišao, iznese on preda se suhoga mesa, kruha koji su mu ispekli u komšiluku i pletaru rakije. I pripovijeda:
Osjetivši se usamljen i u sebi i oko sebe, podignem pletaru okrenem se prema jednom kutu sobe pa uzviknem:
– Zdrav si mi, budžače!
Odande kao da sam čuo odjek: `Živio, ujače!'
Malo zagrijan i ohrabren, pjevao sam i poneku božićnu pjesmu. A zatim se okrenem prema drugom kutu i ponovim kao i ranije.
Kad sam obredao sva četiri kuta, jedva se dohvatim kreveta i tvrdo zaspim.
Dok sam još spavao, dođu prakaraturi pa me zovu:
– Ujače, hoćeš li nam govorit misu?
– Kakvu misu sada?
– Pa danas je drugi dan Božića.
– Aaaa!
