U Jajačkom samostanu početkom Prvog svjetskog rata bila je smještena bolnica za ranjenike, koje bi dovodili s fronta. Od fratara u samostanu ostali su samo dvojica: gvardijan i mladi vikar, koji je volio pse i imao ih troje. Dolazeći s majkom u posjet bolesnicima jedno se dijete prepalo pasa, kad su na nj zalajali i bježeći, posrnulo, a pas ga prihvatio za košuljicu i malo ugrizao i za nogu. Dijete je drečalo što ga grlo nosi te je doletjela majka sva naplahirena. Spopala dijete i dobacila:
– Nije naš samostan nikad upamtio manje fratara, a više pasa neg' evo sada!
