Fra Nedjeljko bio mladomisnik na Plehanu. Zapalo ga bolesniku u podalje selo i mladomisnik se spremio. Došao bolesniku u sobu, a starac ga iz kreveta čudno gleda. Vidi neko golobrado momče, ni nalik na stare delije, brkate ujake, na kakve je on navikao od kada se počeo kretati i izgovarati: Isus i Marija, pa sve do sijedih kosa na glavi.
– E, stari, jesi li ti poručio po misnika da te dođe ispovjediti?
– Jesam, ama ...
– Šta: Ama?
– Zelen si ti, dite, da me ispovidiš!
– Kako zelen?
– Znaš li ti da je mene ispovido pokojni Pekez (fra Lovro Pekez-Tomić), još kad se cesta probijala za Brod. Pa pokojni Grle (fra Lovro Grlić), prije neg' se manastir počeo graditi. Čast i onom ko te je poslao i tebi koji si došao, ali, brate, zelen si ti da mene ispovidiš!
Njih se dvojica dugo tako natezali. Badava. Fra Nedjeljko dokazivao da i mladi svećenik ima vlast kao i najstariji odrješivati od grijeha i druge svete sakramente dijeliti. Starac svejedno i dalje ponavljao:
– Zelen si ti da mene ispovidiš!
Najposlije dodijalu mladomisniku to priknadanje. Zgrabio starca za naramenice njegova prsluka, podigao ga iz kreveta i zgrmio na njega:
– Hoću li ja sad ić' na groblje i zvati mrtve tvoje Pekeze i Grle da ustaju i dođu tebe ispovijedati. Ispovijedaj se, dok te nisam poslao k njima, da te oni na drugim svijetu ispovijedaju!
Vidi stari, da taj nije baš dotle zelen dokle je on mislio. Prekriži se i poče:
– Ispovijedam se Bogu i tebi, oče svemogući....
