Župa uznesenja Blažene Djevice Marije Rama - Šćit
Šćit je neveliko naselje, koje se do 1968. godine izdizalo iznad planine i pitome kotline kroz koju je protjecala rijeka Rama s pritokama Buk i Krupić. Kada je spomenute godine novoizgrađeno akumulacijsko jezero potopilo velika područja Ramske doline. Šćit je ostao na malom poluotočiću zajedno s franjevačkim samostanom i crkvom.
Kršćanstvo se u ramskom kraju ukorijenilo vrlo rano. O tome svjedoče ostaci starokršćanske bazilike u selu Varvara, poružene u 6. st. Tamo je bilo i sjedište korepiskopa.
Naziv Rama prvi put se spo¬minje u 12. stoljeću. Tada hr¬vatsko-ugarski kraljevi počinju svojoj tituli dodavati i izraz "rex Ramae" (kralj Rame). Godine 1482. Turci su osvojili Ramu i pod njihovom je vlašću ostala četiri stoljeća.
Franjevci, koji u Bosni djelu¬ju od konca 13. st., podigli su samostan u Rami najvjerojatnije u 15. st., prije dolaska Turaka. Samostan se potom spominje 1514. godine, a 1557. spaljen je zajedno s crkvom i tom je prilikom ubijeno nekoliko fra¬njevaca. Iznova je podignut i to prije 1587., budući da se te go¬dine opet spominje. U prvoj polovici 17. st. samostan je aktivan i u njemu djeluje do deset svećenika, a tamo se odgaja i određen broj đaka i klerika - priprav¬nika za Franjevački red. Godine 1653. samostan je opljačkan i tada je stradalo nekoliko franjevaca.
Trošnu samostansku zgradu trebalo je popraviti, i tek što su to fra¬njevci učinili ona je ponovno postala žrtvom požara 1667. godine. Tom su prilikom izgorjeli mnogi vrijedni predmeti. Ista je sudbina samostan za¬desila 1682. godine, kada je izgorio u požaru što ga je podmetnuo krovo-pokrivač, pravoslavac, jer je u srijedu - posni dan - našao kost u jelu.
Pozajmicom od bega Kasumovića iz Kasapovića kod Travnika, te prošnjom na raznim stranama, franjevci su za tri godine uspjeli podignuti novi samostan. U vrijeme Bečkog rata (1683.-1699.) dolazi do velikih nameta, a potom i progona, tako da se oni ni u njemu nisu mogli dugo održati. Godine 1687. franjevci, zajedno s dijelom katolika, na nagovor mletačkog providura Antuna Zena, sele u Cetinsku krajinu. Mletački vojnici su zapalili samostan i mnoge kuće u Rami, da se Turci time ne bi okoristili. Franjevci su sa sobom ponijeli neke dragocijenosti, među kojima i Gospinu sliku, koja se danas nalazi u franjevačkoj crkvi u Sinju.
Tijekom 17. st., do svoje selidbe 1687. godine, ramski su franjevci vodili dušobrižništvo, osim u Rami, također i u livanjskom, duvanjskom i skopaljskom (bugojanskom) kraju. Početkom 17. st. broj se katolika u ramskoj župi kretao oko 1.200. Nakon godine 1687. za preostale ramske kotline duhovno su se brinuli franjevci fojničkog samostana. Oni su morali vratiti i pozajmicu novca, koja je iskorištena za gradnju ramskog samostana prije selidbe franjevaca u Dalmaciju.
U prvoj polovici 18. st. svećenik nije imao stalnog boravišta, nego je išao od jednoga sela do drugog. Prema zabilježenoj tradiciji svećenik je najprije boravio u Proslapu kraj Nešnice, a zatim u Jaklićima i Podboru. Tijekom 18. st. broj se katolika povećavao: prema popisu iz 1743. godine bilo ih je 857, a godine 1862. njihov broj se povećao na 1.167, te 1798. na 1.957. Stoga su franjevci nastojali podignuti stalnu nastambu za župnika.
Godine 1773. župnik se nastanio u Proslapu, a sljedeće godine podigao je župni stan u proslapskom zaseoku Nikolići. Od 1773. godine vode se matične knjige. Župna je kuća opstala do 1864. godine, kada je na istom mjestu podignuta nova, koja je korištena do 1864. godine
Franjevci su se željeli vratiti na ruševine negdašnjeg samostana i crkve na Šćitu. Za to je mjesto godine 1779. dana povlastica potpunog oprosta, pa su ramski vjernici tamo rado hodočastili. Kako je to zemljište bilo u vlasništvu bega Dugalića, franjevci su godine 1855. od njega uspjeli otkupiti jedan dio, a ostatak dvije godine kasnije. Godine 1856. započeli su gradnju samostana na temeljima staroga, koji je slijedeće godine dovršen. Rama je 1882. proglašena rezidencijom, dok je u pravom smislu samostanom deklarirana 1930. godine.
Godine 1914. ramski su franjevci počeli izgradnju novog samostana (rezidencije) po nacrtu graditelja Franje Holza. Zbog ratnih teškoća prvi je kat dovršen tek 1917., a 1920. zgrada je bila pod krovom, a konačno je dovršena i useljena 1930. god. U vrijeme Drugog svjetskog rata u veljači 1943. jedna je bomba pogodila samostan, koja na sreću nije eksplodirala.
Godine 1986. započela je gradnja novoga trakta samostana po projektu Vinka Grabovca. Novi samostanu izgrađen je za stanovanje, a postojeći je iskorišten za smještaj kulturnih i umjetničkih sadržaja.
Godine 1873. započela je gradnja crkve, ali je dovršena tek 1881. Bila je to trobrodna bazilika za koju je ideju dao fra Antun Vladić, uzevši za uzor neke crkve u Italiji, što ih je imao priliku vidjeti. Godine 1893. ra¬dilo se na unutarnjem i vanjskom uređenju crkve. Postavljen je limeni krov i dovršen je zvonik. U crkvu je postavljena slika Alberta de Rhodena, na kojoj su prikazani anđeli kako vraćaju Gospu Sinjsku u Ramu. Od istog je autora nabavljena i slika sv. Franje. Glavni oltar je postavljen 1903. godine i tada je crkva posvećena.
Iako su i prvotni samostan i crkva bili posvećeni sv. Petru apostolu, kasnije je u štovanju sve jače mjesto imala čudotvorna Gospina slika, pa je patronom postalo Gospino uznesenje, dok je vanjska svečanost vezana za svetkovinu Gospina Rođenja 8. rujna.
Crkva je u vrijeme Drugog svjetskog rata doživjela tragičnu sudbinu. Nju su partizani zapalili 13. srpnja 1942. godine. S njom su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike i filigranski kaleži dvojice majstora iz Fojnice i Jajca kao i više drugih kaleža. Izgorjeli su brojni arhivski dokumenti (vrlo stare matice) i vrijedne knjige. Sada postoje matične knjige u prijepisu od 1884. godine.
Umjesto crkve za bogoslužje služila je provizorna baraka sve do 1956. Go¬dine 1948. od starih zvona izljevena su dva nova, koja su stajala na dr¬ve¬nim stupovima. Obnova crkve započela je 1956. godine. Postavljen je novi krov, koji međutim nije adekvatno izveden, te je 1965, započelo pre¬ure-điva¬nje cijele krovne konstrukcije. Srednja lađa ozidana je iznad stupo¬va s polukružnim prozorima, a zatim je postavljena krovna konstrukcija na tri lađe. Crkva je na taj način dobila negdašnji bazilikalni oblik. Godine 1966. podignute su dvije sakristije i dograđen je zvonik, koji je dobio vitkiji izgled.
Od 1967. do 1969. uređivana je unutrašnjost crkve. Slikar Josip Bifel iz Zagreba izradio je veliku oltarnu sliku (1968.) u središtu svetišta, te dvije postranske, koje su tematski posvećene Gospi. Središnja slika zauzima 72, a druge dvije po 27 četvornih metara zidne površine. Godine 1967. isti je autor izradio postaje križnog puta. On je također oslikao pročelje kora i izradio sliku sv. Terezije. Godine 1967. također su izvedeni vitraili na temu Marijina i Isusova života po nacrtima Josipa Poljana. Po projektu M. Fučića izvedeni su mramorna menza glavnoga oltara i pobočni oltari. U crkvi se također nalaze i slika Gabrijela Jurkića, koja je ustvari kopija negdašnje Gospine slike, te slika sv. Franje od Ljube Laha. Brončani tabernakul je izrađen po nacrtu Josipa Poljana.
S navedenim umjetničkim sadržajima crkva u Rami predstavlja vrlo vrijednu cjelinu, po čemu se uvrštava među najbolje umjetnički uređene sakralne prostore Bosne Srebrne.
U samostanskom dvorištu postavljene su izuzetno vrijedne umjetničke skulpture: Ramski križ i Spomen obilježje ramskim žrtvama od aka¬demskog kipara Mile Blaževića, te Posljednja večera, Diva Grabovčeva i Gospina vrata od akademskog kipara Kuzme Kovačića. Na Kedžari se također nalazi spomenik Divi Grabovčevoj od Kuzme Kovačića. U samostanu se nalazi vrijedna kolekcija slika i mozaika koji čine pravu galeriju.
Župa RamaBŠćit ima podružnu crkvu na Orašcu, koja je izgrađena od 1969. do 1972. po projektu Mladena Fučića. Veliku zidnu sliku posve¬ćenu sv. Nikoli Tavelićlu izradio je 1990. godine slikar Đuro Seder. Druga podružna crkva izgrađena je u Podboru od 1988. do 1990. godine.
Ramska župa imala je 1813. godine 2.782 katolika, 1877. godine 3.102, a 1935. godine 5.138. Godine 1814. od kuge je u Rami umrlo gotovo tisuću ljudi. Tijekom vremena na području prostrane ramske župe razdiobom je nastalo nekoliko novih: Gračac, Uzdol, Doljani, Prozor i u novije vrijeme Rumboci.
Godine 1863. franjevci su na Šćitu utemeljili pučku školu, a u tu je svrhu korištena jedna samostanska prostorija. Potom je 1865. podignuta jedna brvnara, a 1876. izgrađena je prikladna školska zgrada, koja je ostala u upotrebi dulje vremena. Time su ramski franjevci prosvjetni rad izravno uključili u svoje dušobrižničko djelovanje.
U vrijeme Drugog svjetskog rata Ramu je zadesila teška nesreća. Nakon što su partizani u srpnju 1942. godine zapalili crkvu, ubili gvardijana J. Jurkovića i nešto kasnije kapelana V. Sliškovića, došli su četnici te 8. i 9. listopada iste godine izvršili pokolj više od devet stotina nedužnih ljudi. Nažalost, prva javna komemoracija tih žrtava smjela se obaviti tek u jesen 1990. godine.
Župa je 1991. godine brojala 3.500, a danas (2012.) u 605 obitelji živi 2.695 katolika. U drugoj polovici šezdesetih godina, prilikom izgradnje akumulacijskog jezera, više stotina ramskih obitelji moralo je iseliti, što je župu brojčano umanjilo. Župu danas tvore sljedeća naselja: Šćit, Družnovići, Jaklići, Kozo, Maglice, Mluša, Orašac, Ploča, Podbor, Proslap, Ripci, Sopot, Tribiševo i Zlopolje.
Šćitska župa ima i svoje dvije područne crkve, u Podboru i na Orašcu. Na oba mjesta vjernici se rado skupljaju i mole nedjeljama i svetkovinama. Upravo je jedinstven doživljaj vjerničkoga zajedništva slaviti euharistiju u ove dvije crkve. Vjera je za Ramljake njihova stožerna os i snaga za život.
Šćit je neveliko naselje, koje se do 1968. godine izdizalo iznad planine i pitome kotline kroz koju je protjecala rijeka Rama s pritokama Buk i Krupić. Kada je spomenute godine novoizgrađeno akumulacijsko jezero potopilo velika područja Ramske doline. Šćit je ostao na malom poluotočiću zajedno s franjevačkim samostanom i crkvom.
Kršćanstvo se u ramskom kraju ukorijenilo vrlo rano. O tome svjedoče ostaci starokršćanske bazilike u selu Varvara, poružene u 6. st. Tamo je bilo i sjedište korepiskopa.
Naziv Rama prvi put se spo¬minje u 12. stoljeću. Tada hr¬vatsko-ugarski kraljevi počinju svojoj tituli dodavati i izraz "rex Ramae" (kralj Rame). Godine 1482. Turci su osvojili Ramu i pod njihovom je vlašću ostala četiri stoljeća.
Franjevci, koji u Bosni djelu¬ju od konca 13. st., podigli su samostan u Rami najvjerojatnije u 15. st., prije dolaska Turaka. Samostan se potom spominje 1514. godine, a 1557. spaljen je zajedno s crkvom i tom je prilikom ubijeno nekoliko fra¬njevaca. Iznova je podignut i to prije 1587., budući da se te go¬dine opet spominje. U prvoj polovici 17. st. samostan je aktivan i u njemu djeluje do deset svećenika, a tamo se odgaja i određen broj đaka i klerika - priprav¬nika za Franjevački red. Godine 1653. samostan je opljačkan i tada je stradalo nekoliko franjevaca.
Trošnu samostansku zgradu trebalo je popraviti, i tek što su to fra¬njevci učinili ona je ponovno postala žrtvom požara 1667. godine. Tom su prilikom izgorjeli mnogi vrijedni predmeti. Ista je sudbina samostan za¬desila 1682. godine, kada je izgorio u požaru što ga je podmetnuo krovo-pokrivač, pravoslavac, jer je u srijedu - posni dan - našao kost u jelu.
Pozajmicom od bega Kasumovića iz Kasapovića kod Travnika, te prošnjom na raznim stranama, franjevci su za tri godine uspjeli podignuti novi samostan. U vrijeme Bečkog rata (1683.-1699.) dolazi do velikih nameta, a potom i progona, tako da se oni ni u njemu nisu mogli dugo održati. Godine 1687. franjevci, zajedno s dijelom katolika, na nagovor mletačkog providura Antuna Zena, sele u Cetinsku krajinu. Mletački vojnici su zapalili samostan i mnoge kuće u Rami, da se Turci time ne bi okoristili. Franjevci su sa sobom ponijeli neke dragocijenosti, među kojima i Gospinu sliku, koja se danas nalazi u franjevačkoj crkvi u Sinju.
Tijekom 17. st., do svoje selidbe 1687. godine, ramski su franjevci vodili dušobrižništvo, osim u Rami, također i u livanjskom, duvanjskom i skopaljskom (bugojanskom) kraju. Početkom 17. st. broj se katolika u ramskoj župi kretao oko 1.200. Nakon godine 1687. za preostale ramske kotline duhovno su se brinuli franjevci fojničkog samostana. Oni su morali vratiti i pozajmicu novca, koja je iskorištena za gradnju ramskog samostana prije selidbe franjevaca u Dalmaciju.
U prvoj polovici 18. st. svećenik nije imao stalnog boravišta, nego je išao od jednoga sela do drugog. Prema zabilježenoj tradiciji svećenik je najprije boravio u Proslapu kraj Nešnice, a zatim u Jaklićima i Podboru. Tijekom 18. st. broj se katolika povećavao: prema popisu iz 1743. godine bilo ih je 857, a godine 1862. njihov broj se povećao na 1.167, te 1798. na 1.957. Stoga su franjevci nastojali podignuti stalnu nastambu za župnika.
Godine 1773. župnik se nastanio u Proslapu, a sljedeće godine podigao je župni stan u proslapskom zaseoku Nikolići. Od 1773. godine vode se matične knjige. Župna je kuća opstala do 1864. godine, kada je na istom mjestu podignuta nova, koja je korištena do 1864. godine
Franjevci su se željeli vratiti na ruševine negdašnjeg samostana i crkve na Šćitu. Za to je mjesto godine 1779. dana povlastica potpunog oprosta, pa su ramski vjernici tamo rado hodočastili. Kako je to zemljište bilo u vlasništvu bega Dugalića, franjevci su godine 1855. od njega uspjeli otkupiti jedan dio, a ostatak dvije godine kasnije. Godine 1856. započeli su gradnju samostana na temeljima staroga, koji je slijedeće godine dovršen. Rama je 1882. proglašena rezidencijom, dok je u pravom smislu samostanom deklarirana 1930. godine.
Godine 1914. ramski su franjevci počeli izgradnju novog samostana (rezidencije) po nacrtu graditelja Franje Holza. Zbog ratnih teškoća prvi je kat dovršen tek 1917., a 1920. zgrada je bila pod krovom, a konačno je dovršena i useljena 1930. god. U vrijeme Drugog svjetskog rata u veljači 1943. jedna je bomba pogodila samostan, koja na sreću nije eksplodirala.
Godine 1986. započela je gradnja novoga trakta samostana po projektu Vinka Grabovca. Novi samostanu izgrađen je za stanovanje, a postojeći je iskorišten za smještaj kulturnih i umjetničkih sadržaja.
Godine 1873. započela je gradnja crkve, ali je dovršena tek 1881. Bila je to trobrodna bazilika za koju je ideju dao fra Antun Vladić, uzevši za uzor neke crkve u Italiji, što ih je imao priliku vidjeti. Godine 1893. ra¬dilo se na unutarnjem i vanjskom uređenju crkve. Postavljen je limeni krov i dovršen je zvonik. U crkvu je postavljena slika Alberta de Rhodena, na kojoj su prikazani anđeli kako vraćaju Gospu Sinjsku u Ramu. Od istog je autora nabavljena i slika sv. Franje. Glavni oltar je postavljen 1903. godine i tada je crkva posvećena.
Iako su i prvotni samostan i crkva bili posvećeni sv. Petru apostolu, kasnije je u štovanju sve jače mjesto imala čudotvorna Gospina slika, pa je patronom postalo Gospino uznesenje, dok je vanjska svečanost vezana za svetkovinu Gospina Rođenja 8. rujna.
Crkva je u vrijeme Drugog svjetskog rata doživjela tragičnu sudbinu. Nju su partizani zapalili 13. srpnja 1942. godine. S njom su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike i filigranski kaleži dvojice majstora iz Fojnice i Jajca kao i više drugih kaleža. Izgorjeli su brojni arhivski dokumenti (vrlo stare matice) i vrijedne knjige. Sada postoje matične knjige u prijepisu od 1884. godine.
Umjesto crkve za bogoslužje služila je provizorna baraka sve do 1956. Go¬dine 1948. od starih zvona izljevena su dva nova, koja su stajala na dr¬ve¬nim stupovima. Obnova crkve započela je 1956. godine. Postavljen je novi krov, koji međutim nije adekvatno izveden, te je 1965, započelo pre¬ure-điva¬nje cijele krovne konstrukcije. Srednja lađa ozidana je iznad stupo¬va s polukružnim prozorima, a zatim je postavljena krovna konstrukcija na tri lađe. Crkva je na taj način dobila negdašnji bazilikalni oblik. Godine 1966. podignute su dvije sakristije i dograđen je zvonik, koji je dobio vitkiji izgled.
Od 1967. do 1969. uređivana je unutrašnjost crkve. Slikar Josip Bifel iz Zagreba izradio je veliku oltarnu sliku (1968.) u središtu svetišta, te dvije postranske, koje su tematski posvećene Gospi. Središnja slika zauzima 72, a druge dvije po 27 četvornih metara zidne površine. Godine 1967. isti je autor izradio postaje križnog puta. On je također oslikao pročelje kora i izradio sliku sv. Terezije. Godine 1967. također su izvedeni vitraili na temu Marijina i Isusova života po nacrtima Josipa Poljana. Po projektu M. Fučića izvedeni su mramorna menza glavnoga oltara i pobočni oltari. U crkvi se također nalaze i slika Gabrijela Jurkića, koja je ustvari kopija negdašnje Gospine slike, te slika sv. Franje od Ljube Laha. Brončani tabernakul je izrađen po nacrtu Josipa Poljana.
S navedenim umjetničkim sadržajima crkva u Rami predstavlja vrlo vrijednu cjelinu, po čemu se uvrštava među najbolje umjetnički uređene sakralne prostore Bosne Srebrne.
U samostanskom dvorištu postavljene su izuzetno vrijedne umjetničke skulpture: Ramski križ i Spomen obilježje ramskim žrtvama od aka¬demskog kipara Mile Blaževića, te Posljednja večera, Diva Grabovčeva i Gospina vrata od akademskog kipara Kuzme Kovačića. Na Kedžari se također nalazi spomenik Divi Grabovčevoj od Kuzme Kovačića. U samostanu se nalazi vrijedna kolekcija slika i mozaika koji čine pravu galeriju.
Župa RamaBŠćit ima podružnu crkvu na Orašcu, koja je izgrađena od 1969. do 1972. po projektu Mladena Fučića. Veliku zidnu sliku posve¬ćenu sv. Nikoli Tavelićlu izradio je 1990. godine slikar Đuro Seder. Druga podružna crkva izgrađena je u Podboru od 1988. do 1990. godine.
Ramska župa imala je 1813. godine 2.782 katolika, 1877. godine 3.102, a 1935. godine 5.138. Godine 1814. od kuge je u Rami umrlo gotovo tisuću ljudi. Tijekom vremena na području prostrane ramske župe razdiobom je nastalo nekoliko novih: Gračac, Uzdol, Doljani, Prozor i u novije vrijeme Rumboci.
Godine 1863. franjevci su na Šćitu utemeljili pučku školu, a u tu je svrhu korištena jedna samostanska prostorija. Potom je 1865. podignuta jedna brvnara, a 1876. izgrađena je prikladna školska zgrada, koja je ostala u upotrebi dulje vremena. Time su ramski franjevci prosvjetni rad izravno uključili u svoje dušobrižničko djelovanje.
U vrijeme Drugog svjetskog rata Ramu je zadesila teška nesreća. Nakon što su partizani u srpnju 1942. godine zapalili crkvu, ubili gvardijana J. Jurkovića i nešto kasnije kapelana V. Sliškovića, došli su četnici te 8. i 9. listopada iste godine izvršili pokolj više od devet stotina nedužnih ljudi. Nažalost, prva javna komemoracija tih žrtava smjela se obaviti tek u jesen 1990. godine.
Župa je 1991. godine brojala 3.500, a danas (2012.) u 605 obitelji živi 2.695 katolika. U drugoj polovici šezdesetih godina, prilikom izgradnje akumulacijskog jezera, više stotina ramskih obitelji moralo je iseliti, što je župu brojčano umanjilo. Župu danas tvore sljedeća naselja: Šćit, Družnovići, Jaklići, Kozo, Maglice, Mluša, Orašac, Ploča, Podbor, Proslap, Ripci, Sopot, Tribiševo i Zlopolje.
Šćitska župa ima i svoje dvije područne crkve, u Podboru i na Orašcu. Na oba mjesta vjernici se rado skupljaju i mole nedjeljama i svetkovinama. Upravo je jedinstven doživljaj vjerničkoga zajedništva slaviti euharistiju u ove dvije crkve. Vjera je za Ramljake njihova stožerna os i snaga za život.