RAMA - Šćit, franjevački samostan

Ponajprije potrebno je kazati da je Ramski križ pokušaj izlaska iz tradicionalnih okvira. Umjetnička djela su nam služila kao uporabni predmeti u sakralnim prostorima. Limitirajući čimbenik bila je koncepcija sakralnog prostora, iako s ponosom možemo reći da naše crkve u Bosni i Hercegovini imaju niz primjera dobrih odgovora suvremene umjetnosti na zadatu temu.

Ovdje se zapravo radi o proširivanju teme. Umjetnička djela izlaze kako iz konvencionalnog okvira crkve, tako i iz konvencionalnih tema. Nove društvene prilike i neprilike rata otvorile su i desetljećima stare tabu teme, kao što je kod nas u Rami bilo zabranjeno javno i spomenuti tragediju koja se dogodila ramskim Hrvatima i Muslimanima 8: 10. listopada 1942. kada je doslovice na kućnom pragu pobijeno oko 1000 nenaoružanih civila.
Kako ovu potiskivanu energiju i desetljeća frustracija kanalizirati u trenutak susreta s Nebom? Kako sačuvati uspomenu na svoje mučenike, a pri tom odati poštovanje svakom čovjeku, mučeniku, uprisutniti svu ljudsku patnju... Kako i s kojim pravom križu, univerzalnom simbolu ljubavi i spasenja, dati partikularno ime...

Projekt Ramski križ započet 1990. napredovao je postupno uz ova mučna pitanja dok nije 1996. postavljen kao odljev u bronci 4m visok, 2 tone težak; rad akademskog kipara Mile Blaževića, odljeven u Ljevaonici umjetnina Ujević, Zagreb. Svi koji su u realizaciji ovoga projekta sudjelovali, svakim danom su sretniji, što naboj iz 1990., kada je osnovan Odbor za izgradnju spomenika ramskim žrtvama, nije prepušten slučajnosti, odnosno neukusu.
Ramski križ zaustavlja čovjeka s pozivom da se upusti u komunikaciju s Nebom kada se prisjeća svojih žrtava. Dovoljno monumentalan, a prostorom i ambijentom neagresivan, Ramski križ nema poruku za mase; on poziva na osoban stav, ohrabruje na odluku. Ramski križ je na dvije strane ispričano Evanđelje. Postament križu jest stilizirani stećak, na kojem s obje strane igra kolo radosti, života.
Prednja strana: Raspeti Isus je Krist. To potvrđuje arkanđeo Mihael, to potvrđuje polaganje u grob, to potvrđuju apostoli koji, iako uronjeni u duboku broncu ljudskosti, bivaju nekom čudnom silom gurnuti u međusobnu komunikaciju i kao da tu ne završava njihova potreba priopćavanja. Druga strana: Isus je posljednji sudac. Dominirajuća gesta kažiprsta naglašava novu vertikalu, po kojoj su definitivno nebo i zemlja prostori iste pravednosti i ljubavi. U knjizi života na Isusovu koljenu čovjek poželi vidjeti sve nedužne žrtve. Uokolo su kršćanski simboli evanđelista: Matej anđeo, Luka vol, Marko lav i Ivan orao.
Ramski križ je već posve prepoznatljiv. Može se reći da je on dar hrvatskog ramskog puka i niza donatora prijatelja duhovnoj i estetskoj sceni Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Godine 1994. bile su dvije zapažene izložbe Ramskoga križa, manjih odljeva, terakote i gvaševa u Muzeju Mimara u Zagrebu i Galeriji Gospe od Zdravlja u Splitu. Prigodom Papina posjeta Sarajevu darovan je pozlaćeni odljev Ramskoga križa Papi kao dar hrvatskoga puka u Bosni i Hercegovini.

Citirajući misao Jose Ortega Y Gasseta iz njegove "Dehumanizacije umjetnosti", samo bih naznačio pitanje prihvaćenosti Ramskoga križa i sličnih modernih umjetničkih djela od strane našega puka, koga smo godinama prepuštali jednoj drugačijoj estetici. "Kad netko ne voli koje umjetničko djelo, ali ga razumije, on se osjeća nadmoćno; i nema mjesta indignaciji. Ali kad se to nevoljenje javlja iz nemogućnosti da se razumije, čovjek ima neodređeno čuvstvo daje ponižen, i taj jetki osjećaj manje vrijednosti mora naći protutežu u ogorčenu isticanju svojih prava..."
Estetika mase, bez potrebe napora u komunikaciji s umjetničkim djelom, jer je ono preslik realnosti, prisutna je i dalje u našem puku pred koga je stavljen i ovaj križ u modernoj maniri stiliziranih likova i odnosa. Ipak nema indignacije. Postoji ispitivanje i iskren napor prihvaćanja. Postoji još jedan moment koji obogaćuje susret čovjeka s Ramskim križem: strpljenje i mistika. On je zahvala Bogu što smo Njegovom milošću bili jači od svojih stradanja. Vrijedi izložiti se njegovoj estetskoj i navjestiteljskoj radijaciji!

Ramski križ kipara Mile Blaževića pripada djelima koja odgovaraju izazovima ovog trenutka tragajući a novom ikonografijom koja teži povezivanju povijesnih ishodišta i višestoljetne tradicije sa sadašnjom tragedijom i junaštvom domovinskog rata. Posebno mi se čini znakovitim upozoriti na sličnost Blaževićevog stvaralačkog postupka s nekoliko najintrigantnijih radova uključenih u izložbu Bosna prkosna od sna - plakati podrške Bosni i Hercegovini priređenu prošle godine u Muzejskom prostoru.

To se posebice odnosi na plakat Zlatka Kesera na kojem je lik "bogumila" napadnut crnim klinom s četiri tocila i, na žalost, memorijalnim plakatom na kojem je Đuro Seder prikazao Plehanski križ. Pišući predgovor za spomenutu izložbu, posebno sam istakao značenje prelaženja granica plakaterstva i slikarstva kao izraz zajedništva raznolikih likovnih struka, što je odlika oba spomenuta ostvarenja koja su rijetki ali uspješni plakaterski ekskurs dvojice vodećih hrvatskih suvremenih slikara.

U Keserovom slučaju posebno me fascinira spoj ovostoljetnog i drevnog - naime lik "bogumila" preuzet je iz oblikovnog repertoara stećaka a ugrožavanje opstojnosti te jedinstvene, "starokomponirane" etničke smjese izraženo je duhovito parafraziranjem čuvenog oktobarskog plakata El Lisitzkog "Crveni klin razbija bijelu kružnicu".

Vrlo preciznom ali i prikladnom pretvorbom nekadašnji crveni klin poprimio je danas totalitarističku crnu boju postkomunističkog neofašizma. Sederov plakat fascinirao me za recentne radove tog autora netipičnom, redukcijom boja i statičnošću kompozicije, potresnim signalom da nove okolnosti navode na nove pristupe. Ramski križ Mile Blaževića uključuje se u slično ili čak isto problemsko područje isticanja opstojnosti križa i hrvatskog etnosa u specifičnom bosanskom povijesnom i društvenom kontekstu.

U tom smislu, posebno značenje pridajem unošenju motiva friza sa stećaka unutar postolja Blaževićevog Ramskog križa koji upućuje na svjesne preinake tradicionalne ikonografije križa unošenjem prikaza brojnih likova i svođenjem lika Spasitelja na shematizirani lik stiliziran sličnim oblikovnim sredstvima kao i friz u postolju, križ kao tradicionalni simbol patnje i iskupljenja pretvara se u simbol opstojnosti vjere i naroda u njemu naklonjenim uvjetima.

Lik Raspetog nije dokinut, već je njegova patnja neraskidivo povezana sa sudbinom naroda koji je odlučio da vjeruje u smisao njegove žrtve čak i onda kad je i on sam prisiljen na usporedljive, ako ne i gore muke.

Bez obzira na značenje i emocionalni naboj teme, Blažević je u izvedbi Ramskog križa zadržao visoku razinu stilske čistoće i jezgrovitosti, dok je za svoj emocionalniji iskaz iskoristio seriju pripremnih gvaševa u kojima je motiv križa razradio u ekspresionistički rasplamsalom koloritu zadržavši pritom skulptorsku tektoniku i sažetost oblika. Ipak, kontrolirana žestina poteza i naglašena prisutnost crvene boje upućuje na neskrivenu simboliku stradanja i otpora koja je u Ramskom križu iznašla postojni i trajni umjetnički izraz.

Ovim pripremnim gvaševima i modelima za brončani odljev Ramskog križa kipar Mile Blažević autoritativno se i autohtono uvrstio u odabrani krug hrvatskih kipara koji i u ovom nesklonom vremenu nisu iznevjerili svoju umjetničku vokaciju i humanistički angažman.

Darko GLAVAN

(Preuzeto iz kataloga: Mile Blažević, Rami - zemlji preblizu ljepoti i stradanju, Zagreb 1993.)

Otkriće Rame

Čitaoci moja tri romana, čija se radnja najvećim dijelom događa u Rami, pitaju me kako sam došao do toga mjesta, za koje oni, prije čitanja moga štiva, nisu ni čuli, i zašto sam se tu zaustavio i od toga kraja napravio mitski prostor dijela svoga pripovijedanja. Odgovaram da me tamo u jednom trenutku, koji se činio bezizlaznim, povela želja da vidim svoj duhovni iskon i odgonetnem, ako se bude dalo, uzroke svojih posrtanja.

Konkretno, da me na taj put potaknula želja vidjeti otkuda je donesena slika Majke od Milosti (Gospe Sinjske) pod kojom je započeo, odvijao se i bio do kraja obilježen i predodređen moj život. Kad se trijezno uzme, samo duhovni nemir, samo radoznalost i samo traženje izlaza iz tjeskobe. A posljedica je bila otkriće geografskog i povijesnog prostora koji je kao bogomdan da bude mitsko mjesto duge naracije, da bude izvorište sasvim prepoznatljive duhovnosti i mjesto gdje se između dvije krajnosti, stradanja i obnavljanja, odvija gorki i radosni čovjekov život.

I tako, udovoljavajući intimnim pobudama, krenuo sam na put, što ne znači samo na fizičko putovanje, i na tom dugom putu otkrio ljepotu, mir i život, žrtvu i stradanje, koje nisam mogao zadržati za sebe i ne objaviti drugima, koje sam mogao zadržati trajno za sebe samo ako ih objavim drugima.

Makar bi Rama bez mojih romana bila to što jest, mojoj taštini godi da mi se kaže da sam otkrio Ramu. Ne radi sebe, jer je to sitno da bi taštini, ako postoji, bilo udovoljeno, i ne radi Rame, jer bi ona svoj život nastavila i bez otkrića, nego radi vas, dragi štioče i dragi posjetioče ove izložbe. Kao što se meni dogodilo otkriće Rame, želio bih da se i vama dogodi, na ovoj izložbi, nad nekom knjigom ili kad zastanete na vrhu Makljena i bacite prvi pogled na Ramu.

I ako vam se to dogodi, s Makljena kao meni ili s bilo koje uzvisine na prilazu toj pitomoj kotlini na sastavcima visokih planina, i ako to bude samo poticaj da saznate više, da saznate i ono što o Rami piše povijest i što suvremenici o njoj kazuju, vi ćete kao i ja uz obilnu i poticajnu gradu doznati i za jednu zanimljivost: da je Rama dospjela u titular hrvatsko-ugarskih kraljeva kao posebno kraljevstvo, iako, kako povijest bilježi, ona kraljevstvo nikad nije bila. Ili se radilo o zabuni ili se radilo o tomu da je Rama sinonim za Bosnu, oboje je začudno jer se ne događa često da kraljevi ne znaju kojim kraljevstvima vladaju, i da ne znaju kako se ta kraljevstva točno zovu.

Bila zamjena ili zabuna, budući da Rama može biti i sinonim kraljevskom sjaju i budući daje, kroz ono što o njoj u povijesti znamo, mjesto gdje stoljećima istrajavaju mitski državotvorni impulsi, nema nikakve štete ni pogreške u tomu da je njeno ime bilo urezano u krunske titulare.

Mene ne čude oni koji su je vidjeli i u titular stavili, mene čude oni koji su je, kad su doznali o čemu se radi, imali snage iz titulara izostaviti. Dogodi li se i vama, dragi posjetioče, da Ramu u povijesti otkrijete kao kraljevstvo, ne budite sitničavi, ne odstranjujte je iz titulara, ostavite je da i dalje bude mitsko kraljevstvo u starim listinama, a sasvim konkretno kraljevstvo u titularu zemalja nad kojima vlada i u kojima živi hrvatski narod.

Jednom sam prilikom vodio prijatelje da im pokažem Ramu. Bio je dan kad se blagoslivlju polja, pa smo usput, približavajući se Šćitu i crkvi, susretali narod koji se nakon mise i blagoslova vraćao svojim kućama. Prijatelji su ostali začuđeni kad smo, nakon gradova i sela kroz koja smo prošli i vidjeli u njima ljude odjevene u suvremenu odjeću, vidjeli muškarce i' žene malne odreda u narodnim nošnjama. Zar je ovo rezervat ili neki etnopark?

Ni jedno ni drugo! Ne žive u Rami nikakvi urođenici, tu žive ljudi koji su proputovali svijet i zarađenim novcem sagradili kuće u kojima se konfor ne razlikuje od onoga po kućama europskih sela. Niti je to etnopark koji bi služio u turističke svrhe. Narodne nošnje koje smo vidjeli misno su ruho koje se oblači u svetačke dane. Iako Ramljaci, a posebno Ramljanke, pojedine dijelove narodne nošnje nose i u radne dane, ovaj običaj, da se na svečane mise odlazi u narodnoj nošnji, sretan je spoj tradicije i moderniteta kojemu treba poželjeti dug život, život dok bude živio naš narod.

Svi bismo mi u svojim škrinjama trebali imati odjeću kakvu su nosili naši preci i jednom se godišnje u nju odijevali, kako bismo se sjetili da smo list na stablu koje će živjeti samo dotle dok bude svakoga proljeća listalo lišće kakvim je listalo i onda kad mu je krošnja bila lakat iznad korijena.

Pošto je osmotrio dolinu, jezero u njoj, otoke i sela na obroncima, pošto, a možda i prije svega, svaki će onaj tko otkrije Ramu s nekog od prilaza na okolnim uzvisinama otkriti i da u središtu toga kraljevstva iz krunskog i narodnog titulara stoji prelijepa ramska crkva, široka kao korablja i kao korablja, ploveći kroz maglena stoljeća, pristala na središnji sprud. Nema ništa povjesnije od povijesti ramske crkve, upravo, ramskih crkava, koje su bile podizane i rušene na raznim mjestima po dolini, ničega povjesnijeg jer je kroz njihovu gradnju i njihovo rušenje harala smrt i protjecao život ramskog čovjeka, vezana uz katoličanstvo i vezana uz usud svega ljudskog da stradava i da se ponovo ustaje i zida porušeno.

Spomenik u obliku isfabuliranog križa, čijoj izložbi prisustvujete i da biste vidjeli umjetničko djelo majstora Blaževića i da biste kroz djelo upoznali Ramu, sretno je odabrani simbol stradanju i uskrsnućima i simbol rušenja ramskih crkava i stradanju Ramljaka, iako se podiže u spomen na jedno rušenje i jedno stradanje, ono između srpnja i listopada tisuću devetsto četrdeset i druge. Kad se to paljenje i to stradanje sručilo na Ramu, nastala je pjesma:

Kad je crkva gorila na Šćitu,
Svaki Hrvat plakao na svitu.

Može biti da toga dana, jer nisu znali ni za Ramu ni za ono što se u njoj zbilo, svi Hrvati na svijetu i nisu plakali, ali, otkrijemo li Ramu radovat ćemo se svemu što se u njoj bude događalo lijepo, a tugovati nad onim što se ružno dogodi. I ne samo sudjelovati u radosti i tuzi! Uz Ramu treba biti!
Otkriti je i biti uz nju!

Ivan ARALICA

(Preuzeto iz kataloga: Mile Blažević, Rami - zemlji preblizu ljepoti i stradanju, Zagreb 1993.)