RAMA - Šćit, franjevački samostan

Na obroncima Vran planine prema Doljanima nalazi se Kedžara i Divin grob. Može li se dovesti u vezu turska riječ "kedža" - djevojka i starinska riječ "diva", teško je reći ali čovjek je sklon ovo prihvatiti jer narodna predaja tvrdi da je ondje pokopa­na mučenica Diva Grabovčeva. Arheolog i književnik Ćiro Tru­hel­ka ispitivao je početkom stolje­ća lokalitet i pronašao je da je on­dje pokopana djevojka od svojih 16 do 17 godina, čija je lubanja pra­vilna iz čega arheolog zaklju­ču­je da je bila lijepa. Slijedeći na­rod­nu tradiciju i svoje nalaze, Tru­helka je napisao pripovijetku pod naslovom "Djevojački grob", iz­danu u Zagrebu bez godine iz­da­nja. Mijo Zane izdao je knjižicu u Rama­BŠćitu 1989., s kratkim predgo­vorom i s nekoliko podata­ka iz povijesti Rame. Pripovijetka o Divi oživljava tragičnu sudbinu lijepe ramske kršćanske djevojke Dive iz Brajinova Doca, jednog od zaseoka Zahuma. U djevojku se sredinom prošlog stoljeća zag­le­dao Tahirbeg iz Vukovska i tra­žio ju je za ženu. Roditelji su pos­la­li djevojku u Vran planinu me­đu čobane, da je tako oslobode napasnika, ali ju je on našao, pokušao silovati i kad se ona branila usmrtio je. Djevojka je pokopana na mjestu pogibije, a grob joj je obilježen drvenim križem. Kasnije je podignut kameni zid oko groba, grobljanska kapelica i zid oko groblja. Ćiro Truhelka tvrdi da mu je detalje o djevojci i njezinoj pogibiji ispričao Arslanaga Zukić, prijatelj i kum obitelji Grabovaca, te osvetnik za njezinu smrt koji je ubio Tahirbega. Spominje i fra Jerku Vladića koji je inače bio nesklon pučkom štovanju nekanoni­zirane svetice. Ni autoritet fra Jerke Vladića nije uspio zaustaviti mnoštvo djevojaka i mladeži što se često skupljaju na Divinom grobu, a posebno na prvu nedjelju iza Petrova, kad se ondje služi svečana euharistija, koja iz godine u godinu biva sve više posjećena.

Koliko je pouzdano pisanje dr. Ćire Truhelke? On se oslanjao na tradiciju koja je u Rami živa i koja se prepričava i danas. Bez obzira koliko ova pripovijest odgovara povijesnoj istini, ona odgovara psihološko­‑sociološko­‑povijesnoj istini ovoga puka, posebno djevojaka. Stoljećima su roditelji odgajali djecu, učeći ih da im je jedini ponos njihova vjera i poštenje, i to im nitko ne može oteti. Za tu vjeru i čast ovaj je narod žrtvovao život koji je i onako često bio jadan i tegoban. Bilo je u ramskoj povijesti mnogo "Tahirbega" nasilnika koji su nosili različita imena i oznake i njihov se zulum znatno odrazio na duši ramskog čovjeka.

Baba i žedno ždrijebe

Narodna tradicija povezala je uz prozorski grad jednu legendu koja u osnovnim crtama glasi:

Kad Turci nakon dugog opsjedanja nisu mogli osvojiti grad, pitali su se otkud posada dobiva vodu i zaključili da mora postojati podzemni vodovod. Kad ga nisu mogli naći, tražili su tko će im izdati pravac vodovoda. Nisu našli nikoga do jednu babu Dedićku, koja im je dala mudri savjet: da drže ždrijebe nekoliko dana bez vode i da ga provodaju oko grada, pa gdje žedno ždrijebe zakopa kopitom, neka i oni kopaju pa će naći vodovodne cijevi (tomruke). Turci su tako osvojili grad, a babu i njezino pokoljenje pratilo je prokletstvo.

Narodna predaja o padu Prozora spominje tursku varku, ali postoji i predaja o silnoj turskoj vojsci koja je izginula na prozorskoj tvrđavi, odnosno u jurišu na Borovnicu. Pričalo se kako je turska vlast napravila usred Prozora veliku upravnu zgradu sa zatvorom u podrumu. Zgrada je porušena tek 1950. godine.

Kako je Kopčić obilazio oko Duvna

Posebno je zanimljiva predaja o obitelji Kopčić, bosanskim plemićima, od kojih su jedni ostali katolici i odselili u Dubrovnik, odnosno na Pelješac, a drugi prešli na islam da bi sačuvali imanje i položaj. Fra Andrija Kačić ih također svrstava u bosanske plemiće. Kopčići su obnašali značajne službe u turskoj državi. Predaja hoće da je najmlađi Kopčić nakon dolaska Turske uzeo ime Kasum i ostao na vlastelinstvu. On je sudjelovao u borbi s Madžarima u jedinicama velikog vezira Ćuprilića i veli se da je noću prodro u kraljev tabor i zarobio kralja Janoša od kojega je dobio komad čohe sa zlatnom kopčom, po čemu je vezir prepoznao da je Kasum zarobio kralja.

Vezir je Kopčića proglasio begom i obećao mu onoliko zemlje koliko može za jedan dan optrčati na konju. Krenuvši iz Kopčića, prošao je preko Luga pa prešao Ramu i došao na Višnjane, Vran, Blidinje te se spustio u Duvno, Vidoše i došao do Kupresa te stigao u Varvaru prije zalaska sunca. Umoran i posve iscrpljen, pitao je neku babu što je dobro za umorna konja i umorna junaka. Baba je za konja predložila zob, a za junaka mlaćenicu (kiselo mlijeko). Prema jednoj predaji, beg je odmah naglo umro a uginuo je i konj. Prema drugoj predaji uginuo je samo konj dok je beg preživio i umro tek 1541. godine. Turbe pak pod kojim je beg sahranjen naziva se "mlikotino turbe". U narodu je ostala izreka: "Obilazi kao Kopčić oko Duvna!"

Mnoge ramske muslimanske obitelji pozivaju se na Kopčiće kao svoje pretke.

Stojan Janković i gvardijan Stjepan Matić

J. Vladić donosi što se sačuvalo u narodu o tobožnjem dolasku Stojana Jankovića i njegovu postupku prema fratrima.

Gvardijan, fra Stjepan Matić, pozvao je Stojana iz Dalmacije i on je došao te porobio i popalio mnoga turska sela, kule i odžake. Došao je preko Duvna na planinu Ljubušu i tu se odmarao. Naišao je neki momak iz Proslapa, iz Milasovićeve obitelji, te ga je Stojan poslao da ide pravac gvardijanu na Šćit i poruči mu da će mu on doći s tisuću i petsto drugova na večeru. Momak nije otišao pravo gvardijanu nego u Proslap u svoju kuću gdje su ga isprepadani ukućani nagovorili da ne ide na Šćit, nego u Prozor javiti Turcima. Turci su donijeli na Tomino Polje kraj rječice Slatine suha drva i naložili "stotinu vatara" te digli graju da bi se dobio utisak kako ima mnogo vojske. Od te vike fratri su se u samostanu prepali pa su cijelu noć probdjeli u crkvi moleći se i očekujući progone. Stojan je, silazeći s planine, vidio turske vatre i čuo graju pa je mislio da ga je gvardijan izdao Turcima pa nije ni silazio te večeri nego je krenuo prema Kupresu i Skoplju. Tek nakon nekoliko dana došao je nenadano u gluho doba noći, ukorio gvardijana što ga je tobože izdao i udario ga dva puta sabljom pljuštimice kaneći ga ubiti da mu se osveti što nije učinio kako mu je poručio po Milasovićevu momku. Nato je gvardijan prokleo prevrtljivog momka riječima: "Da Bog da mu se pletivo ne širilo!" Vjeruje se da je ova kletva o neširenju plemena uslišana i da se ta loza ne množi, nego ostaje uvijek isti broj članova. Kad je Stojan saznao da je kriv momak a ne gvardijan, sporazumjeli su se da će se spremiti fratri i narod te čekati Stojanov sljedeći dolazak.

Kad je Stojan došao treći put u Ramu, spustio se u Kopčiće, spalio selo, porobio ga, pobio Turke, a pred džamijom ispekao ovna i noćio, a sutradan došao na Šćit te s fratrima i narodom otišao u Dalmaciju. Rastajući se od crkve i samostana, gvardijan je potpalio samostan i crkvu da Turci ne skrnave mučeničke kosti i svetinju. Vladić navodi da je sišao s uma i da su ga svezana doveli u Sinj te da se o njemu više ništa ne zna.

Narodni guslar opjevao je ovaj tragični događaj u desetercu. Fra Grgo Martić objavio je pjesmu koju je čuo od guslara Davida Prljića, a objavio ju je i Vladić u svojim Uspomenama.

Priča o kugi i begu

S. Margitić izvješćuje o kugi, ali i o narodnom vjerovanju u moć mise s jedne i turskom praznovjerju i "čarolijama", s druge strane. Zanimljiv je jedan Margitićev doživljaj koji je sačuvan u vezi kuge. On ilustrira narodno vjerovanje i staru legendu kako kuga zajaši nekog tko je mora prenijeti od sela do sela i tako zaraziti ljude. Margitić živo pripovijeda:

"Bijaše u Prozoru jedan Turčin pribolio kugu. Ovi izajde uvečer obaći volove al' mu prid kućom siedi jedna runjava divojčetina, koja ga, ufvativ, uzjaši. Molio joj se svakojako ali neće da ga pusti, nego veli:

BNosi me na Gmiće!

 To čudo vidi i žena i dica onoga Turčina. I on nikako ne smide, nego ju ponese. A kad bi blizu gdi se Misa govori, reče mu:

- Stani, nejdi gori!

Odgovara Turčin:

- Zašto - 'nejdi gori'; blizu smo; zašto me zamuči?

Odgovara ona napast:

- Tuda hoda ona fratrina i govori Misu; ne smijemo tamo.

Onde ga sjaši pak je nesta. I to se proglasi po svemu onom vilajetu, i /tako bi jasno/ zašto u onomu selu ne umri nitko od kuge, niti se otrova. Navališe isti da se govori Misa svuda i otajno postiše ponediljak svetomu Roku; i svuda Misu govorismo. I vrlo malo onuda pomori, al' i scinjahu svi da hodi kuga. Nego sam teško dao razumiti, da je ono djavaoski način varati i da ih je Bog po kriposti sv. Mise sačuvao."

Beg daje mise za momka krstjanina

Margitić piše na istom mjestu:

"Kuga proide, i ja odoh u Fojnicu, ali posla po me Arslanbeg Kovčić. A kad doidoh, reče:

- Imam jednu oporuku na duši. Imao sam momka krstjanina i umrije od kuge. I reko mi je za života, da od njegova najma ukopam ga u grobju krstjanskom i da mu suadim križ od kamena i ogradim greb. I to sam sve učinio. Al' je još reko da mu činim reć Misu na grebu i da mu dadem kantane Mise. Zato te molim: otidi, učini mu otar više glave i reci mu misu.

I dade mi Mise, govoreći:

- Neka znaš, fra Stipane, neka njegovo ništa pri meni ne ostane.

I to zabiližih za pogrdu onih krstjana koi su nepomljivi izvršiti oporuke njihovih mrtvih".

J. Vladić svjedoči da se još i u njegovo doba kod Mate Grubeše - Ćališa na Gmićima nalazio stari poderani misal.

Kadija dao ubiti biskupa

U Arhivu Apostolskog vikarijata bilo je zapisano da je 1741. godine prozorski kadija pozvao biskupa u Prozor. J. Vladić donosi narodnu tradiciju po kojoj je neki Mrižić (Džejić, Dronjić) oženio sina jednom djevojkom pa je onda uzeo sebi, na što ga je sin tužio župniku, a župnik stvar dostavio biskupu. Biskup je Mrižića odlučio izopćiti ako ne vrati sinovu ženu. "Mriža tuži župnika i biskupa svom gospodaru Rustanbegu Belajiću, koji opet sve dostavi kadiji". Biskup nije otišao kadiji, ali kad je došao 5. srpnja 1745. dijeliti krizmu na ruševinama crkve na Šćitu opet ga je pozvao kadija. Župnik je zamolio biskupa da ne ide kadiji nego da čeka u Podboru, a on će sam otići kadiji u Prozor da vidi o čemu se radi. Kako kadija toga trena nije bio u sudnici, nego u kući obitelji Muktića, u ovoj je kući kasnije stanovao kotarski predstojnik, župnik je otišao u Muktića kuću. Budući da kadija nije poznavao ni biskupa ni župnika, čim je saznao da se radi o katoličkom dostojanstveniku, smjesta je dao mig svome momku da probode pridošlicu. Župnik se uspio djelomično povući pa ga je hanžar namjesto u stomak pogodio u stegno. Ukućani su skočili na obranu nedužna čovjeka tražeći od kadije da svoje prljave poslove obavlja u svojoj sudnici a ne u njihovoj kući. Nastao je metež u kojem su ukućani izveli župnika kroz harem (ženski dio kuće) u potok, iz kojega su mu pomogli pobjeći kući u Podbor.

Biskup fra Pavao Dragićević smjesta je pobjegao iz Podbora i prekinuo svoj pastoralni posjet ovim krajevima. Vladić misli da je župnik bio fra Tomo Dadić ili fra Jako Kraljević.

Kuga u Bosni 1814. godine

U Bosni je 1814. godine harala pošast zvana kuga. J. Vladić donosi narodnu predaju prema kojoj je kugu iz Fojnice donio Nikola Bunardžija, zvani Mljekotić, odnosno Dragičević. On je iz Fojnice donosio "prteninu". Kad je došao u selo Čelice, župa Uzdol, legao je i prebolio te otišao kući. Od njega se zarazio dvadesetdvogodišnji sin Tadije Galića, Jozo koji je umro 20. svibnja 1814. godine. Nakon toga pošast je harala po selima oko Prozora, a po šćitskoj župi pojavila se u kolovozu. U izgorjelim maticama pisalo je:

"4. kolovoza prvi je pao od crne pošasti (atra lue depastus) Pavao, sin Ilije Mrižića u dvanaestoj godini zaražen od zaraznog Saracena kojem je na izvoru pružio vodu da pije". Na to Vladić nadovezuje: "Pripovijeda se da je ovaj Turčin došao u selo Kopčiće i ondje sutradan umro. A tog su dana u Mrkodolu u nekog bega Kopčića Muratbegovića, koji je imao brojnu obitelj, bile kupilice sijena. Kad je čuo da je u Kopčićima umro jedan od kuge, rekao je svojim kupilicama: hajte ručati. Po ručku im je rekao: sad ufatite kolo, poigrajte i iza svega glasa zapjevajte, a vi momci palite iz pušaka.

Kad su to sve učinili, rekao im je:

Sad idite svi k svojim kućama; kuga je došla u Kopčiće; sad svaki rad prestaje, treba se za dušu brinuti.

Svijet se razišao, a beg otišao u Kopčiće.

Sutradan je u njegovoj kući samih muških Muratbegovića osvanulo mrtvih sedam glava.

Od početka kuge, 20. svibnja 1814. do svršetka, 10. lipnja 1817. same je katoličke čeljadi umrlo 960, a muslimana i još više, jer su i brojem pretežniji bili u kotaru", završava Vladić svoje tumačenje podataka iz matice umrlih. U Ljetopisu Kreševskog samostana fra Marijan Bogdanović, pod "Mjesec siječanj 1814." piše: "Ove godine poče kuga moriti strahovito; lako to možeš poznati iz Protokola mrtvačkoga".

Oteti hrastovi

Kad su kopani temelji na sjeveroistočnoj strani crkve pokazalo se da je tlo odveć mekano za tu svrhu pa je trebalo zabiti kolje kao osiguranje. Kasnije će se pokazati da je tu bilo groblje. Fra Anto Vladić je namolio jednog muslimana, Delića, da mu dadne hrastove direke za osiguranje temelja. U narodu je ostala uspomena koju je zabilježio pokojni fra Kazimir Ivić:

Fra Anto je poslao Deliću momka s pola oke kave i dvije oke šećera s porukom da dođe k njemu na razgovor. Delić se odazvao i kad mu je fra Anto rekao da ga moli za hrastove koje će mu pošteno platiti, čovjek radosno uzvikne:

- Eh, kad nije što drugo, da nije tko od mojih rek'o što ili učinio što ne valja, ti sici što god trebaš pa makar otiš'o vas gaj!

Ukućani su mu prigovarali što tako olako daje drva a on je odvratio:

- Nemoj čo'eče! Kad je on tako prema meni ljudski postupio, ne žalim da je još više posjekao.

Bio je to lijep primjer suživota i međusobnog poštivanja, koji - nažalost - nisu znali pokazati neki manje odgojeni muslimani. Dok su neki župlja­ni, Jure Oreč, Marko Oreč i Mijat Begić s Višnjika, dovlačili 28 hrastovih direka, sinovi Omera Tabaka oteli su im građu kod Kovačipoljske ćuprije. Slična otimačina dogodila se na Orašcu, kada su mlušanski Pilavi oteli građu. Kotarska oblast u Gornjem Vakufu natjerala ih je da vrate oteto.

Odnos muslimana i kršćana bio je opterećen politikom osmanske države, osvajačke strane sile koja je na neslozi mještana gradila uspješnost svoje vladavine. Dok su na počeku turske vladavine svi podanici koji nisu bili državni namještenici smatrani "rajom", kasnije je taj pojam primje­njivan samo na kršćane. Tako su muslimani protežirani i izdvajani od kršćanske sirotinje. Međutim, i tu se pokazivalo tko je čovjek. Dok su jedni muslimani postupali neljudski prema svojim susjedima kršćanima, drugi su bili vrlo obazrivi i plemeniti. Ovisilo je sve o karakteru ljudi. To je lijepo ocrtano u drugoj anegdoti iz istog razdoblja.

Prilikom kopanja kamena na Grebenu kamen su kopali i dogonili na gradilište ne samo katolici nego i muslimani. Gazda Šero iz Ripaca, čija je kuća u to doba bila najbliža gradilištu, pa je smatran susjedom - komšijom, nije dogonio kamen za crkvu. Susretne ga fra Anto Vladić jednog dana, pozdravi se s njime pa ga upita usput:

- Kako to, komšija, svi Turci gonili kamen; neki i po dvoja kola, a komšija Šero baš ni kola!?

Otišao Šero kući, podigao momke i naredio:

- Vežite sva četiri vola nek' vuku papazu kamen! Volim da sve četiri crknu nego biti Ni - kola!

Hajduci i uskoci

Jedini vid otpora prema turskom osvajaču u Bosni davali su hajduci, svojevrsni gerilci koji su u manjim skupinama napadali turske manje jedinice i trgovačke karavane. Hajducima su se često pridruživali uskoci - ljudi koji su "uskočili" iz truskog na mletačko područje, ili obratno. Bili su to većinom počinitelji nekih kažnjivih djela koji su "uskakanjem" spasavali glavu. Kad se granica između turske i mletačke vlasti približila Rami, uskoci su postali česta pojava, a ona velika seoba u Cetinsku krajinu samo je jedan vid "uskakanja". Mlečani su podržavali uskoke i hajduke jer su tako uznemirivali tursku vojsku. Hajdukovanje se nazivalo i "eškija" (eški je arapska riječ a znači razbojnik). Hajdukovali su ne smao kršćani nego i muslimani, pa su postojali i turski hajduci - haramije. Ovi su pobili ramske fratre 1557. godine.

U Rami je još uvijek živa uspomena na duvanjskog hajduka Mijata To-mića, osvetnika koji je imao skrovište na Vran planini, na kojoj se i danas pokazuje "Mijatova pećina". Legenda hoće da je pećina vodila ispod Vrana i drugih planina i silazila do Duvanjskog polja. Ramski puk Mijata smatra svojim junakom iako je on Duvnjak. Predaja tvrdi da je ostao vrlo rano bez roditelja, da ga je odgajao stric, da je bio u najmu kod bega Kopčića, stekao njegovu naklonost, bio junak vješt u bacanju kamena i u hrvanju. Svladao je Crnog Arapina, ali kad su ga vrijeđali kao begova barjaktara, odnosno kad su mu oteli njegovu djedovinu, livadu Jabuku, odmetnuo se u hajduke, skupio je četu od trideset momaka ne samo katolika Hrvata, nego i muslimana i pravoslavnih Srba, odnosno Crnogoraca. Uz sestrića Malog Marijana, bilo je mnogo poznatih junaka, a među njima i Vid Doljanin. Najradije se Mijat zadržavao u Vranu. Postao je strah i trepet silnika od Crne Gore do Istre, od Slavonije do Dalmacije. Napadao je karavane i otimao blago. Štitio je sirotinju, globio bogataše, ali je konačno stradao kao žrtva izdaje najvjernijeg čovjeka, kuma Ilije Bobovca iz Doljana, koji ga je izdao Arapinu. Arapin je pucao na Mijata i smrtno ga pogodio. Sestrić Mali Marijan nosio ga je na leđima sve do Sovićkih vrata, gdje je Mijat izdahnuo i gdje mu je bio grob na njivi Pošćeci.

Hrvatsko kulturno društvo "Napredak" napravilo je 1937. godine od dva stećka nadgrobni spomenik Mijatu Tomiću na groblju kod doljanske crkve. Na stećku­‑spomeniku postavljena je u mramoru urezana Mijatova slika i natpis:

MIJAT TOMIĆ

HRVATSKI NARODNI JUNAK

H 1656. GOD. U DOLJANIMA

Ispod toga je motiv Mijatova odlaska u hajduke na temelju narodne pjesme:

... PA JA ODOH POTRAŽITI PRAVDE

U BOGAZE I TIJESNE KLANCE...

Na dnu ploče je natpis:

PODIŽE HRVATSKI NAROD I

HRV. K. D. "NAPREDAK" U SARAJEVU

O ILIJIN - DANU 1937. GOD.

Kad su četnici početkom lis­to­pada 1942. godine klali i pa­lili u Doljanima, nisu ostavili na miru ni Mijatov grob nego su mu razbili sliku. Slika je ponov­no postavljena 1943. godine, ali je smetala i "narodnoj" vlasti, pa je grob opet ostao bez Mijatove slike. Tko god ne želi dobro ovom narodu, razbijao je sliku narodnog junaka! Godine 1991. ponovno je postavljena Mijatova slika na stećku.

Mijat Tomić je povijesno zajamčen junak. Pronađeno je pismo imotskog kapetana Omre mletačkom providuru u Omišu iz 1640. godine. U franjevačkom samostanu u Zaostrogu također postoje podaci o njemu, jer su nakon jednog njegova napada na trgovački karavan zaostroški fratri bili optuženi da je Mijat u njihovom samostanu sakrio plijen. Bilo je to 1637. godine. Postoje podaci da je Mijatov brat Marko prebjegao u Zadar 1640. godine. Nađen je i prijepis Mijatova pisma zapovjedniku Imotskoga, Omeragi. Prema tome Mijat je zaista povijesna osoba, a poginuo je u Doljanima u srpnju 1656. godine. Bilo je to u ono doba kad su se u Rami događale paljevine samostana i ostale nevolje.

U ramski kraj zalazio je i poznati hajduk Roša, Imoćanin Ivan Bušić. Imao je 30 drugova. On se u kolovozu 1777. godine pojavio na Lopati kod Kreševa i slao prijetnje po fratarskim čobanima zato što su ga Kreševljaci uvrijedili. Malo iza toga ubio je na Ivan Planini jednog hadžiju Visočaka i dva Srbina, sarajevska trgovca. Zbog njega je jedne godine kreševski gvardijan morao platiti globu.

 Po Doljanima je hajdukovao i Andrija Šimić, rodom iz Gruda u Hercegovini koji je napadao turske i kršćanske bogataše, a štitio sirotinju. Izdao ga je prijatelj austrijskim vlastima. Osuđen je na zatvor i nakon 29 godina robijanja pušten je kući, ali je umro 1906. godine.

Nadmudreni siledžija

Između Doljana i Slatine u gračačkoj župi nalazi se brdo Velika Tovarnica. Na tom brdu, po narodnoj predaji, nalazi se česma i kaldrma koju je napravio narodni junak Mijat Tomić. Blizu česme nalazi se grob Ibre Fejzića, nasilnika, ubojice i pijanice. Ibro je jedne noći sjedio u Slatini kod Kurića hvaleći se kako će sutra dočekati na Tovarnici fratarske momke koji će goniti stoku iz Hercegovine u Kreševo. Ibro je Slatinjanima inače već napakostio pa su mu po noći nalili vodu u pušku. Kad je sutra Ibro htio pucati u Hercegovce, zatajila mu je puška, ali hercegovačka nije. Tu je Ibro i zakopan.

Ovo je zanimljiva epizoda koja pokazuje kako silnici nisu uspjeli u svom nasilju. Koliko su puta uspjeli, nitko ne bilježi! Nije zato čudo što je u turskoj državi, posebno pri njezinom kraju, vladao strah i nesigurnost. Kršćanin nikad nije smio pokazati da nešto ima i da nešto može: nije smio jašiti konja, imati novu odjeću, dobru kuću. A i ono sirotinje uvijek su mu otimali. Ne treba se onda čuditi što su ljudi bježali preko granice u tuđinu i nepoznato: ovdje se često nije moglo više izdržati. Mislili su da je drugdje bolje. Kad se pročulo da dolazi austrijska vlast, narod se ponadao boljemu. Fra Anto Vladić je ovako ocrtavao buduću društvenu situaciju, kad dođe austrijska vlast: