RAMA - Šćit, franjevački samostan

Turci su osvojili Ramu kad i ostalu Bosnu. Prozorska tvrđava se vjerojatno predala na temelju pisma koje su osvajači iznudili od posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića prije nego što su ga ubili u Jajcu. Međutim, ugarska i hercegovačka vojska otele su Prozor i Ramu od Turaka neposredno nakon pada i držali su ih jedno vrijeme.

Rama je ponovno pala pod Turke 1482. godine kad i ostali susjedni kra­jevi. Potpala je najprije pod livanjski, a onda pod kliški sandžak, a kad je Klis oslobođen, Rama je postala dio bosanskog sandžaka. U bosanskom vila­jetu postojao je jedan mulaluk i to sarajevski. Dijelio se na nahije: vi­soč­ku, fojničku, konjičku (Neretva) i prozorsku. Tako je u Prozoru sjedio naib sarajevskog mule.^[1] Ima nekih turskih dokumenata koji govore o Rami i ramskim ljudima. Prozor je za vrijeme Bajazida II. (1481.-1512.) progl­ašen kasabom i u njemu je, kao i u ostalim kasabama, na sultanovu za­povi­jed podignuta džamija o državnom trošku. Kasnije je nekoliko puta obnav­lja­na, jer je drvena građa od koje se uglavnom gradilo brzo propadala.

Kršćani su u muslimanskoj državi od samog nastanka te države imali položaj zimija, podanika koji posjeduju svete knjige i koje muslimanska država štiti za razliku od politeista. Kao što je Muhamed na početku sklopio ugovor s kršćanima koji su priznali njegovu vlast i dao im ograničenu slobodu i imovinsku sigurnost, tako se događalo i u zemljama koje su muslimani osvojili u nizu svojih osvajačkih pohoda.

Osim Muhamedova primjera, položaj zimija diktirao je tzv. Omarov ugovor koji ima ove bitne odredbe: kršćani i židovi ne mogu podizati vjerske zgrade, niti ih popravljati, ne smiju primati uhode, ali moraju pri­miti strance u goste najmanje tri dana; muslimane moraju poštivati i ustati kad se oni pojave, ne smiju nositi istu odjeću kao oni, posebno ne smiju no­siti oružje ni jahati osedlana konja, ne smiju javno nositi križ, ne smiju glas­no zvoniti niti glasno pjevati. Posebno ne smiju priječiti svojima da pos­ta­nu muslimani. Otpad od islama kažnjavan je smrću. Djeca iz mješovi­tih brakova morala su se odgajati u muslimanskoj vjeri. Ovo je bio okvir prema kojem je postupala turska država i u našim krajevima s malim modifikacijama.

 U ovom okviru treba promatrati i dvije Ahdname koje je osvajač Mehmed II. dao srebreničkim (1462.), a onda i fojničkim franjevcima (1463.). U Ahdnami se jamči franjevcima život, imovina i sloboda kretanja u muslimanskoj državi, a preko franjevaca ista se prava jamče i kršćanskom podaničkom narodu.^[2]

Turska država^[3] kao teokratska feudalna vojnička država ravnala se prema šerijatu, vjersko građanskom zakoniku, kanunnamama, zbirkama državnih zakona koje je proglasio sultan, a u njih spadaju posebno fermani (dekreti) i hatišerifi (motu proprio) pojedinih sultana, te prema običaju (adet) i vladarovoj volji (urf). Podanici su dijeljeni na askere i raju, tj. carske namještenike i običan svijet koji obrađuje zemlju i plaća porez. Kršćani su spadali u klasu raje što je na početku bilo zajedničko i kršćanima i muslimanima, a kasnije se primjenjivalo samo na kršćane. Porezi su bili raznoliki i teški. K tome je narod morao raditi na cestama, mostovima, pomagati vojsci u transportu, popravljanju tvrđava i drugim radovima koji su bili potrebni.^[4]

     Najteži porez koji je zadesio osvojene krajeve pod Turcima, bio je danak u krvi, okrutna ustanova odvođenja dječaka i djevojčica koja se ponavljala svakih pet godina. Tako su naša odnarođena djeca prevođena na islam. Djevojke su spremane u harem, a dječaci odgajani za elitnu tursku vojsku - janjičare. U ovoj su nesreći i neki ramski dječaci ipak dobili mogućnost visokih položaja u turskoj vojsci ili na sultanovu dvoru kao npr. Alipaša iz Varvarekoji je bio katoličko dijete.^[5] Rodio se u Varvari, istakao se kao turski vojskovođa u ratovima po Ugarskoj i Hrvatskoj, postao sandžakom u Bali te vršio službu beglerbega Anatolije i Rumelije. Nakon upravljanja Anatolijom došao je 1644. godine za upravitelja Bosne, odakle je 1646. premješten na Cipar, a 1648. godine u Sivas. Stradao je kao žrtva urote. Zamjerio se, naime, nekoj dvorskoj gospođi u Sivasu i, kad sultanu Ibrahimu nije poslao Selšir pašinu ženu, lijepu Perihanu, izgubio je položaj i povukao se izvan grada. Sultan je naredio Mehmed paši Čupriliću i Husein paši od Amasije da ga živa ili mrtva dotjeraju u Carigrad. U sukobu su oba potučena i zarobljena. Nakon toga veliki vezir je naredio Selšir ­paši, kojemu je Alipaša Varvari mnogo dobra učinio, da ga smakne i glavu mu pošalje u Carigrad.^[6] Bosnom je upravljao 1649. godine još jedan ramljak - Mehmed paša Defterdarović Prozorlija.^[7] U selu Dugama postojala je tradicija o dvojici braće Alipaši i Džaferbegu koji su se zvali Malkoči. Alipaša je pravio džamiju u Sarajevu, koja se danas zove Alipašina, ali i džamiju u svom selu. Dio sarajevskog polja bio je Alipašin posjed pa se tako kasnije i prozvalo jedno sarajevsko naselje.^[8]

I u Rami je bilo prijelaza na islam i ljudi su takvi smatrani najprije poturicama, a onda Turcima. Kako napisa M. Filipović "muslimani su gospodareće, a katolici potčinjeno stanovništvo".^[9] Varvarani i Kopčićani, uglavnom muslimani, bili su filurdžije - od poreza su plaćali samo filur (dukat), zimi su obilježavali put od izvora Rame do Klapavice prema Kupresu i vodili karavane.

Bez sumnje, neke su muslimanske obitelji znale svoje podrijetlo i tvrdile su da potječu od katolika. Iako se najpoznatiji muslimanski rod Kopčića diči svojim albanskim podrijetlom, ne smije se smetnuti s uma da je postojala hrvatska plemićka obitelj Kopčić i da je u Orebiću prije rata postojala kršćanska obitelj Kopčića koja tvrdi da su im preci doselili iz Rame.^[10] Kopčićki Avdići potječu iz Plane (Bileća), a starinom su crnogorski Krivokapići. Neke od njih prilikom istraživanja M. Filipovića nisu znale ili nisu htjele reći odakle potječu. Mnoge ramske muslimanske obitelji pozivaju se na Kopčiće kao svoje pretke. O Kopčićima lijepo piše makarski biskup Nikola Bijanković u svom izvješću papi 1710. godine. On tvrdi da su ga na pastoralnom pohodu muslimani vrlo lijepo primili, vodili ga da moli nad bolesnicima i djecom i nastavlja:

"Ovo su više od ostalih pokazala četvorica braće Kopčića kojima izgle­da nedostaje samo krštenje da budu najbolji kršćani. Ne samo da iskazuju svakovrsnu ljubav prema pravoslavnim udovicama i ostalim siromasima pa i na turskim sudovima, uistinu i kršćane strance, koliko god ih onamo dođe, pa i same apostolske vizitatore, rado primaju u goste."^[11]

Za Islamoviće u Prozoru neki tvrde da potječu od katolika Glavano­vića, odnosno Marića iz Gmića, dok bi Jašarevići potjecali od podborskih katolika. Iz Podbora od Sičaja bili bi Bećirspahići. Za muslimansku obitelj Ćavo iz Škrobućana tvrdi se da im je predak bio pravoslavac s Kupresa koji je bio u najmu kod obitelji Kukrica, pa kad mu ovi nisu mogli platiti, podijelili su s njime imanje i on je prešao na islam. Zanimljivo je da na Gorici postoji muslimanska obitelj Čiče dok su na Zvirnjači Čiče katolici. I za Kovačeviće s Kranjčića tvrde da su im preci bili katolici, dok se za Here govori da potječu od doseljenika pravoslavca. Marići s Kleka potječu od katolika Marića iz Donje Vasti. Kurići na Slatini su također nekoć bili katolici, kao i Velići koji potječu od katolika s Rakitna jer se jedan njihov ogranak zvao Kordići. Muslimani Tašići na Sovićima prezivaju se i Živkovići, dok se za Šehiće tvrdi da su po ženskoj lozi od katolika Cvitkovića. Zanimljivo je i prezime muslimanske obitelji Radoši, dok se za Čiliće tvrdi da potječu od katolika Ripića. Za muslimane Rizviće u Doljanima može se reći da potječu od katolika Dumančića iz Rakitna jer im je predak bio u najmu kod Tasovaca, pa kad je prešao na islam dobio je ime Rizvan. Djeca su mu se još 1880. godine zvala Dumančići, ali unuci se po djedu zovu Rizvići. Možda nešto govore i muslimanska prezimena Milanović ili Radoš, također u Doljanima. I Osmići iz Gornjih Višnjana potječu od katolika Antunovića. Svijest o podrijetlu sve više blijedi, ali je ipak značajno da se ona dugo čuvala.

Plemići Ramanovići i franjevački samostan u Rami

Samo ostaci porušenih crkava ostaju kao svjedočanstvo kršćanstva u Rami, ali o organizaciji kršćanske zajednice nakon rušenja crkve u Varvari ne zna se ništa. Ondje sigurno nije bilo sijelo biskupa, jer bi o tome morao ostati neki trag i zapis. Franjevački izvori govore samo o "drevnoj crkvi sv. Petra", ali se ne zna gdje je ona bila. Franjevačka bosanska vikarija imala je samostan u Rami, ali se ne zna kad je on podignut. Fra Mijo Batinić donosi podatak kako se na generalnom kapitulu u Asizu 1493. godine spominje ramska kustodija u kojoj stanuje kustos ujedinjenih kustodija sv. Nikole iz Mila i sv. Marije Sodoniko - Hercegovina, koji je podložan vikaru bosanske vikarije.^[12] D. Mandić u popisu ranih franjevačkih kustodija u našim krajevima ne spominje ramsku kustodiju. On navodi djelo Bartolomeja Pizanskog "De conformitate vitae B. Francisci" objavljeno 1385./90., u kojem stoji da Bosanska vikarija ima 7 kustodija, i to Duvanjsku, Grebensku, Bosansku, Usorsku, Mačvansku, Bugarsku i Kovinsku. Na području duvanjske kustodije ne spominje se tada samostan u Rami.^[13] Fra Petar Filipović, i sam Ramljak, piše u Sinjskoj kronici 1756. godine: "Ima dvi stotine pedeset i šest godina da je postala na svitu ova obitol". Prema tome osnutak bi samostana trebalo tražiti oko 1500. godine.^[14] Međutim, na kaležu koji je prilikom izgona Ramljaka donesen u Sinj stoji godina 1402. što vjerojatno daje osnove tvrdnji da je već te godine postojao samostan u Rami.

Fra Jerko Vladić tvrdi da je dolaskom Turaka u Bosnu nestalo glamočke kustodije, pa je njezin teritorij potpao pod ramsku kustodiju te su ramski franjevci preuzeli pastoralnu skrb za vjernike na područjima do rijeka Cetine i Krke.^[15] Vladić se poziva na narodnu tradiciju po kojoj je ramski samostan osnovala plemićka obitelj Ramanović i misli da je samostan morao biti podignut prije drugog pada Rame pod Turke, dakle prije 1483. jer nije vjerojatno da je samostan bio građen pod Turcima, budući da su u njihovo doba samostani uglavnom rušeni. Samostan je bio posvećen sv. Petru i Pavlu, ali se u njemu od davnine štovala Gospina slika koja je stajala na pobočnom oltaru, a u crkvi koja je izgorjela 1687. godine postojala su i "Gospina vrata". S vremenom je crkva, odnosno samostan, posvećen B. D. Mariji na nebo uznesenoj. To što neki autori kao Wadding samostan smještaju u "grad" Ramu, nema nikakve osnove, jer grad Rama nije poznat u povijesti. Samostan je od starine bio na Šćitu, što dokazuju i grobovi oko crkve koji su nađeni prilikom kopanja zidina stare crkve 1855. godine te prilikom kopanja temelja za sakristiju 1904. godine. Tada je nađena jedna lubanja koju je Vladić pripisivao ili fra Bernardinu Galijašu ili biskupu fra Pavlu Posiloviću.^[16] Kosti su nađene i prilikom obnove sadašnje crkve i kopanja temelja za novi dio samostana. Znači, katolici su se u Rami prvotno pokapali oko crkve, a tek kasnije su počeli otvarati groblja po selima.

Ramski mučenici

Nakon podjele bosanske vikarije na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu 1514. godine, opet se spominje samostan u Rami kao jedan od trinaest samostana koji su ostali u bosanskoj provinciji. A onda dolazi krvava 1557. godina kad su mučeni ramski fratri i kad je samostan stradao. Nažalost, imamo vrlo malo podataka o stradanju franjevaca i njihova samostana.

Kad su 1856. godine prekopavane zidine spaljene ramske crkve nađen je nadgrobni natpis koji je čitan na sljedeći način: "Jam justificati in coelis, quamvis corpora eorum jacent in terris" (Iako njihova tjelesa leže u zemlji, oni su kao pravednici na nebu)." Na drugom grobu stajao je i datum: I N R J 4. Jnar. C. A. MDLVII, što znači da su ramski mučenici pali 4. siječnja 1557. iako ih sutješki nekrologij i martirologij Reda stavljaju na 21. travnja.^[17] Sutješki kroničar fra Bono Benić napisao je 1759. godine u Ljetopisu sutješkog samostana da su fratre pobili "razbojnici - haramije". On piše: "1532. Licem na Sve svete poklaše haramije fratre ramske, koje haramije biše do malo vrimena od Turaka pohvatane".^[18] Ne treba se čuditi što je kroničar krivo stavio godinu, kad i Franjevački nekrologij pogrešno stavlja datum i veli "Ramae in Bosna argentinensi beatorum sex martyrum ab efferatis Turcis occisorum pro Christo - U Rami, Bosni Srebrenoj, šest blaženih mučenika koje su zbog Krista pobili razjareni Turci." Sačuvana su imena petorice mučenika: fra Luka iz Broćna, fra Lavoslav iz Vrlike, fra Luka iz Duvna, fra Marko iz Tihaljine i fra Petar iz Rame. Porijeklom su iz Dalmacije, Hercegovine, Duvna i Rame. Izgleda da su tada stradala sva braća koja su bila u samostanu. Kosti mučenika koje su nađene kad su prekopavane zidine stare crkve, pokopane su konačno u zajedničku grobnicu s kostima kod lijevih ulaznih vrata sadašnje crkve.

Rama i makarski biskup

Samostan i crkva opet su podignuti jer se spominju 1587. i opet 1598. godine. A onda izvori o ramskom samostanu šute sve do 1626. godine kad je makarski biskup fra Bartolomej (Bariša) Kačić poslao svoje izvješće papi u Rim o stanju u svojoj biskupiji. On je opisao četiri samostana u svojoj biskupiji:

"Ovim samostanima pridodaje se peti, i to je Rama, koja zapravo spada na duvanjsku biskupiju, koja (kako vele) nema svoga pastira. U ovom samostanu ima deset svećenika, četiri klerika, jedan laik, petanest mladića. Ima četiri župe: dvije u Dalmi ili Duvnu gdje ima 200 kuća, treća u Livnu, gdje je otprilike 150 kuća, četvrta u Rami koja ima 60 kuća. Ima dvije crkve, jednu u Livnu, a drugu u Roškom Polju. Ovaj samostan zajedno sa župama administrira makarski biskup, budući da mu je to preporučio administrator Bosne radi blizine."

U sljedećem izvješću iz 1636. godine. Kačić tvrdi da mu je upravu Ramom povjerio Grgur XV. Za ramsku župu piše: "U župi koja je oko ramskog samostana koja nije tako prostrana ali je onom samostanu vrlo potrebna a oni su katolici u vjeri dosta savršeni".^[19] Za razliku od ostalih župa koje su služili ramski franjevci, u ramskoj župi nije bilo pravoslavaca. Biskup ne tvrdi da Rama spada u makarsku biskupiju, ali je on pohađa. Kačić je zaredio za svećenika fra Iliju iz Rame pa je ovaj imao problema s nedopuštenim ređenjem te je u Milanu, gdje je bio na studiju, molio Propagandu i ona je ovlastila milanskog biskupa da ga odriješi od suspenzije.^[20]

Iz Hercegovine je 4. lipnja 1645. godine poslano Propagandi u Rim pismo koje su potpisali dijecezanski svećenici don Marko Kotromanić i drugi, u kojemu optužuju fratre iz ramskog samostana što su im prisvojili župe u okolini Cetine. Kažu kako su onda ramski franjevci držali sve neretvanske župe, Skoplje, Prozor, a sad služe Livno i Duvno.^[21] Prema jednom dopisu Progandi iz Makarske od 20. svibnja 1678. godine, nakon kapitula određeno je da područje na istoku od Cetine pripadne makarskom, a na zapadu ramskom samostanu.^[22]

Skradinski biskup fra Tomo Ivković povjerio je Kačiću brigu za Ramu i druge dijelove Bosne jer je Ivković bio bolestan. Ovo je bio povod spora oko pripadnosti Rame makarskoj ili bosanskoj biskupiji, pa je konačno u Rimu 1650. godine određeno da Rama kao i dotada pripada bosanskoj biskupiji. To, međutim, nije smirilo biskupske pretenzije na Ramu, pa su rasprave i dalje vođene. Tako nalazimo pismo bosanskog provincijala fra Andrije Šipračića Propagandi 2. travnja 1682. godine u kojemu piše da su franjevci ramskog samostana poslušali odluku Kongregacije, te napustili župu Suhi Dolac i okolna sela, ali su ljudi ostali bez svećenika. Šibenski biskup dopustio je da se onamo povrati franjevac jer je to zahtijevao i puk u ime kojega je šibenčanin Jeronim Capogrosso 5. veljače 1682. pisao Propagandi i iznio njihove tvrdnje: fratri su obranili mjesne katolike kad su ih pravoslavci htjeli staviti pod svoju upravu (jurisdikciju), svjetovni svećenici napustili su župu kad su navaljivali Turci, mještani tjeraju stoku na ispašu u tursko područje udaljeno četiri dana hoda kamo ne mogu doći svjetovni svećenici, a k tome se narod boji Turaka ako se sazna da među njima stanuju strani svećenici koji nisu turski podanici.^[23]

Ramu je svojatao i đakovački biskup Juraj Patačić 1706. godine, pa se dva župnika iz Zagvozda (Rakitno) tuže Propagandi kako Patačić svojata Ramu, Ljubuški, Bijelo Polje i Mostar, te oni predlažu da potpadnu pod makarskog biskupa Bijankovića, jer je on obilazio ove krajeve i materijalno ih pomagao u vrijeme gladi. On je zbog svoje pastoralne i ljudske dobrote bio prihvaćen i kod pravoslavaca i kod muslimana, pa su mu turske vlasti dale dopuštenje da slobodno djeluje na njihovu području. I njegov nasljednik, biskup Stjepan Blažković, pastorizirao je Ramu pa nije čudo što su se u jednom pismu 1736. godine Propagandi obratili glavari kršćana Duvna, Rame, Mostara, Buškog Blata i drugih mjesta da im "kao i dosada" ostane makarski biskup, a da ne žele prihvatiti bosanskog biskupa fra Matu Delivića.^[24] Prema narodnoj predaji, a i prema izvještajima Propagandi, franjevci iz Rame služili su i skopaljsku župu koja je imala sijelo u Bistrici, a onda u Voljicu.

U Rami je, dakle, u prvoj polovici 17. stoljeća bilo razmjerno malo kršćana - svega 60 kuća, ali je značajno da je u samostanu bio svojevrstan naukovni zavod, jer u njemu borave četiri klerika i petnaest dječaka - đaka, te deset svećenika.  

Rama - sijelo biskupa

Ramski samostan igrao je značajnu ulogu u povijesti bosanske franjevačke provincije. Dao je mnogo značajnih ljudi, ali o rijetkima su se sačuvali dokumenti.

U Kronici fra Bone Perišića stoji da je prilikom preminuća biskupa fra Tome Ivkovića u Jajcu bio prisutan i fra Andrija Rumbočan.^[25]

Fra Pavao iz Rovinja, generalni vizitator, posjetio je 1640. godine Ramu i u ramskom samostanu predsjedao izboru novog starješinstva provincije na čelu s fra Martinom Ramljakom, "starčićem vrijednim i svim Božjim". U Rami je našao trgovca Hvaranina Petra, što znači da je Rama mogla biti neki trgovački centar.^[26] Za provincijala je izabran fra Martin Nikolić iz Rame. On je nakon izbora pisao Propagandi u Rim: "Postao sam provincijal ove siromašne provincije; izabran sam općenito u miru i jedinstvu od svih poštovanih otaca, a bilo je zaključeno jedinstvo i mir između cijele provincije... Iz Rame 30. lipnja 1640. fra Martin porovincijal Bosne Srebreničke".^[27]

Dr. fra Jure Božitković zastupa mišljenje da je i ranije postojao jedan provincijal rodom iz Rame, i to fra Franjo Ramanović, izabran 1532. godine.^[28] D. Mandić to niječe, dokazujući kako se radi o fra Juri Bošnjaku koji je bio provincijal od 1530. do 1533. godine. Na provincijalnom kapitulu u Gradovrhu kod Donje Tuzle izabran je 1658. godine fra Andrija Sovićanin, koji je morao pripadati ramskom samostanu.^[29] Među članovima uprave provincije, koja iza Fojnice šalje jedan dopis Propagandi 30. lipnja 1676. godine, nalazi se njegovo ime na prvom mjestu.^[30] On je izabran i za definitora 1675. godine.^[31] Fra Jure Šabić koji je izabran za kustosa provincije 15. siječnja 1662. godine nosi naziv "iz Rame". On je 1666. bio izabran za provincijala. Izgleda ipak da nije rodom iz Rame, nego iz livanjskog kraja, iz Gubera, ali je tada pripadao ramskom samostanu. On, kako piše Lašvanin, "priminu u Rami na 30. juna god. 1667. veoma lipo i redovnički".^[32] Za njega fra Bono Perišić piše da je iz Livna, ali je umro u Rami: "1667. isti priminu u Rami 30. Giunja vehoma lipo i redovnički".^[33] Sutješki Nekrologij međutim bilježi: "3. Junii 1665. Ramae A. R. P. Georgius Shabich act. Min. prov.".

U Rami je, prema sutješkom Nekrologiju, 2. prosinca 1678. godine umro P. Michael Vicić.

Poznati pisac i teolog fra Ivan Ančić (1624.-1685.), rodom iz Duvna, bio je također gvardijan u Rami.

Apostolski vikar fra Pavao Posilović, rodom Glamočak, kojemu je Kon­gre­gacija 1644. godine povjerila na upravu biskupije koje su bile pod tur­skom upravom, a to su Duvno, Knin, Krbava i dio splitske biskupije, izab­rao je Ramu za svoju rezidenciju. Ovaj je biskup djelovao i u Slavoniji, ali je imao poteškoća sa slavonskim franjevcima i bečkim dvorom, pa mu je Sve­ta Stolica povjerila upravu duvanjske biskupije i odredila da stanuje u ram­skom samostanu, dodijelivši mu godišnju potporu od 100 škudi. Kad je fra Marijan Maravić imenovan za biskupa u Duvnu 1645. godine, zah­tije­vao je da fra Pavao napusti Ramu, jer je ona tada pripadala duvanjskoj biskupiji. Maravić je pohodio Ramu 29. svibnja 1649. godine.^[34] Posilo­viću je dodijeljena skradinska biskupija i povjerena privremena uprava nad Slavonijom između Save i Drave, a kasnije je imenovan i apostolskim vikarom u Slavoniji, ali ga u Slavoniji nisu željeli te je Sveta Stolica opet odredila 1650. godine da Posilović preuzme upravu duvanjske biskupije i da stanuje u ramskom samostanu. U Rami nije smio vršiti svečane bis­kup­ske obrede (pontificirati), jer je Rama pripadala bosanskoj biskupiji, ko­jom je upravljao biskup Maravić. Papa Aleksandar VII. premjestio je Posilovića sa skradinske na duvanjsku biskupsku stolicu 1655. godine, ali je Posilović ubrzo umro. Boraveći u Rami, biskup Posilović je stradao od janjičara koji su ga opljačkali i progonili, pa se skrivao po brdima i bježao, sve dok nije našao utočište u franjevačkom samostanu u Velikoj u Slavoniji, odakle piše 1653. godine Propagandi u Rim i iznosi svoje nevolje.^[35] U sakristiji ramske crkve nalazila se lubanja na kojoj su se vidjeli tragovi posjekotina. Fra Jerko Vladić tvrdio je da je to lubanja biskupa Posilovića i da je on umro mučeničkom smrću ubijen od Turaka. To, međutim, ne odgovara stvarnosti jer se kasnije konstatiralo da je Posilović nakon Rame otišao u Slavoniju, u Veliku. Lubanja je ipak pripadala nekomu tko je nasilno ubijen, nekom mučeniku koji je bio pokopan s velikom pomnjom i poštovanjem. Nažalost, i ova je relikvija izgorjela 1942. godine zajedno s drugim dragocjenostima u ramskoj sakristiji.          

Drugi mučenici i globe

Ako je u Rami mogao stanovati biskup i ako je u samostanu bilo učiliš­te, moralo je vladati uvjerenje da je ovo sigurno i zaklonjeno mjesto. Up­ra­vo zato fratri i nisu bili oprezni te su ih Turci mogli iznenaditi. Benić o to­me kratko piše: "1653. Zaradi velike opačine janjičarske biše pobijeni ni­ki fratri u ma­na­sti­jeru ramskomu; i fratri koji živi ostadoše razbjegoše se, a Turci što naj­­do­še po manastijeru pokupiše. Indi, brate, pazi se..."^[36]. Da su fratri bili op­rez­ni, možda do pogibije ne bi ni došlo, ali oprez se redovito javljao kasno.

Iz navedenog mjesta ne da se zaključiti da su samostan i crkva spaljeni, ne­go da je sve opljačkano i da su neki fratri pobijeni. Ne kaže se tamo ko­li­ko ih je bilo. Vjerojatno je i tada bilo desetak svećenika i nekoliko đaka i klerika kao što je bilo i prije, kako saznajemo iz izvještaja od 1624. godine. Nakon pogibije uslijedile su globe. Jedan fratar koji je bio član ramskog samostana i koji je opsluživao duvanjsku župu, izazvao je sumnju među Turcima zato što mu je 1661. godine subrat iz Dalmacije došao na ispovijed. Onoga su Turci proglasili duždevim uhodom, ali im je on na vrijeme utekao, a ovaj, župnik u Duvnu, dospio je u zatvor i osuđen na smrt, pa je gvardijan fra Bernardin Galijaš obigravao turske moćnike, age i begove i davao mito od 1.500 talira da brata izvuče iz zatvora. Ovaj novac izazvao je kod Turaka pohlepu i nadu da ga mora biti i više. To je dovelo do novog zla.^[37]

Kad su fratri u Imotskom bili optuženi da su "kopali blago", paša je 1659. godine kaznio ne samo fratre u Imotskom, posebno fra Filipa Runovića, kojemu je dao "udariti hiljadu štapa", nego i šest samostana, i to Fojnicu, Ramu, Kreševo, Sutjesku, Visoko i Imotski koji su morali platiti "sto i pedeset hiljada jaspri" globe.^[38] Rama je od toga morala platiti 80.000 jaspri.^[39]

Godine 1662. Turci su došli pred zatvorena samostanska vrata i uzalud ih pokušali otvoriti. Kad nisu uspjeli, pozvali su gvardijana da se "na vjeru" primakne vratima da bi mu nešto važno priopćili. Kad se gvardijan fra Bernardin Galijaš primakao vratima, Turci su ga proboli kroz pukotinu i tako je Rama treći put dala mučenika.^[40]

Prisilno prevođenje na pravoslavlje

Rama kao ni ostali dijelovi Bosne nije bila pošteđena gramzivosti grč­kih pravoslavnih patrijarha koji su mitom postizali od sultana u Carigradu fer­mane da mogu skupljati crkveni porez od katolika i od franjevaca, iako su franjevci od samog početka turske vlasti bili oslobođeni takvih nameta. Protiv ove napasti bilo se vrlo teško boriti, jer je trebalo podmićivati tur­ske činovnike, a to je značilo lijevati u posudu bez dna. Kad bi se jednom os­lo­bo­dili grčkih i srpskih napasnika, oni su uporno dolazili drugi put i ta­ko redom. Fra Jeronim Lučić, biskup iz Drivasta, pisao je 25. lipnja 1639. godine Propagandi u Rim, tužeći se kako pravoslavni velikodostoj­ni­ci nasilno kupe porez od katolika, tzv. patrijarhov porez. Pritom muče, zlostavljaju i zatvaraju katolike. Spominje također da je među pet našićkih franjevaca, koji su zbog patrijarhova poreza mučeni i zatvoreni u osječku tursku tamnicu, bio i fra Bartol iz Rame. Uspjeli su se otkupiti iz zatvora tek kad su dali svu samostansku milostinju koju su dobili za godinu dana. Jedan fratar fra Marijan iz Duvna i dva kršćanina izdahnuli su u tamnici.^[41]

Kad je grčki patrijarh 1662. godine dobio od sultana dopuštenje da skuplja crkveni porez od katolika, trebalo je u Carigradu isposlovati posebni carski ferman da franjevci i katolici ne podliježu pod patrijarhovu oblast, ali to se nije moglo postići pravnim, nego novčanim "dokazima". O tome čitamo u Ljetopisu sutješkog samostana:

"1661. Vladika, pače i sam paćara/patrijarh/, s velikom opravom izajde iz Carigrada da podloži Latine i fratre po svoj Bosni pod svoju ruku iliti obred grčki i šizmu. I najnajprije dojde u Lijevno. I premda ništa ne može učiniti Latinom, ništa ne manje dosti Latinom otiđe blaga dokle ga se kurtalisaše. Isti se zagoni godine 1622, uzmavši i ojačavši se uz veće oprave u Carigradu. I dosti jada zadade krstjanom a osobito bi teško za Banjalučane, jerbo ondi najnajprijeprije dojde. I iđoše naši jedni čak k Halil­‑paši u Temišvar... Isti se paćara, oli drugi - ne znam, opet vrati u Sarajevo. I tu bi dosta muke krstjanom i fratrom; i doklem ga se izbaviše, poharčiše krstjani sedam tovara blaga. Paćari pade kaplja; jedan mu drug, koji najveću davu /tužbu/ činjaše, osmi dan umrije naprijeko a jednomu mu udariše Turci, za drugi neki posao, 300, slovima trista štapa i uzeše mu šezdeset hiljada jaspri".^[42] Ako se za tovar blaga uzme najmanji iznos, tj. 20 kesa ili 10.000 groša, onda to sve treba pomnožiti sa sedam, pa se ne treba čuditi što je ramskom samostanu zapalo da plati 80.000 jaspri. Fra Martin Nedić donosi podatke o novcu pri kraju turske vladavine u Bosni: "Kod Turaka je vavjek kesa brojila 500 groša, a u ono vrijeme (1827) jedan dukat vrijedio je 21 groš, talir 9 groša, a cvancika 1 groš i 20 para ili kako Bošnjaci reknu, jedan vižlin. U Bosni je puk prozvao pojedini novac po slici, koja se na novcu nalazi. Vižlin, davni slavenski novac, na kojem je slika vižla, ili kako drugi misle: kune. Marijaš od slike bl. dj. Marije, koja se vidi na različitih novcih. A jer je drevnog marijanskog srebrenog novčića od 3 krajcare vrijednost ustanovljena prema turskih 10 para, stoga se 10 para pozvalo Marijašem. Para se već nekuje al joj je ostalo ime i vriednost. Jedan vižlin valjda je vriedio u starini 60 para, pa se zato i danas u Turakah takva vriednost nazivlje vižlinom. Tako je od slike rečeno: Križara, Krilaš, Orlaš, Karlovac. Španjolski talir zovu: Direklija, Direkaš, od turske rieči: direk - stup. Mletački dukat zovu: Rušpom, tako su ga Turci prozvali za poruge svojim jezikom. Ruspi znači: bludnica, a takovom nazivlju onu sliku, koja je na mletačkom dukatu. Šest srebrenih krajcara kovanih god. 1849. Bošnjaci su prozvali Banovac, onog bo je vremena ime bana Jelačića bilo po Bosni na velikom glasu. Talire njemačke i stare dubrovačke nazivlju Bošnjacisljepak".^[43]

Pokušaj pravoslavne hijerarhije da od franjevaca i bosanskih katolika kupi porez i tako ih potčini sebi, bio je trajna pojava i nastojanje da se na taj način ne samo izravnaju novčani gubici nastali stalnim plaćanjem raznih pravoslavnih dažbina i mita Carigradu nego i da se katolici podlože pod vlast istočnih patrijarha. Tvrdeći pred osmanlijskom vlašću da nema razlike među dvjema konfesijama, patrijarsi su dobivali posebne fermane za podvrgavanje bosanskohercegovačkih katolika pod svoju vlast. Mnogo dokumenata u samostanskim arhivima govori o žalosnim raspravama kršćana pred turskim sudovima i plaćanju teških mita da bi bosanskohercegovački katolici sačuvali svoj identitet.^[44] Ova nastojanja prisilila su mnoge katolike da prijeđu na pravoslavlje ili na islam, jer neki nisu više mogli izdržati pritisak.

Drugo paljenje crkve i samostana

Ovo nisu bili jedini troškovi. Neprestano je trebalo mititi nekog turskog činovnika da bi se dobilo i ono pravo koje je davno bilo priznato, ali ne i ostvareno. Sve nam to daje tek naslutiti u kakvim se materijalnim poteškoćama samostan nalazio, a trebalo je k tome još popravljati staru crkvu. To je učinio gvardijan fra Andrija Sovićanin na traženje provincijala fra Jure Šabića.^[45]

U ono doba često su paljeni samostani u Bosni. Radilo se o podmet­nutim, ali i o slučajnim požarima. Tako su stradavali ne samo samostani i crkve nego i većina dokumenata i kulturnog blaga u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Fojnici i u drugim samostanima. To je zadesilo i Ramu. Ubrzo nakon popravka izgorjeli su crkva i samostan. Požar je, kako misli Vladić, izbio naglo u noći i ništa se nije moglo spasiti. On smatra da se to moglo dogoditi 1667. godine. To je drugo paljenje ramske crkve i samostana. U sinjskom arhivu stoji podatak da je stradalo sve crkveno ruho "tri stotine samih misničkih odora, medj kojim jedna sva od suha zlata spletena, da ko skovana ostojke bi stala". Međutim, zgrade su ubrzo opet podignute, a Vladić tvrdi, pozivajući se na Arhiv Propagande, da se u ramskom obnovljenom samostanu već 1673. godine sastalo pokrajinsko starješin­stvo, odredilo promjene i poslalo 8. rujna 1673. godine izvještaj u Rim o teškim progonima u Bosni.

Dominik Mandić donosi popis kapitula bosan­ske provincije i navodi da je održan kapitul u Fojnici 1672. a sljedeći 1675. godine.^[46] Ovaj o kojemu govori Vladić mogao je biti neki izvan­redni sastanak. Međutim, iz samostana sv. Petra u Rami poslano je 27. lipnja 1673. godine izvješće Propagandi u kojemu gvardijan fra Grgo Drežnjak, definitor fra Franjo Zlacić i fra Andrija Sovićanin pišu kako su u Rami vladali prijateljski odnosi između bosanskog biskupa, provincijala i drugih franjevaca. O boravku biskupa u Rami i Fojnici piše Propagandi pet fratara iz Fojnice 9. kolovoza 1673. godine. O tome piše Propagandi i provincijal fra Anto Travničanin iz Fojnice 14. kolovoza 1673. godine. Starješinstvo provincije piše iz Rame o istoj stvari Propagandi 8. rujna 1673. godine.^[47]

Viši naukovni zavod u Rami 1674. godine

Već je spomenuto da su 1626. godine u ramskom samostanu bila i četiri klerika i petnaest mladića, što znači da je tu mogla biti neka vrsta učilišta. Kasnije se broj učenika povećao i postoji svjedočanstvo da je samostan 1674. godine, po Vladiću, bio "višim naukovnim zavodom", jer "ovdje je smješteno više nego studium i sam novicijat. Je li ovdje predavano bogoslovje ili koja druga viša znanstvena struka, nije nam poznato, pošto toga ne nadjosmo specificirano. U tu svrhu... o. /Ivan/ Anić, vrstan i učen franjevac, morao je gvardijansku stolicu drugom ustupiti, a on se posve mogne posvetiti podučavanju mladeži". Tako je uz Ivana Anića kao "učitelja novaka i profesora lijepih umjetnosti" postavljen i Andrija Sovićanin "lector iliti profesor".^[48] Iz Rame se Propagandi javlja provincijal fra Andrija Šipračić 25. prosinca 1681. godine tražeći da u ovom samostanu obuče novaka, iz čega se da zaključiti da je u Rami u to doba stvarno bio novicijat.^[49]

U tursko doba školstvo je u Bosni bilo na vrlo niskom stupnju, bolje rečeno, nije ga ni bilo. Franjevci su po pojedinim samostanima odgajali svoj podmladak i ponekoga dječaka koji nije kanio postati redovnik. Takav način rada zabranila je uprava reda 1731. godine.^[50] Međutim, pojedini su fratri nastojali naučiti čitati i pisati svoje župljane, posebno one koji su bili "dijaci", tj. pod misom čitali "pištolu" (poslanicu) i pomagali župniku u radu. Neki su fratri postizali značajne uspjehe na tom planu, tako da je provincijal fra Anto Gabeljak pisao Propagandi 6. veljače 1685. kako u "Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati, što će se jedva naći u zadarskoj biskupiji".^[51] U Rami će nakon paljenja samostana i izgona fratara i puka i školstvo potpuno propasti sve do 1863. godine kad će se ponovno otvoriti škola za dječake.

Prema izvještaju bosanskog biskupa fra Nikole Ogramića Propagandi u Rim, u Rami je 1675. godine bilo 860 vjernika, dok ih je u skopaljskoj župi, danas Gornji Vakuf, koju je služio svećenk iz Rame, bilo 530 duša. Biskup fra Nikola Olovčić od Požege javio je 1675. godine u Rim da je u 1672. pohodio Ramu, ali ne navodi koliko je vjernika našao na ovom prostoru.^[52] Fra Martin Nedić piše da je 1679. godine u ramskom samostanu sv. Petra bilo 30 redovnika. Nadalje donosi podatak da je tada u Bosni bilo deset samostana, 266 redovnika i 40 kandidata u samostanima. "Redovnici su imali duga 3.800 imperijala". Tada je Bosna Srebrena "imala 150 župa, 200 crkava i 500.000 katoličkih duša."^[53] Ramski samostan u to doba nije imao drugih župa, a gvardijan fra Andrija Sovićanin postaje definitor provincije^[54], te na njegovo mjesto dolazi fra Stjepan Matić, koji je 1681. godine postao definitor, a nakon ove službe opet prihvatio gvardijansku službu u Rami 1684. godine.

Samostan i crkva ponovo zapaljeni

Treće uništenje ramskog samostana i crkve zbilo se 15. listopada 1682. go­dine na vrlo čudan način, o čemu je ostala živa uspomena u narodnoj tra­diciji, ali i trag u onodobnim kronikama. Požar je podmetnuo majstor pravoslavac sa svojim drugovima iz pravoslavnih sela Ravnog i Vukov­skog. Najiscrpnije o tomu piše fra Bono Benić u Ljetopisu sutješkog samostana.

"Treba ispričati kako je bilo sa Samostanom sv. Petra apostola u Rami. Stoga napominjem da je godine Gospodnje 1682., 15. oktobra, i samostan, a tako i sakristiju i crkvu, progutao požar. O tom požaru ispri­čao mi je, dok sam bio gvardijan u Fojnici, zanimljivu stvar neki starčić po imenu Ilija Franković iz Rame; on je tada bio tamo u Fojnici samostanski radnik. On je, dakle, ovako pričao: Samostan je zapalio neki grčki šiz­matik /raskolnik/. Kad se ramski samostan pokrivao drvenim daskama, on je bio vođa gradnje među tesarima, pučki nazvan - neimar. A razlog zašto je počinio to zlodjelo, svijet je saznao mnogo kasnije. A bio je ovaj: u vrijeme kad je rečeni šizmatik vodio spomenutu gradnju, dogodilo se da je, uzimajući kašikom kašu iz zdjele, izvukao neku koščicu, koja je - ne znam kako - dospjela u kašu. Bila je upravo srijeda, dan kad pravoslavci obično poste, pa je to spomenuti šizmatik bezdušno ocijenio kao veliku nepravdu njemu nanesenu. Tako se ta stvar iskrenula na silnu štetu i zlo jadnog samostana i zajednice. Ipak se taj pakosni čovjek toga časa pretvarao kao da se ništa ne ljuti i o svemu tome nije rekao ni riječi. Ali, počeo je snovati da će se u budućnosti osvetiti. Stoga, kad su tesari završili svoj posao i kad je svaki od njih, pa i voditelj radova, primio svoju plaću, svi su otišli iz samostana, ispraćeni velikim izrazima poštovanja i uljud­nosti. Ali odmah slijedeće noći povratio se kleti dvoličnik, stavio vatru pod tesarske strugotine i žurno opet otišao. Tako je do jutra gotovo čitava zgra­da samostana bila pretvorena u pepeo."^[55]

Narodna tradicija tvrdi da je od svega što je bilo u crkvi i samostanu sačuvana samo Gospina čudotvorna slika, a podmetači požara skrenuli su s uma pa su čitave noći, umjesto da idu prema Ravnom i Vukovsku, obilazili oko brežuljka na kojem se danas nalazi ripočko groblje. Kad su prozorski bezi ujutro pošli Kopčićanima u posjet, zatekli su palitelje kako još uvijek obilaze brežuljak. Budući da su im se učinili sumnjivi, poveli su ih do zgarišta kraj kojega su polugoli fratri klečali pred Gospinom slikom. Razbojnici su posječeni, a narod ih je pokopao na nedalekom brežuljku Bristu, gdje su im kasnije nađene kosti koje su 1974. godine nosili jezerski valovi, pa su ih konačno pokopali 1975. godine na Gornjem Bristu.

Ljudska zloba i nezahvalnost nisu pokolebale ramske fratre ni njihov puk. Samostan i crkva brzo su opet sagrađeni. Benić produžava svoje izvješće ovako:

"Unatoč svemu tome, sve je to Božjom pomoću, kroz manje od tri godine koje su neposredno slijedile, bilo obnovljeno, i to u boljem i većem obliku, brigom i nastojanjem redovnika i pomoću dobročinitelja."

Još konciznije piše Lašvanin u Ljetopisu:

"1682. 15. oktobra, izgori vas manastir u Rami, i crkva i sakristija, i opet se do kapitula vas iznova ogradi, lipši i veći."^[56]

To svjedoči i sinjski arhiv, a i narodna predaja koju donosi Vladić.^[57] Narod je pričao kako su zgrade građene od kamena, kako je samostan bio četvrtastog oblika, kao klaustar, a puk i redovnici radili su zajedno kao pomoćnici pri gradnji, noseći kamen na sebi iz kamenoloma udaljenog pola sata hoda. Budući da nisu imali dovoljno novca uzeli su od bega Kasuma Kasapovića zajam uz silne kamate. Dug je iznosio 1700 groša. Dug još nije bio potpuno isplaćen, a fratri su odselili u Dalmaciju. O ovom će se dugo voditi sudske rasprave i prepiske.

Posljedice turskog poraza pod Bečom

Dok su se u Rami gradili samostan i crkva, na svjetskoj političkoj pozornici zbio se golem prevrat. Turska sila koja je izgledala nepobjediva počela je polako gubiti prednost u Europi. Država koja je svoju moć dobrim dijelom zasnivala na osvajanju, u kojem su vojnici nesmiljeno pljačkali pa su zato rado ratovali, ostala je bez glavnog prihoda - plijena, što je vodilo njezinom propadanju. Najprije je turska pretrpjela poraz kod Lepanta 1571. godine pa onda kod Siska 1593. godine, dok se kasniji ratovi s Mlečanima i Austrijancima, te konačno s Rusima nisu potpuno srušili. Na naše prilike najteže se odrazio turski poraz pod Bečom. Poljaci su pomogli Austrijancima potjerati turskog vojskovođu Kara Mustafu pod Bečom 12. rujna 1683. godine i turska se zvijezda počela polako gasiti. Austrija je željela potisnuti Turke što je moguće više iz Europe, a i Venecija je željela uhvatiti što je moguće bolji dio naših zemalja za sebe. Mlečani su zauzimali redom Opuzen, Makarsku, Skradin, Vranu, Obrovac i Benkovac 1684. godine. Zatim su osvojili Sinj i Knin 1686. i 1687. godine, spremajući se na daljnja osvajanja. Nakon bitke kod Sente 1697. godine Eugen Savojski prodire do Sarajeva, pali i robi sve, nakon čega katolicima nije preostalo ništa drugo nego bježati preko Save da ne budu žrtva turske osvete. Princ Eugen je u Bosni spalio ne samo muslimanske nego i katoličke kuće i time nanio tešku štetu katoličkim trgovcima u Sarajevu posebno obitelji Jakova Brnjakovića. Računa se da je s austrijskom vojskom odselilo 40.000 katolika, dok ih je u Bosni ostalo jedva 25.000. Ovomu treba dodati 22.800 duša koje su iz derventskog kraja odselile u Slavoniju i katolike koji su iselili iz drugih krajeva pa neće biti nevjerojatna brojka od 80.000 katolika izbjeglih iz Bosne u Slavoniju.^[58] I Venecija i Austro­‑Ugarska postavljale su za svoj cilj oslobođenje kršćana iz turskog ropstva, ali pritom im je glavni cilj bio osvajanje novih područja, što je za Turke bio znak za uzbunu i uvjerenje da se mora poduzeti sve kako bi naši krajevi koje su oni osvojili, bili što manje kršćanski, a što više "turski". Konkretno rečeno: trebalo je nasilno provesti islamizaciju Bosne.

Vlast koja je počivala na korumpiranoj administraciji, činovništvu koje je slabo plaćeno i koje je živjelo od mita i otimačine sve više je siromašila seljaštvo. Osiromašeni seljaci postaju čifčije (koloni) vezani za zemlju i za svoje gospodare koji su ona zemljišta s kojih je pobjeglo katoličko stanovništvo proglasili svojim čiflucima i dovodili na njih strano, većinom vlaško stanovništvo. Nastupilo je doba strašne i bezdušne pljačke, osvete, ubijanja i svakovrsnog zuluma. Iz Bosne je iselilo mnoštvo katolika, dok je uselilo dosta muslimana iz zemalja koje su osvojile Austrija i Venecija. Računa se da je na taj način Bosna dobila 130.000 novih muslimanskih stanovnika.^[59] Dr. Zvonimir Baotić, donosi izvještaj bosanskog provincijala Mije Radnića Kongregaciji u Rimu prema kojemu je u Bosni 1688. godine bilo 300.000 katolika, a u Hercegovini 90.000, što opravdava pretpostavku da je prije Bečkih ratova u Bosni bilo i više katolika.^[60]

Nepodnošljivi zulumi i progoni prisilili su franjevce da redom napuštaju i gube samostane. Godine 1685. fratri moraju bježati iz samostana u Modriči, sljedeće godine spaljen je samostan u Srebrenici, po kojoj je čitava provincija dobila naziv Bosna Srebren(ičk)a. Godine 1687. napušten je olovski samostan, a 1704. po nalogu Sefer paše zapaljeni su i samostan i crkva. Godine 1688. napuštaju se samostani u Konjicu, Visokom i Gradovrhu, a 1690. napušten je samostan u Donjoj Tuzli. U pismu provincijala fra Mije Radnića u Rim prikazana je čitava situacija u nekoliko riječi:

"Životarimo samo na časove, držeći smrt u ustih, ter se skrivamo danju i noću po špiljah i šumah i sa svim tim neima ni jednog od tolikih svojih milih, da ju utješi".^[61] Taj isti provincijal i sam bježi iz Bosne već sljedeće godine. U isto ovo doba, osobito 1687. godine, morali su i ramski franjevci s pukom tražiti utočište u susjednim krajevima. Zato su neki Ramljaci bježali na sinjsko područje i nastanjivali se u Ogorju i Zagori te u župi Zmijino.^[62] To bi mogao biti jedan od povoda što su kasnije mnogi odselili upravo u sinjsku krajinu.

Ovi progoni i seobe doveli su do tragičnih posljedica za katolike u Bos­ni. Većina samostana bila je porušena, a "četiri petine Hrvata katolika iseli­lo se iz Bosne".^[63] Katolici su potpuno emigirirali iz istočne Bosne, a iz dr­u­­gih dijelova Bosne i Hercegovine iselilo je vrlo mnogo svijeta. Nestalo je srednjeg staleža, trgovaca i obrtnika, narod je osiromašio. Početkom osam­­naes­tog stoljeća u cijelom bosanskom pašaluku bilo je jedva 30.000 katolika.^[64]

Selidba u Dalmaciju

O odlasku Ramljaka u Cetinsku krajinu mnogo se raspravljalo, oslanjajući se pritom češće na narodnu pjesmu i predaju nego na povijesne dokumente. O tristotoj obljetnici prisilnog odlaska franjevaca i puka iz Rame održan je na Šćitu povijesno­‑teološki simpozij 4. i 5. rujna 1987. godine. Rezultati toga simpozija objavljeni su u posebnoj knjizi iz koje se može vidjeti sva težina situacije i sva tragika odlaska.

Ako imamo na pameti da se Rama nalazi na putu kojim su prolazili trgovci, ali sve češće i ratnici - osvajači prema Dalmaciji, posebno prema Splitu, onda moramo znati da su Turci pozorno motrili na ovaj kraj i u njemu držali svoje čete koje su bile sklone pljački i nasilju, što je bila trajna praksa turske vojske, a posebno nakon poraza pod Bečom i gubitka znatnog dijela prekosavskog teritorija. S druge strane, mletačka je politika imala svoje ciljeve. Kad su Turci protjerani s novoosvojenih područja sve do Cetinske krajine, ostala su prazna područja bez seljaka i vojnika koji bi ta područja obrađivali i branili. Mletačkoj politici je odgovaralo da u te opustjele krajeve dođe novo stanovništvo iz turske Bosne, pa nije čudo što su mamili potencijalne podanike, ne obazirući se mnogo jesu li oni katolici ili pravoslavci. Tako je Venecija pomogla afirmaciji vlaške obitelji Jankovića. K tome su Turci u 17. st. nastojali što je moguće više islamizirati Bosnu da bi pred zapadnim silama mogli tvrditi da to nije kršćanska zemlja i da se one nemaju pravo zauzimati za Bosnu.

Mletački izvor o selidbi

Nakon turskog sloma pod Bečom, mletačko­‑hrvatske čete provaljivale su na tursko područje te stvarale nesigurnost i želju za osvetom. Ovo je bio samo dio taktike odvlačenja turske pozornosti od mletačkih osvajanja na jugu Hrvatske. To je kod naroda sve više učvršćivalo uvjerenje da treba bje­ža­ti u kršćanske krajeve, pod vlast Mletaka. Ramski su franjevci bili po­ve­zani s dalmatinskim franjevačkim samostanima, a jedno su vrijeme i djelovali u cetinskom kraju.

Makarski biskupi vodili su povremeno brigu za kršćane koje su pasto­rizirali ramski fratri. Sve je to stvaralo klimu bliskosti i povjerenja. Kad su Turci istjerani iz Sinja 1686. godine, krajiš­nici su prodirali do Duvna pod vodstvom Stojana Jankovića, koji je i pogi­nuo u Duvnu kolovoza 1687. godine. U to vrijeme providur mletačke ko­njice Antun Zeno, u pismu Senatu od 27. listopada 1687., priopćava kako su mu franjevci "samostana sv. Petra u Rami koji ne mogu više da podnose barbarske postupke i neprekidne zulume" poslali svećenika preobučena "na vlašku" da traži jaku vojničku pratnju jer su oni skloni "napustiti samostan i zemlju" što kane i "mnoge od kršćanskih obitelji". Providur je poslao fratra s porukom da misnici i narod budu spremni i da čekaju njegove vojnike. Poslao je jednu jedinicu od četiri tisuće svojih vojnika ("Morlaka") koji su stigli "nezapaženi i nenadano" te su mogli tursku posadu "isjeći i mnoge zarobiti". Oni su "zapalili mnoge kuće, od kojih su se neke isticale veličinom, te više od stotinu skladišta sijena i žita za vojsku koja obično zimuje u onom predjelu". Zeno dalje piše da je "kraj plodan, što potvrđuju i sami fratri, ne dade se opisati bogatstvo zaliha, namirnica i krme, koje je ovom prilikom smeteno i uništeno. Mnogo je Turaka s čitavim obiteljima izgorjelo zajedno s kućama, mnogo ih je izginulo u obrani, a zarobljeno ih je preko dvije stotine, što muških, što ženskih".

Jasno je da su mletački vojnici načinili veliki pokolj i spalili sve što su našli, a domogli su se i obilnog plijena: "Šest do sedam tisuća glava, što krupnog što sitnog blaga". Morlaci su na povratku uništili sve što su našli, "tako da je jedan velik dio toga kraja opustio, te će Turci imati muke kod zimovanja u tim stranama". Iz ovoga se vidi rezultat morlačkog pohoda, nakon kojega bi pobjegao i onaj tko nikad na to nije ni mislio, a pogotovo ljudi koji su se već bili spremili za bježanje. Pismo nadalje navodi da je pobjeglo petnaest fratara, "što svećenika, što đaka, što laika" i da su "vrlo zadovoljni". Veli se da su ponijeli sa sobom "najglavnije stvari iz samos­tana", ali samostan su "zajedno s hranom voljeli predati ognju i prije po­las­ka vidjeti uništen, (a bio je znatna građevina, udešena za stanovanje osam­desetorice i više misnika), nego ga ostaviti obijesti i poruzi barbara". Prema Zenovu dopisu nisu prebjegli samo fratri, nego "i mnoge obitelji, koje će s onima nedavno uskočenim iz Duvna, davati pet stotina i više ljudi od oružja, od kojih stotinu i pedeset konjanika na dobrim konjima".

Nadbiskup Cosmi rado je primio franjevce u Splitu, a obitelji su smješ­tene po sinjskom polju tako da "broj sposobnih za oružje može osigurati onu granicu bez državnog troška". Po svemu sudeći osnovni cilj kojim su se vodili mletački činovnici u mamljenju prebjega iz Bosne u cetinsku kra­jinu bio je da "osiguraju granicu bez državnog troška".^[65]

Iz Zenova pisma jasno je kako je mletačkoj vlasti bilo stalo do toga da u opustošene cetinske krajeve dođu prognanici i izbjeglice iz Rame i susjednih krajeva, jer na taj način osigurava vojnike i konje za čuvanje granice prema Turcima. Prema pismu fra Pavao Vučković bio je posrednik seobe i Zeno je u njega imao povjerenje, što se ne bi moglo reći za fra Andriju (Ripčanina?) zbog njegovih veza s Mehmed­‑pašom Atlagićem.^[66] Nadalje se iz pisma da zaključiti da je mletački providur Ramu smatrao jakom i važnom turskom pokrajinom pa je u nju poslao snažnu vojsku od 4.000 ljudi da uništi stotinjak skladišta za sijeno i žito, popali kuće i zarobi 200 muslimana. Ako se tome pridoda znatan plijen od oko 7.000 grla stoke, onda je ovo za mletačke vojnike bio uspješan vojni pohod. Za Ramu je ovo bila tragedija: ostala je bez petnaest članova samostana, bez crkve i samostana, za koje se ne zna jesu li ih spalili vojnici ili redovnici. Ostala je i bez velikog broja Ramljaka koji više neće biti turski, ali će biti mletački podanici i kmetovi.

Opis u sinjskoj kronici

U kronici ili, kako autor piše, "Arhivu samostana nekoć svetog Petra u Rami u Bosni a sad svete Marije na nebo uznesene u Sinju u Dalmaciji, 1756". Dakle, nakon 69 godina fra Petar Filipović piše na početku ovo:  "Ima dvi stotine pedeset i šest godina da je postala na svitu ova Obitil, davno u Bosni Ramska, a sad u Dalmacii Signska, i u sve ovo vrime naši starii nisu nam ostavili nikakvu u Pismu uspomenu, ni od gniova stagna u Bosni, ni od gniova prinešenja u Dalmacziu, ni u Signu naseglenja". On želi napisati ono što je čuo "od prošastih fratara" a nešto "od 1713... mojim očima vidio". On piše: "Godiscia 1500. Fratri Reda svetoga otcza Franceska Magnie Bratje Obsluxegna, poslii trideset i osam godiscia neggo Turčin osvoji Bosnu, naselisciese u Rami, i sagradisce Manastir u ziid klačnii, pokrisciega Scimlom, i s'Daskam prigradde učinisce, u komu pribivasce 187. godina. Ovi Manstir zvascese svetoga Petra Apostola. U ovo vrime kolike, i kakve nevogle onii Fratri od Turaka podnesosce, neznam; allitti znam rechi da ovi Manastir gorii u Rami tri puta, i to sve ublizu. Od parvoga saxgagna neznamti kazat ni godiscte; allisam čuo od starih, da bih uxexen od ukuchnih nehote, i da je izgorilo sami Paramenata tri stotine, megiu kojim jednaje bila puna zlata, tako dabbi moghla uzgor stat, i kad bi Misnik na Otaru kolinom pokloniose, na glavubimu skočila. Ali opet Manastir Fratri sagradisce kako i pria.

Kad drughii put izgorii godiscta 1682. rekosce da ga uxegosce istii Majstori, kojiga načignasce, nebuduchi darovani od Fratara onako kakosu mislili, i xelili bit darovani. Nisctanemagnie opetga Fratri sagradisce tvargega, i lipscega, negoje pria bio.

Godiscta 1686. rata Bečkoga, osvojisce Mlečani Sign grad u Cetini, a go­dis­c­ta sdlidechiega 1687. Stojan Jankovich Serdar Kotarskii, vridnii i ra­bre­nii vojnik, ali okornicza i pripredena harka, skupi voisku, i ulize u Bosnu robechi Livno, Duvno, i druga mista tja do Rame, i buduchi unissao u Ramu, doge sa svom vojskom k' Manastiru, a Manastir pravo onu večer u očči gniegova dossastja, bisce poslii drugoga saxgagnja posve svar­scen, i dospiven, i rečče Fratrom, akochie ostat, neka ostanu, akolichie poch sc'gnim u Dalmaciu pod krilo Principovo, da igiu. Fratri ostat nesmi­do­sce, jerbi Turczi rekli, da su onni vojsku naveli, i Tursku zemgliu poro­bili, i tako sc'gnim u Dalmaciu pogiosce. Napartisce na'kognie ono Ruha Sa­c­ris­tie, i Pratexi drughe varlo mallo, a ostalo vojska popadde, razjagh­mi, i odnese. Naiposli u dilegnju Guardian svojom vlastitom rukom dadde oggagn Manastiru, koiga saxga tja do zidova, kako onda, tako i danas. Ovi manastir u ono vrime darxasce Xupe i u Bosni, i u Dalmaczii. U' Bosni Skopje, Ramu, Duvno i Livno. U Dalmaczii, svu Cettinu, i sve Zagorje do vode Karke.

Onda u ovomu Manastiru svetoga Petra nahogiascese slidechia Obitol Fratara, od koji i ja poslii mnoghesam poznavao

Otacz Fra Stipan Matich Guardian

Otacz Fra Pavao Vuscovich

Otacz Fra Andria Peratovich, rečeni Ripčanin

Otacz Fra Ivan Miaglich

Otacz Fra Marko Bura

Otacz Fra Simun Cvitcovich

Otacz Fra Jure Nakich

Otacz Fra Jakov Pavlinovich. Ovo ovoga biosam karsten na' Ogorju god. 1703.

Otacz Fra Frano Antunovich

Otacz Fra Barno Sovichanin

Otacz Fra Antun Pleticosich zvani Bučicza

Otacz Fra Lovro Jazičich

Otacz Fra Stipan Vučemilovich. Ovi poghibe u Otoku godiscta 1715.

Otacz Fra Lovro Markovich

Otacz Fra Miho Buglian

Otacz Fra Ivan Bescliich, rečeni Čhiesik

Otacz Fra Ilia Rabegl

Otacz Fra Simun Filippovich

Otacz Fra Gargo Čovich

Fra Luka Vucasovich Djak

Fra Matii Ivanovich Laik.

Bilojije i josc, allise od svih nespomignem. Ovii Fratri, i sc'gnima mnoghi karstjani s' Jancovichiem u Cettinu sagiosce, takoger i Capellani nikii onda, a' nikii poslii s'pukom uskočisce. Fratri u Cettini konakovat nemogosce, jedno ne imaduchi ni u čemu, ni očemu, a druggo buduchi pusto, i od vojska sve k moru pribiglo: zato prigiosce k' Mosoru i pribivasce mallo vrimena na Dugopogliu, i jer potriba ondolenji potira, primistiscese u Varosc Klisckii, alli se ni ondi smirit nemogosce, nego se najposlii prinesosce u Split. U Splitu dadoscejim za potisnuti se u suho Abbacziu svetoga Stipana pod Marglianom ukraj Mora. Ondi pribivasce vechie od trii godiscta, darxechi sve xupe u Dalmaczii, kojesu darxali i za Turčina, kako i sad darxe mallo da ne svu Cettinu, i svu Zagoru. Megiuto sagradisce pod Signiem, od Burgnie strane grada jednu kuchiu u ziid klačnii, i blizu gnie Carquu, koju pokrisce Scimlom, a kuchiu sceva­rom, i u gnioj Celle z' Daskam prigradisce pak iz Splita u Sign prigiosce, i onde pribivasce tja do ratta Signskoga: I ovo misto zvascese Manastir svetoga Frane, u komusam i ja pria istoga ratta ditesczom pribivao.

Godiscta 1692. Fra Pavao Vuscovich čini doch nikoga Prota Andriu Ruspini iz Bergama i dadde od temeglia ruku ovoj Carqui, i ovomu Manastiru, gdhi sad pod Kamičkom pribivamo, i u sedamnajest godina sagradise Carquva, Celle uzagniu od sivera pritisnute i ostala zgraggia od vellike Capelle u Buru, do veliki Skala od Manastira. Ova sva zgraggia dospise i svarscise godiscta 1709. Potroscisce Fratri jedanajest stotina Cekina, izvan pomochi Principove."

Filipović također pripisuje odvođenje naroda iz Rame Stojanu Jankoviću, što ne odgovara povijesnoj stvarnosti. I njega je kao i mnoge druge povukla narodna predaja i, možda, već stvorena pjesma. Pohod je vjerojatno vodio poglavar krajišnika Božo Milković.^[67] I paljenje samostana Filipović pripisuje gvardijanu fra Stjepanu Matiću.

Gospina slika, knjige i kalež

Fratri su iz Rame, kako piše sinjski kroničar, ponijeli ono što su mogli "na­pr­titi na konje", "ono ruha sakristije" i drugih stvari "vrlo malo". Kroni­čar sažeto iznosi sudbinu ostalih stvari: "A ostalo vojska popadne, razjag­mi i odnese". U Sinju je sačuvano nekoliko knjiga, srebreni pozlaćeni kalež na kojem je urezana 1402. godina, misno ruho i Gospina slika, koja danas no­­si naziv Gospa Sinjska. Sve je ramsko postalo sinjsko, jer je narod ostao u novoj domovini, iako to u početku nije mislio. Jedno su bile želje a dru­go politika. Cetinska krajina nije bila nimalo plodnija i pitomija od ram­ske kotline, ali o povratku nije bilo ni govora. Tako su izbjeglice dugo ču­v­a­li svoju nošnju, govor i običaje, pobožnosti i zavjete. Gospa Ramska pro­­mijenila je ime i postala Sinjska. Mnogi su to danas zaboravili, ali ipak se čuva tradicija među pukom koji dobro zna da je ramska ne samo Gospa ne­go i dobar dio naroda, jer je potekao iz Rame. Ta misao obnavlja se sva­ke godine na hodočašćima i na susretima, što se posebno vidjelo o pros­­la­vi 300. obljetnice seobe iz Rame kad je ponovno donesena Gospina sli­ka u staru postojbinu i kad ju je narod željno dočekao sa suzama, molit­vom i uzdasima. I ramski su fratri postali "sinjski", jer su se konačno, nasta­nili u samostanu koji su ondje izgradili. Značajno je da su sinjski franjevci 28. svibnja 1938. godine o 250. obljetnici iseljenja donijeli kopi­ju Gos­pine slike na Šćit. Bilo je to ispunjenje želje fra Kazimirove koji je go­di­­nu dana ranije bio vizitator provincije Presvetog Otkupitelja. Sestra Ra­fa­e­la Egger, akademska slikarica iz Maribora, napravila je kopiju Gospine slike.

Teško je odrediti koliko je točno naroda odselilo iz Rame, jer Zenovo pis­mo govori samo o "mnogim obiteljima" i donosi za Mlečane važan po­da­­tak kako od pridošlica i onih koji su prije doselili, može biti preko pet­sto vojnika. Serdari su se obogatili plijenom, Venecija dobila vojnike i kme­to­ve na opustjelo sinjsko polje, a Rama i krajevi koje su služili ramski fratri, izgubili su dobar dio svoga pučanstva. S cijelog područja, a to znači od Kupresa i Livna, Duvna i Rakitna, otišlo je prema onodobnim izvješ­ćima kojih 5.000 duša. U nekim selima cetinske krajine još i danas ljudi se sjećaju svoga podrijetla, a neki nose ramsko ime, bilo u imenu sela bilo u prezimenu. Gvardijan samostana u Sinju zvao se ramskim gvardijanom sve do 1703. godine, kad je bio prisiljen odreći se ovog naslova. Ovaj do­ga­đaj usjekao se duboko u dušu naroda i o njemu se i danas pri­ča­ju legen­de i pjeva stara junačka pjesma. Među pukom je ostala izreka da su fratri, noseći Gospinu sliku uz Klanac i penjući se na Proslapsku pla­ni­nu, zastali, da su okrenuli sliku prema ramskoj kotlini i da je Gospa uzdah­nula:

"Moja Ramo, moja grdna rano!"

U tom uzdahu sažeta je sva tragedija prognanika, jer teško je bilo onima koji su ostavljali očinska ognjišta, kao i onima koji su ostali na milost i nemilost razjarenim Turcima nakon odlaska serdara iza kojih je u Rami ostalo zgarište i pustoš. Nije zato čudo što je nakon one velike seobe bilo još nekoliko manjih skupina koje su bježale pred zulumom.^[68]

Kamo su sve dospjeli potomci iseljenih Ramljaka, može se tek naslući­vati, ali može ih se naći po raznim maticama i sličnim dokumen­tima. U župi Komušina 24. rujna 1777. godine vjenčan je Mato, sin Jure Grčića, iz Cetine koji je doselio u komušinsku župu. On potječe iz "banderije harambaše Mate Filipovića - Grčića". Tako su Ramljaci selili i iz nove postojbine i dospjeli do Usore.^[69]

Tko je platio dug spahiji Kasumu?

Dajući fratrima zajam od 1.700 groša za popravak crkve i samostana spaljenog 1682. godine, spahija Kasum iz Kasapovića kod današnjeg Novog Travnika, računao je na lijep dobitak, jer je novac pozajmio uz velike kamate. Kad je samostan izgorio, on se držao izreke: "Kad zgrada izgori, dug pobjegne kroz badžu (dimnjak)." Zato je tužio fojničke fratre koji su preuzeli brigu za katolike što su ih dotada služili ramski fratri i tražio svoj novac s ugovorenim kamatama. Biskup Stjepan Blašković u izvješću Papi 1734. godine piše da franjevci fojničkoga samostana služe one župe koje su prije pastorizirali ramski franjevci, tj. Ramu, Duvno, Rakitno, Buško Blato i druge župe.^[70] Fojnički je samostan vodio sa spahijom parnicu i dotjerao sve do sultana u Carigradu, gdje je presuđeno da fojnički samostan nije Kasumu ništa dužan. Međutim, prije nego se saznalo za carigradsku odluku domaći muslimani su pronijeli glasine kako je ramski gvardijan dolazio u Fojnicu nagovarati svijet da bježi kao što je prije bježao iz Rame. Da bi izbjegli veće nevolje, fojnički su fratri, ne čekajući rješenje, dali Kasumu 30 oka bakrena posuđa, nekoliko oka sira i masla i nekoliko ovaca, što je ostalo zapisano u fojničkom arhivu.^[71]

Iz ovoga se vidi da fojnički fratri nisu imali novaca, pa su davali bakreno posuđe i ostalo kao nadoknadu za novac. Međutim, i nakon carskog rješenja fojnički je samostan morao voditi novu parnicu 1690. godine, kad je došlo do nagodbe s Kasumom, ali ne zadugo. Kasum je opet ostao nezadovoljan, te je tražio još 700 groša. Tužio je fratre mletačkom generalu, koji je predložio fojničkim franjevcima da plate ramski dug, a da kao naknadu preuzmu župe ramskog samostana. To je potvrdilo i starješinstvo provincije. Tako su konačno fojnički fratri 1724. godine isplatili Kasumu i kamate u iznosu od 180.000 jaspri.^[72] Fojnički samostan morao je uz to još plaćati porez (džulus) na ruševine crkve i samostana sve do 1836. godine, ali je to bilo i priznanje da je ono zemljište fratarsko. Oranice i livade prigrabili su begovi, te su ih fratri kasnije opet morali kupovati od njih. Kad je 1853. godine Omer­‑paša dopustio gradnju crkava i samostana, otimači fratarske zemlje u Rami prestrašili su se da moraju vratiti prisvojeno pa se begovi Kopčići te godine nisu usudili kositi livadu Crnioc, ali, kako piše Vladić: "Turci videći, da ga nitko ne svojata, druge godine nastaviše kositi kao svoj".^[73]

Tako su fratri izgubili sve u Rami i na taj način je ostavio pradjedovska og­njiš­ta. Ipak, ostali su najuporniji, jer se nisu mogli rastati od grobova pre­da­ka. Krili su se po šumama i zabitnim predjelima, trpjeli progone, ali su sačuvali vjeru. Ni u drugim dijelovima Bosne nije bilo bolje. Pobjegao je biskup, pobjegao je provincijal fra Mihovil Radnić, za kojega fra Nikola Laš­va­nin kaže: "Ovi, uz veliki oganj bečkoga rata, ostavi provinciju i učini se smetnja i rasutak provincije".^[74] U Bosni je tada ostalo samo 26 svećeni­ka i tri laika. Ako se tomu doda stalno nastojanje turskih gospodara da se sma­nji broj katolika i žalosna upornost pravoslavnih patrijarha da bosan­ske katolike podvrgnu pod svoju vlast i iz njih iscijede zadnji novčić za svoj crkveni porez, onda možemo misliti kakva je situacija bila. Teško je oče­ki­vati da je Rama mogla odmah imati svećenika koji bi bio samo za nju odre­đen. Uz tako mali broj svećenika Ramu i druge okolne krajeve služio je netko iz drugih samostana. Značajno je svjedočanstvo fra Stipana Marg­iti­ća koje prenosi N. Lašvanin u Ljetopisu kad pod godinom 1689. bilježi:

"Poslaše ramski fratri po vojsku u Cetinu, koja, došav, porobi Ramu. I fratri uskočiše i manastir užegoše. Ljudi u to vrime malo uskoči. I kad užegoše crkvu, diže se iz onoga ognja golema svitlost i ode na nebesa. To vidiše mloga čeljad ali malo posli zlom smrtju pomrše i fratri, i harambaše koji je užegoše".^[75]

Fra Filip Lastrić spominje ramski samostan kao "dvanaesti" među poru­še­nima i kaže:

"Njega su braća bila prisiljena ostaviti ne samo zbog preteških turskih nameta nego i zbog čestih razbojničkih napada. Stoga pobjegoše u Dalmaciju pod Sinj, sa čitavim pokućstvom kako običnim tako i crkvenim; njime se još i danas služe. Bilo je to godine 1695."^[76]

Kako je fojnički samostan bio najbliži Rami, nije čudo što je spahija Kasum iz Kasapovića tražio od fojničkih fratara da mu izmire ramski dug. Fojnički samostan je više brige polagao na ramski puk i njegove potrebe, nego na dug ramskog samostana. Već 1690. godine nalazimo u Rami fra Stipana Margitića kako dolazi u Ramu i oprema bolesnike od kuge koja je te godine harala Bosnom. Margitićeve bilješke prepisao je Lašvanin pa za godinu 1690. između ostaloga piše:

"I ove godine pomori kuga i govore ljudi da ništo hođaše noseći strile. I to Turci drže da je istina, ali nije drugo nego vrazi napastuju; i čine Turci nikakve čaratarije. Ali nije druge likarije nego svete mise i postovi. U Rami se svi krstjani pripraviše da prime svete sakramente po ruke moje. Misu bih im govorio na Gmići kod Petrove kuće, u potoku, gdi bi kužnici dohodili ter bi ih ispovidao, al' se jurve sve bijaše pomišalo, kakonoti, uz kugu, neće jedno drugomu kazat da je kužno".^[77]

Unatoč svemu u provinciji još djeluju fratri iz Rame. Tako je 6. kolovoza 1702. godine za definitora izabran fra Pavao Ramljak^[78], a 1743. izabran je za učitelja novaka fra Brno iz Rame.^[79] U sutješkom nekrologiju nalaze se imena ovih fratara s oznakom da su "iz Rame":

3. kolovoza 1715. umro je u Mohaču fr. Thadeus a Rama,

5. rujna 1715. umro je u Fojnici P. Hieronimus a Rama,

11. rujna 1716. u Našicama je umro P. Blasius a Rama,

15. rujna 1718. u Fojnici je umro P. Paulus a Rama,

19. lipnja 1719. Ramae in Bosna P. Simon Ančić,

18. kolovoza 1741. u Velikoj u Slavoniji umro je P. Stephanus a Rama,

7. rujna 1750. umro je u istom mjestu fratar s istim imenom, ali ima oznaku R. P. i dodatak "aggr. de munere".

U Tabuli iz 1786. godine među župama fojničkog samostanskog pod­ruč­­­ja spominje se i "župa sv. Petra u Rami" (Paroch. S. Petri de Rama), a me­­­đu samostanskom braćom u Fojnici spominje se p. o. Bernardin iz Ra­me kao propovjednik, teolog, bivši župnik, gvardijan, učitelj novaka i de­fi­ni­­­tor, te Jeronim Milasović, propovjednik, teolog i župnik u Rami.^[80]

Dana 2. svibnja 1792. godine u Fojnici je umro P. Bernardinus a Rama. O ovom fra Bernardinu iz Rame kod fra Bone Benića nalazimo podatke da je prilikom odjeljivanja prekosavskih od bosanskih franjevaca igrao čudnu ulogu. On je zajedno s ostalim članovima sutješkog i fojničkog samostana prosvjedovao protiv načina na koji se održava kapitul u Vukovaru 1753. godine, te se našao tamo u doba održavanja kapitula. Kako nije imao pravo sudjelovati na sastanku, otišao je drugamo. Kad su birani gvardijani, bio je pozvan na kapitul i postavljen je za fojničkog gvardijana, ali ga braća nisu htjela priznati jer je izabran mimo sudjelovanja bosanskih fratara na kapitulu. Kad su se skupljali potpisi protiv odluka ovog kapitula i fra Bernardin je potpisao, ali je to kasnije opozvao tvrdeći da je potpis dao pod pritiskom.^[81]

Kad se fra Bono Benić 1766. godine odrekao ponuđene časti apostol­skog vikara u Bosni, zadarski je biskupski arhivar Giovanni Carsana uz fra Marijana Bogdanovića predložio za ovu službu fra Bernardina Petrovića iz Rame i fra Pavla Drljića iz Duvna.^[82]

Iz ovoga se vidi da je i nakon preseljenja na raznim službama i u raznim mjestima u provinciji ostalo nekoliko fratara koji su bili rodom iz Rame.

Svećenik u Podboru

Samostan i crkva su izgorjeli, ali zgarište je privlačilo vjernike i oni su se na njemu sastajali, jer iz Rame nije iselio sav kršćanski puk. Prema izvješću biskupa fra Marijana Maravića, u Rami je 1655. godine bilo 60 obitelji s 600 duša. Svećenik dugo neće ovdje stanovati, ali će se često nalaziti u ramskom kraju. Uz fojničke fratre za ovaj su se kraj brinuli i fratri koji su bili u Dalma­ciji. Biskup iz Makarske, Nikola Bijanković, poslao je 1703. godine jed­nog franjevca rodom iz Rame da ide u Duvno i Ramu, kamo biskup nije uspio doći jer ga je spriječila groznica.^[83] Bijanković je dolazio na Ljubušu, na Blidinje između Vrana i Čvrsnice, a 1710. je na Ljubuši krizmao 50 osoba.^[84] Rama se spominje u jednom pismu dvojice župnika iz Zagvozda koji se obraćaju Propagandi u Rim 15. ožujka 1706. godine i traže da se Rama i druge župe koje oni služe stave pod upravu makarskog, a ne đakovačkog biskupa, jer makarski biskup Bijanković šalje gladnom svijetu žito, a i prije se brinuo za ove krajeve.^[85] Prema bilješkama fra Ante Vladića, u Arhivu Apostolskog vikarijata bio je sačuvan dokument iz kojega se vidjelo da je svećenik hodao po ramskim selima i najviše se zadržavao u Podboru kod obitelji Jeličića, gdje je i biskup "odjahivao" kad bi dolazio na krizmu. Međutim i Arhiv je Apostolskog vikarijata izgorio tako da nam Jerko Vladić ostaje jedini izvor na koji se možemo pozvati u tvrdnji da fratri nisu napustili Ramu, nego su se brinuli za narod.

Župnik fra Bariša Ivanović

Vizitator u Bosni, G. Battista di Vietri, poslao je Kongregaciji za širenje vjere 1708. godine izvješće u kojemu, između ostaloga, stoji da je u Rami "malo naroda i to raštrkana" i da ga pastorizira fra Bariša Ivanović. U izvješću se opisuje stanje bosanske provincije u ono teško doba. Di Vietri piše kako je našao mnogo starih franjevaca hromih od batina koje su dobivali po tabanima, dok su drugi bili puni rana od sličnih batina, a treći se više nisu mogli ni maknuti s ležaja jer su mnogo trpjeli u progonstvu. Vizitator zaključuje kako u ovim krajevima nema ni pedlja zemlje a da nije natopljen krvlju ili suzama ubogih fratara.^[86]

U fojničkom arhivu može se naći podatak da je ramski župnik 1712. godine donio u samostan milostinju koju su mu davali vjernici. Iste se godine spominje o. Jaranović kao ramski "kapelan". Nakon toga može se naći više vijesti o svećenicima koji djeluju u Rami, ali su svi ovi podaci oskudni.

Ovi podaci mogu se nadopuniti narodnom tradicijom koju je Vladić zabilježio, a prema kojoj je nekoliko godina nakon paljenja crkve i samostana došao svećenik i nastanio se u Proslapu, uz potok Nešnicu, "u šumici pod stijenom na samotnom mjestu". Iskrčio je malo šume, uredio vrt i napravio kolibicu. Obilazio je sela i dijelio sakramente vjernicima pa se opet vraćao u svoje skrovište, obrađujući mali komad zemlje da bi se nekako prehranio. Kako je sljedeće godine iskrčio još malo šume i uredio vrt, to se nekim begovima učinio lijep komad zemlje koji su nastojali prisvojiti.^[87]

U Jaklićima je fratar od obitelji Mihač dobio komad zemlje i kućicu na istočnom kraju sela. Seljani su se dogovorili da redom svaka obitelj svećeniku donosi objed, a k tome su mu plaćali "djaka" koji je služio misu, pjevao poslanicu i pratio svećenika kad je hodao po selima. Ubrzo je svećenik uredio svoj vrt, dok mu je jedna postarija žena vodila kućanstvo i kuhala objed. Nabavili su mu i konja da bi lakše prenosio misno ruho od sela do sela. Tako je bilo sve do 1854. godine.

Fratri iz Rame djeluju u Bosni

Iako je spaljen samostan u Rami, pa su ramski fratri odselili u Dalma­ciju, ipak je dio pučanstva ostao, a u Bosni su ostali djelovati neki fra­njevci koji potječu iz Rame. To se vidi iz podataka koje nalazimo po kronikama i drugim spisima. Tako se, kako je već rečeno, u sutješkom Nekrologiju može naći da je u Mohaču godine 1715. umro fra Tadej, u Fojnici 1715. fra Jeronim, u Našicama 1716. fra Blaž, dok je 1718. u Fojnici umro fra Pavao, svi iz Rame. Među fojničkim fratrima koji su 1743. godine bačeni u zatvor spominje se i fra Bono Ramljak.^[88] Iz ovih podataka može se zaključiti da su u Sinj pobjegli samo oni franjevci koji su se onog trena zatekli u Rami, dok su ostali i dalje djelovali u mjestima u kojima su bili namješteni.

Na potvrđivanju paše za drugu godinu dana 12. ožujka 1768. godine, u Travniku se među dvanaest pozvanih fratra nalazi i definitor fra Bernardin iz Rame koji je imao šezdeset godina. Fratri su bili svezani i po hladnoći dotjerani u Travnik. Vezir im je prijetio da će ih "po trojicu na jedan kolac nabiti" ako ne kažu za neko pismo koje je tobože stiglo iz Rusije. Traženo je od njih da moraju javiti venecijanske ratne planove iz Dalmacije i Venecije, a morali su platiti i 900 groša globe.^[89]

Na posveti ulja na Veliki četvrtak 12. travnja 1770. godine, u Kreševu je bio i fra Jerko iz Rame.^[90]

Na svetkovinu sv. Katarine, zaštitnice kreševskog samostana 25. studenog 1771. godine, spomenuti fra Bernardin iz Rame služi svečanu misu, a kroničar Bogdanović spominje da je na svetkovinu došlo nešto puka i iz Rame. Isti kroničar bilježi da je kreševski samostan za kmeta u Ravne metnuo Dujma Ramljaka, ali ne možemo znati odakle neposredno dolazi ovaj čovjek i je li već prije bio doselio u kreševski kraj.^[91]

U Kreševu se spominje još jedan Ramljak, Husein­‑efendija iz Prozora koji je u lipnju 1777. godine oglobio samostan sa 7 groša za put ispod crkve.^[92]

Prozorski kadiluk se 1745. godine pobunio zajedno s ostalim hercegovačkim i neretvanskih kadilucima, te se opirao nametima Alipaše Hećimovića o čemu piše Lašvanin:

"Prozorski kadiluk biše se uzapro i Alipašića Derviš­‑pašu kamenjem umalo na mistu ne ubiše. I tu mloge siromaške žene dohodiše u Travnik paši, jeda bi ih pomilovao. I učini fintu - da će pomilovat, ali posla delibašu, koji oglobi vilajet nigda crnje i gore."

Kad se 1748. paša obračunavao s pobunjenim janjičarima, neke je pobio, mnoge oglobio, no nije stigao do Prozora, ali se ne zna jesu li mu Prozoraci poslali tražene davke ili su im sarajevski janjičari pošli u pomoć.^[93]

U Fojnici je 2. svibnja 1792. godine umro u devedesetoj godini života fra Bernardin Petrović, Ramljak. Za njega fra Mijo Batinić piše:

"Bijaše veliki govornik, oduševljeni redovnik, pun vjere, veoma odan presv. Bogorodici i vanredno milosrdan prema ubogim".^[94]

Fratar svetac u Nikolićima

Prema izvještajima apostolskog vikara fra Pavla Dragićevića Kongregaciji za širenje vjere, 1744. godine u župi Rami bile su 83 kršćanske kuće s 857 duša. Među njima je bilo 328 djece koja još nisu primala sv. pričest. Prema izvještaju fra Marijana Bogdanovića, dvadeset pet godina iza toga, u ramskoj župi su bila 102 domaćinstva s 985 duša, od čega 357 djece. Budući da se župa protezala sve do Solakove Kule, trebalo je tražiti župniku pomoćnika, a obojici napraviti kuću. Fra Jeronim Milasović iz Proslapa imenovan je 1773. godine za župnika u Rami i stanovao je ispočetka kod svoje rodbine. Potom je od seljana u Nikolićima u Proslapu dobio zemljište u voćnjaku pod brdom Rašćem na kojem je godine 1774. podigao kuću za župnika, kapelana i ukućane. U posebnoj prostoriji slavila se misa radnim danom. Ova je kuća ostala uzgor sve do 1818. godine. Fra Jeronim je došao za ramskog župnika drugi put i umro u Nikolićima svetom smrću 24. svibnja 1790. godine. O njegovoj smrti sačuvala se u narodu ova tradicija:

Kad je oko ponoći preminuo fra Jeronim, muslimanima Mujkićima koji su stanovali na suprotnoj strani rijeke Rame učinilo se da je veliki plamen obuhvatio župnikovu kuću. Poletjeli su pomoći gasiti požar, ali kad su došli do kuće, ne nađoše vatre nego uplakane ukućane kako žale za upravo preminulim misnikom. Mujkići su tada rekli:

- Borme je bio hevlija (svetac), dok je onolika svjetlost pala na kuću pri njegovoj smrti! Otada Proslapljani Nikolićko groblje nazivaju "Milasovo groblje" jer se u njemu nalazi "fra Jerkin grob".^[95]

Od 1773. godine u Rami se vode župne matice. Vođene su redovito i temeljito, ali su, nažalost, izgorjele u biblioteci 13. srpnja 1942. kad su partizani zapalili crkvu. Novije matice od 1884. godine također su izgorjele kad su četnici, početkom listopada 1942. godine spalili Tomića kuću na Šćitu, u kojoj je izgorjelo što je fra Viktor Slišković bio sklonio iz samostana u tu kuću, u kojoj je i sam stanovao do svoje tragične smrti.

Biskup fra Marijan Bogdanović u Rami

Apostolski vikar fra Marijan Bogdanović bio je na apostolskom pohodu u Rami od 17. do 21. srpnja 1768. godine. Njegov tajnik fra Josip Tomić opisao je njegov pastirski pohod i izvješće poslao Propagandi u Rim.

Kako opisuje tajnik, biskup je s pratnjom stigao iz Skoplja (Gornjeg Vakufa) preko "visokog brda" (Draševa) prolazeći kroz kišu i gromove. Trebalo mu je pet sati do Rame. Župnik fra Bonaventura Ilijašević odveo je biskupa i pratnju "u kuću Grge Grubišića, jer se zbog divljaštva nevjernika ne može podići župna kuća. Tu je (biskup) počinuo".

Na biskupovu misu 18. srpnja došlo je malo vjernika "jer su bili sprije­če­ni skupljanjem sijena. Pošto je podignut oltar u tremiću iste kuće u selu zva­nom Podbor, (biskup je) održao misu, rekao razlog svoga dolaska i na­re­dio da ga po čitavoj župi razglase." Ni sutradan nije bilo mnogo svijeta, a biskup je pregledao "župnu upravu i pronašao četiri prijenosna oltara sa svim potrebnim što uz njih ide za slavljenje mise; nije smatrao da što treba po­praviti ili izmijeniti". To znači da se svećenik savjesno brinuo za sve što je potrebno za slavljenje mise na pokretnim oltarima. Činjenica da su pos­to­ja­la četiri kompleta prijenosnih oltara, govori da se misa slavila na mno­gim mjestima. Pregledajući župne knjige, biskup je ustanovio da je od pas­tir­skog pohoda 1765. godine bilo 132 krštenih, 39 vjenčanih, a umrlo je 120 vjernika. Tada su u župi bile 102 kuće te 628 odraslih i 357 djece, sve skupa 985 vjernika.

Kao zanimljivost u opisu se spominje da je biskup dao oprost od ženidbene zapreke duhovnog srodstva, tj. krštenog kumstva, za udovca Ivana, sina Vida Ramljakovića iz Podbora i Ane, kćeri Mate Mihačevića iz Jaklića, jer je postojala "opasnost da petero siročadi navedenog Ivana ne izgubi vjeru živeći među nevjernicima", ako ih jedna žena ne bude odgajala u vjeri i ako se ne bude brinula za njih.

Na Ilindan, zaštitnu svetkovinu Bosne, biskup je očekivao da će se okupiti cijela župa te je rano "uzjahao konja i u pratnji dvojice svećenika za pola sata puta došao na ruševine samostana i crkve svete Bogorodice Marije u Rami, koji su u ratno vrijeme prije osamdeset godina bili napušteni i opustošeni. Tu je i plakao". Fra Marijan Bogdanović, Kreševljak, bio je pobožan čovjek, duboko srastao s patnjama svoga naroda pa su ga pogađale nesreće njegova puka koje je i sam proživljavao.

"Blizu te iste ruševine, gdje se običava puk sakupljati, ispod stabla podigli su oltar". Biskup je zajedno s ostalim svećenicima ispovijedao, a onda je slavio misu i propovijedao na temu "Moje ovce čuju moj glas" (Iv 10,27). Iz opisa propovijedi mogu se saznati neke pojedinosti: biskup je "preporučio vrlo mnogo stvari; posebno je ukorio neke, među kojima se čuje ono što se ne čuje ni među poganima, koji svoje župnike povlače na svjetovni sud." Nije li to reakcija na Mrižićevo optuživanje župnika pred kadijom, što je tragično završilo? Za vrijeme mise mnogi su primili sv. pričest, "a one kojima je bilo potrebno pomazao je svetom krizmom". Biskup je dao puku pastirski blagoslov, a poslije podne je bio na ručku u kući Grge Grubišića u Podboru. Odmah iza toga "nakon dva i po sata vremena", piše biskupov tajnik, "došli smo u zadnje selo ove župe zvano Uzdo, gdje nas je, skupa sa župnikom, primio u goste katolik Šimo Ćubelić u svoju kolibu. I tu smo prenoćili."

Biskup je 21. srpnja slavio misu "na oltaru podignutom u tom gos­tinjcu", tj. Šiminoj kućici, pričestio petero i nekoliko mladih krizmao. Odmah su u strahu krenuli prema Kreševu, jer se "svakim danom razbuktava ratni bijes". Išli su zajedno sa župnikom fra Bonom i "jednim istinskim drugom katolikom" preko Zeca i Dusine, dok nakon osam sati nisu stigli u Deževice, gdje "nikad dosad otkako je selo primilo katoličku vjeru, nije bilo svetih obreda" koje vrši biskup. Od Deževica do Kreševa biskupu je trebalo još dva sata puta.^[96]

Jedan drugi pastirski pohod iz 1824. godine ostao je zabilježen u Arhivu Provincijalata. Biskupov tajnik piše: "Na 9. 7­‑bra, četvrtak ujutro na 10 sahata pođosmo s' Polja. Pod Vranicom (tj. Vranom) dočeka nas O. fra Frano Dobretić Parok Ramski sa svojim župljanima s' kojim stigosmo u Proslap kapeli na 14 sahata. Držasmo s. krizmu u nedilju na 17. 7­‑bra i u utorak na 14 istoga kod rike Rame pod vrbama.

Na 16 setembra u četvrtak ujutro na deset sahata i čerek pođosmo iz Pro­s­la­pa iz župe Ramske, uzesmo put priko Orašca. Na Križu dočekaše nas krstjani iz Doljana s' kojim stigosmo u Doljane na 14 sahata. Onde reko Svetu Misu na guvnu prid pojatom. Ručasmo u Stipanovića. Onda posli ručka uputismo se Neretvi, uzesmo put priko Tovarnice."^[97] Župnik je, dakle, stanovao u Proslapu, a krizma je slavljena pod vrbama uz rijeku Ramu. U Doljanima misa je slavljena pred pojatom. Očito je da nije bilo nikakave kapelice niti crkve.

Potpuni oprost posjetiocima zgarišta ramske crkve

Od izgradnje župnog stana u Nikolićima često se slavila misa na ruševi­nama stare crkve ili u blizini župne kuće u koju su često dolazili biskupi i dijelili krizmu. To se događalo 1776., 1779., 1782., 1785., 1797., 1800., 1806., 1809., 1812., 1818., 1821., 1824., 1828. i sljedećih godi­na. J. Vladić donosi prijepis potpunog oprosta koji je darovan 1779. godi­ne, a sačuvao se kod biskupa fra Paškala Vujičića:

"Godine 1779., 26. rujna udijeljen je ramskoj crkvi, u mjestu Šćit(ovo) vje­­či­­ti potpuni oprost onima koji posjete ovu crkvu te se ispovijede i pričeste".^[98]

To je znak da je ostala snažna tradicija nekoć glasovitog svetišta gdje se čuvala slika Majke od milosti - Ramske Gospe. Pučanstvo ove župe sve više se množilo. Tako iz izvještaja koji je biskup fra Grgo Ilijić poslao u Rim 1798. godine, saznajemo da je u ramskoj župi bilo 258 katoličkih kuća s 1.957 duša.

Međutim, zastavnik Brodske granične regimente Božić, koji je uz po­moć biskupa Botoša Okića obišao neke dijelove Bosne i Hercegovine 1785. godine, zapisao je da je Rama "okolica od 60B70 kršćanskih i oko 100 turskih kuća". Pritom je teško razlučiti koliko ta njegova "okolica" obuhvaća.^[99]­

Biskup fra Grgo Ilijić u Rami

Apostolski vikar fra Grgo Ilijić Varešanin boravio je u Rami 14. srpnja 1797. te dao jednoj Kopčićevoj kaduni zapis, a ona mu je dala dar. O tome stoji zapisano u Propagandinu Arhivu:

"Istoga ovog dana pojavile su se dvije katoličke žene koje je poslala jedna gospođa iz vrlo ugledne i vrlo stare obitelji Kopčić, nekoć kršćanka, a sada muslimanka, tražeći i najponiznije moleći u velikoj vjeri presvj. i prepošt. gosp. da se udostoji ispostaviti joj svojom rukom napisan i blagoslovljen zapis (Breve) za odgoj i čuvanje svoje djece. Nju je presvj. gosp. za svjedočanstvo prave vjere blago uslišao i utješio a ona mu je iz zahvalnosti poslala jedan izvanredan ručnik".^[100]

Biskup fra Grgo je prigodom svoje druge vizitacije u Rami opet dao zapis Omer­‑begu Kopčiću za zdravlje i odgoj djece. U to su doba musli­mani, pa i oni ugledniji, tražili od fratara pomoć, bilo kao zapise, bilo da su davali da im prikažu misu za njihove potrebe. Kad su bili bolesni pozivali su fratra, a francuski pisac Des Fosses piše da su tražili da im se podijeli sveto ulje i da ih se krsti. Sjećali su se tako svoga kršćanskog podrijetla.^[101]

Iz opisa fra Grgina pastoralnog pohoda u Ramu 1800. godine sačuvan je jedan lijep podatak o tomu kako su četverogodišnja djeca tepala vjeronauk:

"U ovoj je župi presvj. gosp. prelat našao više dječaka i djevojčica u dobi od koje četiri godine da savršeno znaju kršćanski nauk s djelima vjere, ufanja, ljubavi i skrušenja, kao što je sam prelat u svom okružnom pismu 1798. godine sastavio i predložio da se predaje puku, što je na veliku utjehu vrlo strplivo saslušao dok su oni tepajući izgovarali. Zatim ih je oduševio darovima i laskanjem da uče ostalo i veoma preporučio žar i nastojanje župnika i kapelana".^[102]

U ramskoj župi djelovao je dotadašnji dalmatinski provincijal fra Andrija Dorotić koji je iz straha od mletačkih progona došao u Ramu i vršio kapelansku službu, što je ovoj župi dobro došlo jer je stalno oskudijevala svećenicima.

Ramski župnici

Svećenik je u Rami, kao i svuda po Bosni, bio usko vezan uza svoj puk pa ga nije napuštao ni u najvećim nevoljama: ili je s njime dijelio izbjegličku sudbinu ili podnosio progonstvo, neimaštinu i pošasti. U Rami je do 26. svibnja 1811. godine župnik bio fra Ludovik Filipović, koji je 1812. godine došao drugi put za župnika kao šezdesetgodišnjak i ostao do 1814. kad je obolio za vrijeme haranja kuge. Fra Ludovik nije bježao od kuge, nego je ostao u kući i, premda bolestan, govorio je puku misu, ispovijedao i krštavao. U narodu se sačuvala predaja da su jednog dana mlađi svećenici otišli opremati bolesnike u daleka sela, a stari je fra Ludovik ostao kod kuće bolestan na postelji. Došla su, međutim, dva čovjeka iz Sovića tražiti misnika da opremi bolesnika. Natovarili su bolesnog fra Ludovika na konja i držeći ga sa strane, doveli su ga u to udaljeno selo. Kad je opremio bolesnika, starac više nije mogao od slabosti zajašiti na konja pa ga je osam ljudi zamotalo u ponjavu i stavilo na tralje te su ga u ponoć donijeli u župnu kuću gdje se već bio vratio jedan misnik. Opraštajući se od svojih nosilaca, fratar je rekao:

- Platio vam Bog i Gospa, ja ću sutra u raju za vas Boga moliti, da vas nijedan ne umre od ove nemile bolesti kuge!

Sovići su otada bili pošteđeni od kuge, a fra Ludovik je pobožno umro 18. listopada 1815. godine i pokopan je na groblju zvanom Ključići u Proslapu. Narod ovo groblje naziva i "Fra Ludinim grobljem", tvrdeći da se noću na svećenikovom grobu vidi neka svjetlost.

Fra Jeronim Vladić piše da je od naroda čuo kako je fra Ludovik bio svet i dobar redovnik, da je po župi redovito hodao pješice, u opancima, jednostavno odjeven. Rijetko je jeo meso, jednostavno se hranio, najradije je jeo povrće i svuda sa sobom nosio "Stipanušu", knjigu "Ispovjed" fra Stipana Margitića, za kojega je tvrdio da mu je rođak. Iz ove je knjige čitao narodu po Sovićima, Doljanima i Triješćanima, jer oni zimi nisu mogli dolaziti k misi. Čobani su mu brali lješnjake, divlje kruške i jabuke, od čega je on pravio ošaf (sušeno voće) i nosio po selu pune bisage, nagrađujući time onu djecu koja su dobro znala nauk. Djeca su ga voljela, išla su za njim, a on ih je podučavao da budu čista i uredna. Pričalo se da je u nekim selima znao skupiti "puno gumno djece" i ona su ga sve do mraka pozorno slušala. Kad bi saznao da su neki roditelji nemarni ili da daju djeci loš primjer, onda bi djecu iz takvih obitelji preporučivao čestitijim obiteljima da paze na njihov odgoj.^[103]

Kad je Rama potapana umjetnim jezerom, kosti ovoga čestitoga misnika prenesene su među kosti pokojnih fratara na groblje u Ripcima. Šteta što je time prekinut narodni kult svetog fratra.

Poslije smrti fra Ludovikove za župnika je došao fra Jako Križanac 1814. godine. O njemu se kod naroda sačuvala uspomena kako je za vrijeme kuge vršio veliku pokoru. Nije se smirivao ni danju ni noću, jer je trebalo neprestano obilaziti bolesnike. Kući je dolazio samo subotom poslije podne da bi mogao u nedjelju puku reći misu. Kad bi ga negdje zatekla noć u selu, pojeo bi komad kruha, nekad i komad sira, napio se vode te bi obučen legao na daske ili na sanduk. Kod kuće nije spavao više od četiri sata, i to na slami i na mutapu, pokrivaču za konje. Ipak je stalno bio veseo. Kasnije je premješten u Hercegovinu. Ramski ga je svijet posjećivao u Hercegovini, jer su ga ljudi neobično cijenili i voljeli. Kapelan mu je bio don Jako Perković, glagoljaš iz Vinice. On je služio uglavnom područje Triješćana, Uzdola i Doljana. Fra Jako je kasnije bio meštar franjevačkih novaka, a 1832. godine postao je definitor. On je iste godine sagradio i kapelicu u Gučoj Gori "tako da može vaskoliki puk stati". Ondje je 1834. godine sagradio i "kapelu", župnu kuću, odnosno sa­mo­s­tan. Njega su turski moćnici uvažavali: "Fra Jaki bi Turci sa svih str­ana letili po zapise, također ristjani i krstjani: fra Jaku su držali za jednog sveca. Ali jest odveć čovik pobožan bio, više bi postio nego mrsio, zato suv odveć u tilu, ali na nogama lak i zdrav. On je učen bio. Zapise je da­vao Turcim istim da ih upitomi i da može njihovu bolesnu dicu, koju bi vidio da će umrti, krstiti. To mu je najveća želja bila. Turci fanatični viru­ju u svašto: dok se čeljad razboli, vele ograisalo, tj. opsjednuto. Letili bi od­mah fra Jaki i vodili bi ga po svoj Bosni. Fra Jako bi Boga svrh njih mo­lio, a štokakve bi likarije davao. Na stotine događaja bi ga Turci vodili".^[104]

Je li moguće da se na ovog čovjeka odnose vrlo velike optužbe što ih 25. listopada 1845. godine napisa "jedan katolik koji zasad boravi u Bosni" u pismu upućenom papi Grguru XVI., gdje se kaže da je Giacomo Križanac "piu distinto per la sua proclamata pieta, crede di rispetare la S. Sede e Chiesa con profanar il suo oratorio mettendovi i letti pelle donne con la cula, ed altri ordegni donechi; ricevendo in casa ragazze gravide e pren­dendo una troppo tenera cura di illegitimi loro fanciulli con publico sdeg­no del popolo" govoreći narodu "che molti anche dei Papi anno avuto ques­ta debolezza; che vi sono dei bordelli nelle terre de' cristiani".^[105] To je zato što je jedno vrijeme pristajao uz apostolskog vikara, biskupa fra Ra­faela Barišića. Križanac je doduše jedno vrijeme pristajao uz Barišićevu stra­nku, ali je fra Jako opozvao "sve što je zaveden radio u prilog biskupu Ba­ri­šiću, a proti provinciji". Prijepis njegove izjave nalazio se kod fra Jerke Vladića.^[106]

Kad se stara župna kuća na Rašću počela rušiti, pokušao je župnik fra Marko GrabovacBOstojić iz Fojnice 1818. godine napraviti nešto udobniju kuću i proširiti dvorište, ali su mu zasmetali bezi Kopčićani i Prozoraci, tvrdeći da kršćanima nije dopušteno u turskoj državi ništa graditi bez velikih taksa. Značilo je da ih treba podmititi. Fra Marku se učinilo da ih ima previše a on ima malo novca, tek toliko da podigne skromnu kućicu. Da ne bi podmićivao Kopčićane i Prozorane po redu, uteče se uglednom Miralem begu u Skoplju i uz obilne darove dobije od njega dopuštenje da obnovi kuću i proširi dvorište. Beg mu je dao nekoliko svojih kavaza da mu domaći moćnici ne smetaju. Kavazi su izmjerili dvorište i ostali kod fra Marka čitavo vrijeme gradnje. Fra Marko ih je plaćao, ali su mu dobro došli da mu nitko ne smeta. J. Vladić s tim u vezi iznosi sljedeće:

"Dok se gradila kuća, došao bi kadikad po koji beg Kopčić i prozorski aga, da barem popije crnu kahvu, i tom bi mu prigodom, kobajagi, čestitali, što gradi ovaku binu.

- Vallah, fra Marko, pa i valja što ti to gradiš; neka znaš, da je to i nama drago; nije se, ako ćeš pravo reći, imalo ni gdi stati. Ono prijašnji fratri na brzu ruku radili i po nevremenu, pa brzo palo, i trebalo je da se načini; ama ti, vallahi ne beglenišemo, što si se uteko golokrakim Skopljacima, da te izjedu stojeć tu cijelo ljeto besposleni. Sve je to moglo bez toga proći, da si ti nama kazo što hoćeš. Nebi ti bio niko na putu. Kogod je pametan, fra Marko, dina mi i turske vjere, svak će se veseliti, kad u našem kraju ima koja ljepša kuća. A tebi zakonoši priliči, da imaš kuću mimo druge kuće. Ovdje k tebi svaki čas dolazi raja, da joj daješ zakon, dolaze i drugi zakoni i vjere, da upitaju za iladž, da zaišću zapis, e bogme, nije kabil, biva da je tvoja kuća, ko jedna pojata, nego ko jedna begovska kuća, gospodska kuća. Mi znamo da se je štošta govorilo, da ti ne načiniš kuće, ali, fra Marko, ono su kokošari, izjelice, ćornimeti, alaći jedni. A čisto znaj da ti na putu nije bio nijedan pravi Turčin, koji se broji pravi beg i aga. I mašhala ti kuća, da Bog da se u njoj nasjedio i živ i zdrav bio u carskom zdravlju sto godina."^[107]

Fra Markova je kuća ostala uzgor sve do 1864. godine, a fratri su iz nje preselili u novoizgrađeni samostan na Šćitu 1857. godine. Kad su izgradili kuću, fratri su nastojali kupiti ono zemljište koje su begovi nakon odlaska fratara u Sinj uzurpirali i čim bi koji komad bio na prodaju, fojnički je samostan nastojao naći sredstva da ga otkupi.

U Ramu je došao 1824. godine za župnika je fra Franjo Dobretić koga je narod zvao Šubara, jer je na glavi stalno nosio šubaru, što svijet nije bio navikao gledati na svećeniku. On je ostao u Rami sve do 1837. godine. Imao je i dva pomoćnika, što za onoliku župu nije bilo dovoljno. U narodu je na njega ostala uspomena kao na dobra i pobožna redovnika. U Vladićevo doba bilo je još "katolika i islamovaca" koji su o njemu govorili kao o Šubari, koji je uvijek molio krunicu kamo god je išao. Neki ljudi nisu uvijek rado molili s njim jer je sastavljao krunicu na krunicu. Kad bi mu to prigovorili, on bi odvraćao:

- Boga se ne može premoliti! Bolje je moliti nego govoriti jer se može reći i nešto grešno!

Šubara je odgovarao jedino na pozdrav "Hvaljen Isus!" i odmah nastavljao moliti. Kad su ga muslimani uvrijeđeni pitali zašto im ne uzvrati na pozdrav, on bi ih upozorio da ni oni ne uzvraćaju na pozdrav za vrijeme namaza (molitve, klanjanja). Vladić dodaje:

"Stari su mi muslimani pripovijedali, da njih nije trpio, niti bi s njima općio, nego s kojim starim begom ili agom, a kad bi od njega ovi pošli, reko bi im:

- Pače, ja ti nešto zaboravih reći: Pokrsti se!

I taj mu već ne bi nigda došao, a Šubara je to i volio. Ali je drugačije bio dobar fukari (sirotinji) i turskoj i kršćanskoj, nikoga nije otjerao. S te je vrline bio vrlo popularan i ostavio veoma dobru uspomenu i kod katolika i kod muslimana".^[108]

Nakon fra Franje za župnika je 1837. godine došao fra Mijo Čuić mlađi iz Duvna. I o njemu je sačuvana uspomena kao o dobrom i svetom svećeniku koji je dobro propovijedao i bio obazriv prema pokajnicima u ispovijedi. Za njega J. Vladić piše:

"Divnom je memorijom lično poznavao svako čeljade svoje župe, pače i djecu, s kojom bi se veoma rado zabavljao, kad bi došao u selo, te ih takvim prigodama učio razne molitve i nauk kršćanski... Kad bi hodo po selima, te bi se gdjegod obnoćio, navečer bi sam molio Boga pred čeljadima, i kad bi opazio, da štogod krivo izgovaraju, po svršenoj molitvi bi ih na to upozorio i to bi s njima ispravljao. Od mnogih sam čuo ovo: Ovako nas je učio pokojni fra Mijo Čuva".^[109]

Fra Mijo se, kako piše J. Baltić, razbolio nakon propovijedi na Gospojinu u Rami: glas mu je potpuno zakazao i počeo je kašljati. Došao je u Travnik na liječenje, ali mu liječnici nisu pomogli. Umro je u Ciganskoj Mahali, kršćanskom dijelu Travnika, 5. studenog 1844. godine. Baltić za njega kaže da je lijepo propovijedao i da ga je svatko rado slušao.^[110] Fra Mijo Čuić bio je i slikar. Naslikao je, između ostaloga, 1804. godine sliku Marijina uznesenja na nebo. Slika je izgorjela zajedno s crkvom 1942. godine.

Fra Bono Perišić iz Fojnice došao je u Ramu za župnika 1845. godine. Zapamtili su ga kao ozbiljna i vedra čovjeka, ali se "gotovo nikad nije nasmijao", kako bilježi J. Vladić i nastavlja: "Ovaj je redovnik bio jedan od najučevnijih redovnika svoga vremena i to ne samo u bogoslovskoj struci, nego u svim znanostima je bio kao jedna enciklopedija. U manastiru se veoma mnogo bavio pisanjem i prepisivanjem, i velika je šteta, što se vrlo bojo kritike, te ništa nije objelodanio. Da je bio slobodniji i drzovitiji, ko što pokojni Jukić, ovaj mu ne bi bio ni do koljena. I ko što je bio plašljiv, da štogod izda štampom, tako je bio strašljiv i kod propovijedanja". Međutim, bio je strpljiv u ispovjedaonici, a djecu je učio čitati i pisati. On je u matice upisivao dvojna prezimena (ono starinsko i ono novije). Bilježio je kad su koje godine bile teške zime, epidemije i drugi događaji, a što je posebno važno, on je "svoje mlađe đake poučavao naizust bosansku povijest". Od naroda nije tražio ništa, nego ako mu je tko nešto dao, bio je zahvalan. Znao je reći:

- Tko je čovjek i kršćanin, sjetit će se svoje dužnosti, a od nekršćana ne tražim ništa.

Skupljao je stari novac za numizmatičku zbirku, ali je pošteno plaćao sve ono što je vrijedno dobio od naroda.

Kad je fra Bono došao u Ramu drugi put 1851. godine puk se obradovao što mu je opet došao stari znanac i dobar svećenik.^[111]

Popis svećenika koji su djelovali u Rami od 1700. godine do danas

Fra Bariša Ivanković 1700.

Fra Ivan Jovanović 1712.

Fra Petar 1718.

Fra Toma 1719.

Fra Antun 1731.

Fra Toma Dadić 1741.

Fra Jako Kraljević 1750.

Fra Jako Pijanić 1753.

Fra Jeronim Milas 1773.

Fra Ambro Vučković 1775.

Fra Stijepo Trogrančić 1776.

Fra Jeronim Tomić 1777.

Fra Martin Jakić 1777.

Fra Bono Ilijašević 1780.

Fra Jeronim Milas 1781.

Fra Ivan Jaranović 1789.

Fra Mato Pisarić 1790.

Fra Domin Grgić 1791.

Fra Ambro Barišić 1792.

Fra Domin Grgić 1795.

Fra Lovro Šimić 1797.

Fra Augustin Jerković 1800.

Fra Ludovik Filipović 1801.

Fra Marko Šekimić 1801.

Fra Josip iz Bišća 1802.

Fra Filip Gabrić 1802.

Fra Tomo Mikulić 1803.

Fra Ludovik Filipović 1805.

Fra Jozo Skočibušić 1805.

Fra Andrija Doratić 1806.

Fra Mijo Krajinović 1807.

Don Luka Marijanović 1808.

Fra Filip Šeremet 1809.

Fra Ivan Vučević 1810.

Fra Andrija Sunarić 1811.

Fra Ludovik Filipović 1812.

Don Jako Perković 1812.

Fra Jako Križanac 1814.

Fra Anđeo Drinovac 1816.

Fra Vinko Alaupović 1817.

Fra Marko Ostojić 1818.

Fra Marijan Kozić 1819.

Fra Pavo MargitićBKljunović 1820.

Fra Franjo Ostojić 1821.

Fra Franjo Ivekić 1821.

Fra Franjo Dobretić 1824.

Fra Jako Lipovac 1824.

Fra Pavo Marešević 1824.-1825.

Fra Mato Antunović 1825.-1826.

Fra Vinko Alaupović 1826.-1827.

Fra Ivo Vidošević 1827.-1828.

Fra Andrija Glavadanović 1828.

Fra Andrija Miloš 1828.-1829.

Fra Franjo Vučević 1829.-1832.

Fra Anđeo Jelić 1830.-1832.

Fra Grgo Nikolić 1832.-1833.

Fra Franjo Dobretić 1832.-1837.

Fra Ilija Vučetić 1833.-1834.

Fra Pero Marković 1834.-1835.

Fra Pavo Miličević 1835.-1836.

Fra Lovro Tadić 1836.

Fra Marko Kalamut 1836.-1837.

Fra Andrija Ivanković 1837.-1842.

Fra Mijo Čuić 1837.-1845.

Fra Marijan Grgić 1842.-1845.

Fra Bono Perišić 1845.-1846.

Fra Pavo Miličević 1845.-1846.

Fra Andrija Juričević 1846.-1848.

Fra Nikola Franjić 1846.-1849.

Fra Stjepan Lučić 1848.-1851.

Fra Stjepan Matiević 1849.-1851.

Fra Anto Ostojić 1851.-1854.

Fra Bono Perišić 1851.-1855.

Fra Pavo Filipović 1852.-1856.

Fra Franjo Franković 1855.-1856.

Fra Stjepan Radman 1856.

Fra Pavao Vučić 1856.-1862.

Fra Anto Gutić 1856.

Fra Lovro Vučić 1856.

Fra Grgo Sladović 1858.

Fra Andrija Glavadanović 1858.

Fra Ilija Barišić 1859.-1861.

Fra Anđeo Žarkić 1861.-1862.

Fra Augustin Dembić 1862.-1863.

Fra Augustin Pehara 1862.-1863.

Fra Petar Tomić 1863.

Fra Nikola Lovrić 1863.-1864.

Fra Anto Vladić 1863.-1869.

Fra Bono Milišić 1864.-1865.

Fra Anto Subašić 1864.-1865.

Fra Anto Ostojić 1865.-1872.

Fra Stjepan Ladan 1865.-1868.

Fra Jerko Vujičić 1868.

Fra Anđeo Ćurić 1868.-1869.

Fra Marko Ozimica 1869.

Fra Jerko Barbarić 1869.-1872.

Fra Vinko Vicić 1869.-1873.

Fra Bono Milišić 1872.-1873.

Fra Jozo Ćurić 1872.-1875.

Fra Anto Vladić 1873.-1878.

Fra Anto Bojčetić 1873.-1874.

Fra Anto Ćorić 1874.-1875.

Fra Domin Gojsilović 1875.-1876.

Fra Bono Šarić 1875.-1876.

Fra Andrija Erceg 1876.-1878.

Fra Bono Lovrić 1876.-1878.

Fra Jozo Ćurić 1878.-1883.

Fra Rafael Ostojić 1878.-1882.

Fra Pavao Kovačević 1878.-1882.

Fra Ilija Dražetić 1882.-1885.

Fra Bono Milišić 1883.-1888.

Fra Vinko Vicić 1883.-1884.

Fra Pavao Kovačević 1884.-1887.

Fra Blaž Frančić 1885.-1886.

Fra Mijo Lukić 1886.-1887.

Fra Marijan Lovrić 1887.-1888.

Fra Anto Franjić 1888.-1890.

Fra Mijo Lukić 1888.-1889.

Fra Marijan Lovrić 1887.-1888.

Fra Anto Franjić 1888.-1890.

Fra Mijo Lukić 1888.-1889.  

Fra Andrija Tomić 1888.-1889.

Fra Pavo Kovačević 1889.-1891.

Fra Ivan Ćosić 1889.-1891.

Fra Rafael Ostojić 1890.-1891.

Fra Petar Tomić 1891.-1892.

Fra Mijo Lukić 1891.-1894.

Fra Bono Milišić 1891.-1894.      

Fra Mijo Čabrić 1891.-1894.

Fra Jako Jurišić 1893.-1894.

Fra Marko Vilić 1894.-1895.

Fra Anđeo Krajinović 1894.-1895.          

Fra Jeronim Vladić 1894.-1895.

Fra Vladimir Dolić 1895.

Fra Mijo Lukić 1895.

Fra Jerko Pavelić 1895.-1897.

Fra Ivan Ćosić 1895.

Fra Bono Milišić 1895.-1902.      

Fra Anto Ravlić 1896.-1898.

Fra Petar Betunac 1897.-1898.

Fra Srećko Petrović 1897.-1900.

Fra Josip Peulić 1898.-1899.

Fra Serafin Jurić 1899.-1900.

Fra Grgo Odić 1900.-1901.

Fra Augustin Tadić 1900.-1901.

Fra Mijo Šandrik 1900.-1901.

Fra Bono Kalamut 1901.-1906.

Fra Bono Ivandi 1901.-1903.

Fra Stjepan Krešić 1901.-1902.

Fra Nikola Pranješ 1902.

Fra Jerko Pavelić 1902.-1905.

Fra Karlo Šumanović 1903.

Fra Augustin Tadić 1903.-1904.

Fra Mato Vujičić 1903.-1904.

Fra Anzelmo Alaupović 1904.-1907.

Fra Dinko Bernaza 1905.-1907.

Fra Franjo Jukić 1905.-1906.

Fra Jeronim Vladić 1905.-1908.

Fra Leonardo Čuturić 1906.

Fra Bono Ivandić 1907.-1909.

Fra Mirko Macuga 1908.

Fra Franjo Jukić 1908.-1909.

Fra Jerko Pavelić 1909.-1910.

Fra Stanko Antunović 1909.-1910.

Fra Mijo Gujić 1910.-1913.

Fra Anto Ravlić 1910.-1919.

Fra Teofil Zrakić 1913.-1916.

Fra Emil Miličević 1913.-1914.

Fra Franjo Jukić 1914.-1916.

Fra Stanko Antunović 1916.-1917.

Fra Vladimir Dolić 1917.

Fra Pero Vruska 1917.-1918.

Fra Marijan Lovrić 1917.-1918.

Fra Peregrin Brković 1918.-1919.

Fra Tugomir Petrović 1918.-1924.

Fra Mile Bešker 1911.-1921.

Fra Franjo Jukić 1919.-1924.

Fra Ivo Žilić 1922.-1923.

Fra Vitomir Jeličić 1923.-1924.

Fra Anto Ravlić 1924.-1925.

Fra Nenad Petrović 1924.-1926.

Fra Vitomir Zekić 1929.-1930.

Fra Mijo Gujić 1930.-1931.

Fra Vjekoslav Misilo 1931.-1932.

Fra Borivoj Mioč 1932.-1934.

Fra Anto Ravlić 1934.-1937.

Fra Vinko Vicić 1934.-1937.

Fra Tofil Šikić 1934.-1937.

Fra Karlo Karin 1935.-1937.

Fra Kazimir Ivić 1937.-1940.

Fra Mladen Lucić 1937.-1940.

Fra Jerko Petričević 1938.-1940.

Fra Bono Ivandić 1939.

Fra Anto Perković, gvardijan, 1940.-1941.

Fra Ivo Brkan 1940.-1942.

Fra Bosiljko Gubić 1940.

Fra Jozafat Babij 1940.

Fra Borivoj Batinić 1940.

Fra Jozo Filipović 1940.-1941.

Fra Valerije Jurić 1940.-1941.

Fra Vitkor Slišković 1941.-1942.

Fra Julijan Jurković, gvardijan, 1941.-1942.

Fra Vlado Ključević 1942.

Fra Mladen Lucić, gvardijan, 1942.-1948.

Fra Marijan Brkić 1942.-1945.

Fra Franjo Žilić 1942.-1948.

Fra Augustin Brkić 1946.-1948.

Fra Jerko Petričević, gvardijan, 1948.-1955.

Fra Vjerko Kulier 1948.-1955.

Fra Čedo Čondrić 1948.-1951.

Fra Bono Ravlić 1950.-1981.

Fra Krešo Bralo 1951.-1953.

Fra Ivo Žilić 1952.

Fra Ivan Krešo 1953.-1955.

Fra Marijan Brkić, gvardijan, 1955.-1958.

Fra Kazimir Ivić 1955.-1958.

Fra Franjo Žilić 1955.-1958.

Fra Zorislav Čolić 1955.-1956.

Fra Branko Neimarević 1956.-1958.

Fra Mladen Lucić, gvardijan, 1958.-1964.

Fra Ljubo Lucić 1958.-1959.

Fra Franjo Žilić 1959.-1961.

Fra Vinko Vujića 1958.

Fra Mladen Perić 1959.

Fra Vinko Petrović 1959.-1961.

Fra Berislav Kalfić 1961.-1962.

Fra Trpirim Kaić 1962.-1965.

Fra Željko Jurišić 1962.-1963.

Fra Mato Prgić 1963.-1966.

Fra Eduard Žilić, gvardijan, 1964.-1970.

Fra Mladen Lucić 1964.-1967.

Fra Vinko Petrović 1964.-1968.

Fra Vjekoslav Zeba 1965.-1967.

Fra Gabrijel Tomić 1967.-1970.

Fra Jerko Petričević 1968.-1986.

Fra Luka Martinović 1968.-1970.

Fra Kruno Miklić 1969.-1970.

Fra Ivan Krešo, gvardijan, 1970.-1973.

Fra Marijan Brkić 1970.

Fra Pavo Kudić 1970.-1971.

Fra Franjo Žilić 1970.-1971.

Fra Eduard Žilić 1970.-1971.

Fra Ilija Piplica 1972.-1973.

Fra Bono Ravlić, gvardijan, 1973.-1974.

Fra Mladen Lucić 1973.-1995.

Fra Andrija Cvitanović 1973.-1974.

Fra Luka Martinović 1974.-1975.

Fra Ivan Krešo, gvardijan, 1974.-1976.

Fra Mato Cvjetković 1975.

Fra Krešo Bralo 1975.-1976.

Fra Živko Petričević 1975.-1976.

Fra Juro Marčinković 1975.-1976.

Fra Pavo Kudić, gvardijan, 1976.-1979.

Fra Petar Anđelović 1976.

Fra Bono Ravlić 1976.-

Fra Vinko Tomas 1977.

Fra Mato Cvjetković 1977.-1979.

Fra Franjo Žilić 1977.-1995.

Fra Andrija Cvitanović 1979.1982.

Fra Branko Gavrić 1979.

Fra Živko Petričević, gvardijan, 1982.-1991.

Fra Andrija Cvitanović 1982.-1988.

Fra Anđeo Žutić 1982.-1985.

Fra Marijan Brkić 1985.-1987.

Fra Vinko Petrović 1983.-

Fra Stjepan Lovrić 1985.-1986.

Fra Antun Antunović 1985.-1988.

Fra Mijo Džolan 1986.-2000., gvardijan od 1991. do 2000.

Fra Pavo Kudić 1988.-1989.

Fra Andrija Jozić 1988.-1994.

Fra Antun Antunović 1991.-1997.

Fra Stipo Karajica 1994.-1997.

Fra Vinko Sičaja 1997.-2000.

Fra Zoran Matković 1998.-2000.

Fra Mato Topić, gvardijan, 2000.-

Fra Božo Krešo 2000.-2002.

Fra Mato Vincetić 2001.-2002.