RAMA - Šćit, franjevački samostan

Kovačićeva je Posljednja večera djelo problemske naravi kako u kiparsko-likovnom tako i u religiozno-teološkom vidu, a njezin se problem može opisati kao pitanje o mogućnosti skulpture koja bi ostvarila dvoje: novu likovnu vrijednost unutar suvremenog kiparstva i novu duhovnu vrijednost unutar suvremene religioznosti. Ta su dva zahtjeva tako međusobno povezana da se jedan bez drugoga ne da ostvariti: nema nove likovne vrijednosti izvan duhovnosti i nema duhovnosti koja u svom krajnjem dometu ne ukazuje na religiozno.

Rastavljanje duhovnosti i religioznosti možda predstavlja temeljnu kušnju za religioznu umjetnost jer se stvaralačko htijenje - koje je htijenje (nove) vrijednosti - može samo potvrditi jedino ujedinstvenom činu oblikovanja i svjedočenja. Oblikovanjem ono proširuje domenu likovnosti, svjedočenjem, pak, otkriva njezin religiozni temelj.
Posljednja večera Kuzme Kovačića je djelo oblikovanja i svjedočenja, pa se, dosljedno, ne može primjereno vrednovati kao čisti likovno-estetski fenomen. Uostalom Posljednja večera ni tijekom svoje povijesti nije nikada bila puki likovni fenomen.
Ranokršćanska umjetnost u katakombama Rima i Napulja kao i sepulkralna umjetnost 3. stoljeća ne poznaju scenu Kristove Posljednje večere, premda su u njoj česte biblijske scene koje simboliziraju Euharistiju. Ni u umjetnosti 4. stoljeća, u kojoj je pasionski ciklus česta tema, ne susrećemo Posljednju večeru.

Najstariji likovni prikaz Posljednje večere (sa samo tri apostola) potječe iz 5. stoljeća: radi se o diptihu na bjelokosti koji se čuva u riznici katedrale u Milanu. Na Posljednjim večerama iz 6. stoljeća vrlo je čest motiv izdaje i izdajnika (mozaik u San Apollinare Nuovo; Evanđelistar iz Rossana; freska u Bawitu) i on je ostao u središtu zanimanja umjetnika sve do renesanse.
Prema obliku stola razlikuju se dva tipa Posljednje večere: prvi karakterizira okrugli ili polukružni stol taj se susreće na istoku, drugi pak karakterizira raznolikost oblika stola - taj tip prevladava u zapadnom kršćanstvu.

Od ranog srednjeg vijeka množe se minijature s temom Posljednje večere izrađene na patenama (srebrna patena iz Collection Dumbarton Oaks, 565/578 na kojoj Krist dijeli apostolima kruh i vino) i na kaležima gdje se uglavnom radi o ilustracijama mjesta iz psalma 41, 10 koje glasi: `Pa i prijatelj moj u koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže".
Tijekom 11. i 12. stoljeća susrećemo Posljednju večeru u obliku reljefa, ponajprije na vratima i timpanonima (Belleneves St. Martin, prva pol. 12. st.), zatim u refektorijima samostana (S. Paolo, druga polovica 11. st.), a u talijanskoj renesansi ona je napokon postala neizostavnim dijelom njihova interijera (T. Gaddi u S. Croce u Firenci oko 1335.; D. Ghirlandaio u Ognissanti u Firenci 1480.; L. da Vinci u S. Maria delle Grazie 1495.). U 14. i 15. stoljeću na prikazima Posljednje večereznačajno mjesto dobiva motiv Euharistije (crkva Sv. Petra u Louwainu 1468.).

Takvom se poimanju odlučno suprotstavila reformacija koja Posljednju večeru predstavlja u duhu Lutherove teologije - ponajčešće na oltarima - u njezinu simbolskom značenju (Lucas Cranach stariji, Oltarna slika gradske crkve u Wittenbergu 1457.). Protureformacija je opet još više isticala euharistijsko značenje Posljednje večere i nerijetko je prikazivala kao "prvu misu". Posljednja večeraprotureformacije oslanja se u kompozicijskom vidu uglavnom (iznimku čini Tintoretto) na Leonarda da Vincija i predstavljena je kao gozba.
Na likovnim prikazima Posljednje večere uopće prevladavaju dva motiva: izdaja i Euharistija. Motiv izdaje i izdajnika dominira sve do protureformacije, premda svaki prikaz ističe uvijek drugi vid motiva: učenici se okreću prema Judi (S. Apollinare Nuovo), Juda pruža ruku prema zdjeli (Evanđelistar iz Rossana, T. Gaddi u S. Croce u Firenci), Krist pruža Judi zalogaj i Juda ga uzima (bjelokost iz Narbone, D. di Buonisegna u katedrali u Sieni, P. Lorenzetti u Donjoj crkvi u Asizu), Krist proriče da će ga izdati jedan od učenika (L. da Vinci u S. Maria delle Grazie u Milanu, H. Holbein mladi u Baselu KM, Rembrandt - crteži oko 1G35., Tintoretto u S. Giorgio Maggiore u Veneciji).

Motiv Euharistije posadašnjuje Posljednju Kristovu večeru kao trenutak uspostave kršćanske zajednice kao zajednice ljubavi. Na Posljednjoj večeri u Evanđelistaru iz Cambridgea Krist u lijevoj ruci drži kruh, pred njim na stolu stoji kalež, a gestom desne ruke prati svoje riječi koje upravo izgovara. U renesansnoj umjetnosti ta je scena vrlo rijetka, a ponovo je oživljuje D. Bouts na oltarnoj slici u crkvi Sv. Petra u Louwainu 1468.

U umjetnosti protureformacije Posljednja večera dobiva status "prve mise" (Tizian, 1544., Urbino Pal. Ducale; Tintoretto, 1547., Vened. S. Marcuola; Rubens, 1610.-l615., Brera; Poussin, 1642., Louvrel; Tiepolo, 1745.-1750., Louvre). U španjolskim prikazima Krist većinom drži kruh i kalež dok moli (Jaime Serra, oko 1370., Barcelona Museum; Juan de Juanes, + 1579., Pradomuseum; F. Ribalta, 1606., Valencia Museum Prov).
Motiv Euharistije ponekad je predstavljen također kao pričest apostola, osobito u istočnoj umjetnosti. Svakako su zanimljivi prikazi s dva lika Krista od kojih jedan dijeli kruh, a drugi vino (srebrna patena iz Rihe, 565/78). Motiv pričesti apostola u zapadnoj umjetnosti čest je tek u vrijeme protureformacije (Veronese, Kasno djelo, Brera; Ribera, 1651., Neapel, S. Martin).

Posljednja večera Kuzme Kovačića predstavlja sintezu likovnih ostvarenja na tu temu kako u kompozicijskom tako i u teološkom vidu.
Stol Kovačićeve Posljednje večere asocira svojim oblikom na ranokršćansku tradiciju polukružnog stola (ili stola u obliku sigme na koji se nadovezivao stibadij oko koga učenici leže). Ta tradicija - na zapadu vrlo rano napuštena i u 17. i 18. stoljeću ponovo oživljena u Nizozemskoj i Francuskoj - održala se na istoku. Kovačić je svoj u duhu istočnokršćanske tradicije oblikovani stol - slučajno ili hotimično modificirao i približio ga obliku hrvatskoga grba. Stvarni se oblik stola može vidjeti jedino odozgor, inače se zajedno s likovima apostola i s likom Krista približava obliku kruga.

Ravna strana stola nasuprot polukružnoj - poslužila mu je za snažno isticanje Kristova lika koji na njoj dominira: Krist je ujedno i unutar kruga sustolnika i nasuprot njemu, tako da jedino on može jednim pogledom obuhvatiti cijeli zatvoreni krug Večere.
Na stol Kristove Posljednje večere tradicija postavlja različite predmete i različit broj predmeta, ovisno o tome da li u predstavljanju dominira motiv proricanja izdaje, osnivanja Euharistije i dijeljenja pričesti ili pak motiv gozbe: kruh s urezanim križem ili više kruhova, ribe, zdjele, kalež, janje. Predmeti su ili na sredini stola ili pred Kristom, a u kasnoj renesansi - koja Posljednju večeru predstavlja većinom kao gozbu (Tintoretto, 1592.-1594., Posljednja večera u crkvi S. Giorgio Maggiore), pa su predmeti raspoređeni ispred svih sudionika.

U Kuzme Kovačića u sredini stola stoji samo kruh s urezanim križem na kori (skica ima janje namjesto kruha), a Krist u lijevoj ruci drži kalež. Za kruh se odlučio u uvjerenju da ima univerzalnije simbolsko značenje.
Po svom nadahnuću Kovačićeva Posljednja večera jest religiozno djelo, a religioznost iz koje ono nastaje mogla bi se odrediti kao pučka: ovo se djelo teško može zamisliti kao spomenik na nekom današnjem gradskom trgu. S druge pak strane, bezazlena je i jednostavna pučka religioznost, unatoč svojoj nesuvremenosti i nepodudarnosti s važećim trendovima, uvijek bila u stanju motivirati i pokrenuti na ono djelovanje kojim čovjek nadmašuje samoga sebe.
Pri odluci da načini punu plastiku na temu Posljednje večere Kovačić je bio svjestan svih problema vezanih uz religioznu skulpturu danas, a oni opet predstavljaju samo jedan dio dilema vezanih uz pitanje o mogućnosti kipa uopće.

Očito je da problem Posljednje večere za Kovačića - kao likovni problem - nadilazi domenu estetike i da napokon dotiče tajnu na koju se jezikom likovnosti može samo ukazati, a sama se tajna otvara tek u činu sudjelovanja u njoj po vjeri. Zato Kovačić Kristovu Posljednju večeru predstavlja kao ezoteričko događanje koje se - jer je koncipirano kao zatvorena skulptura na koju je, doduše, moguć pogled izvana - gledatelju uvijek drukčije otvara i uvijek samo djelomično: pogledom u lica polovice sustolnika neizbježno gleda leda druge polovice. Vidjeti lica svih sudionika Kovačićeve Posljednje večere jednim pogledom nije uopće moguće.

Da bi gledalac ipak mogao "poviriti unutra" kipar je svoju zatvorenu skulpturu otvorio. Najveći otvor stoji nasuprot Kristu, pa je samo kroz njega moguć izravan pogled na središnji lik Večere.
Krist svojom veličinom nadvisuje zajednicu Posljednje večere i ujedno je štiti. Iz njega potječe krug sudionika, u njemu se okuplja i zatvara. Ispruženom lijevom rukom Krist pruža kalež u zajednicu Večere, desnom pak rukom obuhvaća zajednicu i ujedno je otvara i usmjeruje prema nečemu većem od nje. Snagom te zaštitničke i usmjerujuće geste pojačane veličinom Kristova lika Krist se - i bez aureole doživljava kao izvor iz koga zajednica praproizlazi i iz koga, njegovim trajnim posadašnjenjem, crpi snagu i nalazi svoje utemeljenje do danas.

U svečanom trenutku proglasa kraljevstva ljubavi i sveopćeg bratstva među ljudima, za koje prinosi sama sebe, Krist u duhu vidi povijest prepunu mržnje i međusobnog ubijanja Božje djece koje ne prestaje njegovom smrću te on - jedini među sustolnicima - zamjećuje sjenu koja se s njegova križa na Golgoti prostire stolom Posljednje večere.
Ovdje su na provjeri svi motivi velike tradicije likovnog predstavljanja

Posljednje večere kroz stoljeća: Judina izdaja u svim njezinim oblicima (Juda nosi kesu o pojasu), utemeljenje Euharistije, gozba, početak Crkve, nagovještaj Kristove muke i smrti. U dijalogu s velikim dostignućima u tradiciji Kovačić uvažava i minijature Evanđelistara iz Rossana (6. stoljeće) - u kojima Juda uzima zalogaj iz zdjele, i mozaik.T. Gaddia u Santa Croce u Firenci (1335.) - na kojem je Juda izdvojen od drugih sudionika stola, i fresku D. Ghirlandaia (1480.) u samostanu San Marco u Firenci - gdje Juda sjedi sam na drugoj strani stola nasuprot Isusu, i oltarnu sliku D. Boutsa u crkvi Sv. Petrau Louwainu (1463.-1467.) - gdje se sudionici stola okreću prema Judi u trenutku u kome Krist proriče da će ga izdati jedan od učenika, i rješenje J. Hugueta u Nacionalnom muzeju u Barceloni(1450.) - na kojem Juda uzima zalogaj iz zdjele, i fresku L. da Vincia u refektoriju samostana Santa Maria delle Grazie (1495.-1498.) - na kojoj je majstorski predstavljena drama trenutka u kome Krist proriče svoju izdaju, i platno B. Carduchoa u Pradu - na kome Juda, kod čijih nogu leži pas, kradomice gleda od stola prema gledatelju.
I Kovačić je Judu izdvojio od drugih apostola: i u njega Juda jedini među dvanaestoricom nema aureolu, on je jedini pognut, on je izravno suprotstavljen Kristu - baš kao što je to slučaj i u likovnoj tradiciji prije njega.

Ovdje je, međutim, izdvojeni Juda također toliko integriran u zajednicu Večere, da bi se ona bez njega prevrnula. Možemo kazati da se sva drama Kovačićeve Posljednje večere odigrava na relaciji Krist - Juda, pa ta dva suprotstavljena lika (kao u Ghirlandaioa, 1476.) tvore krajnosti između kojih (bitno različito od Ghirlandaioa) nastaje energetsko polje stola u kome se sažima ljudska povijest od Adama do sudnjega dana. Juda nije prokleti krivac za sve, nego je prije svega antipod Kristu, u lik čovjeka utjelovljena beskrajna potrebitost sve djece Adamove koja svojom veličinom transcendira cijeli ljudski rod i njegovu povijest i čija se milosna smislenost - "o sretnog li grijeha!" - očituje tek pred likom Krista.

Za razliku od ranijih prikaza Posljednje večere u kojima je Judin lik u pravilu radikalno izdvojen - dakako redovito kao izdajnik i krivac - u Kovačića Judino izdvajanje stoji u funkciji otvaranja zatvorenog kruga Večere kojim se i omogućuje percepcija djela i - što je mnogo važnije - potvrđuje svijest današnjeg vjernika o položaju čovjeka pred Kristom: čovjek pristupa Kristu uvijek kao potrebnik ili, kazano riječima religija, kao grešnik. Juda kao Prvi Adam na jednoj strani stola i Krist kao Drugi Adam na drugoj strani markiraju polove povijesti čovjekova zakazivanja i Božjeg spasenjskog djelovanja unutar kojih svi drugi apostoli nalaze svoje mjesto.

Već spomenuta značajka da se u zatvoreni krug Večere može pogledati kroz otvor uz Judin lik predstavlja u teološkom smislu najintrigantniji moment Kovačićeva djela: izravni pristup Kristu i ulazak u tajnu Večere svakom je čovjeku moguć jedino pokraj Jude. A među likovima dvanaestorice Juda se ponajviše izdvaja po tome što zajednici Večere pripada kao onaj koji iz nje odlazi, a odlazi kao onaj koji je ne može napustiti. Odlaskom iz zajednice Večere ta zajednica za Judu postaje nesnosnim teretom. Juda se ne razlikuje od drugih apostola po iskustvu zla - svi sudionici Večere imaju to iskustvo - nego rascijepljenošću između prihvaćanja i neprihvaćanja, pripadanja i nepripadanja. Juda pristaje na zajednicu Večere, ali u tome pristajanju sama sebe drži "u pričuvi".

On se odlučuje za Krista, oslanjajući se pri tome na sebe. Judina je pozicija kompromis između sebe i Boga: pod teretom te rascijepljenosti on podliježe. Juda je predstavljen kao vrlo osoban lik i ujedno kao tipični sin starog Adama, njegovo utjelovljenje. Naprijed nagnuti Juda - jedini od dvanaestorice bez aureole - simbolizira čovjekovu poziciju pred Bogom bitno određenu potrebom za spasenjem. Zato će svaki iskreni religiozni gledatelj, koji hoće vidjeti Krista, morati stati pokraj Jude.

Dok se tijekom povijesti kršćanstva tema Posljednje večere stalno modificira, pa je u prvom planu sad jedan sad drugi detalj (Krist, Juda, oblik stola, izdaja, Euharistija, dijeljenje pričesti apostolima...), Kovačić se bori za mogućnost Posljednje večere kao modernog kipa, pa on sve tijekom povijesti isticane momente sintetizira u odgovor na svoje načelno pitanje. Njegova jePosljednja večera uopće dijalog s ranijim velikim ostvarenjima pri čemu on uvijek ostaje unutar svoga temeljnog problema.

Mirko JOZIĆ

Crtica o nastanku Posljednje večere

Već puno godina na mojim popisima naslova budućih kipova, na papirima pribijenima čavlom o drvo, stoji napisano: "Posljednja večera". Odavno sam želio napraviti ono što je u kiparstvu gotovo nemoguće učiniti. Znamo, naime, da se tema posljednje večere rijetko pojavljuje u kiparstvu, osim u reljefu ili na maloj plastici.

Razumljivo je to, jer je božansku tajnu - tajnu euharistije teško tijelom, odnosno kipom izraziti, makar se možda transcendentno u umjetnosti najbolje očituje upravo u kiparstvu kao najtjelesnijoj umjetnosti. No, ja sam neprestano mislio da ću ipak napraviti neku komornu skulpturu toga značenja, a od tvoriva najčešće sam pomišljao na drvo. A ipak, napravio sam nešto na što prije nisam ni pomišljao Posljednju večeru kao kip velikih dimenzija, javnu sakralnu skulpturu, čak skulpturu za vanjski prostor.

Sad kad je kip napravljen, pitam se: "Kako to da sam tako mirno upao u 'pogibelj' ove teške zadaće, oslobođen one hladnoće neizvjesnosti koja nije ni u umjetnosti baš tako ugodna kako se pomišlja da jest?". Mislim da je razlog tomu, osim u vjeri i u Duhu koji nadahnjuje, u činjenici koje nisam bio posve svjestan: u blizini, doslovnoj blizini one slavne velike slike "Posljednje večere", djela velikog mletačkog majstora s konca 16. stoljeća, u blagovaonici Franjevačkog samostana u Hvaru, momu zavičaju - u blizini koja me hrabrila još u djetinjstvu i koja me poput prijatelja tiho i nenametljivo pratila i pomagala tijekom ove naporne i neizvjesne "plovidbe".

Da nije, pak, bilo mojih prijatelja iz Rame i poštovanih dionika reda sv. Franje Asiškoga iz Bosne, i naše dugogodišnje suradnje, ne bi bilo ovoga djela. Svima im od srca zahvaljujem! Božo Mišura, neumorni poticatelj i podupiratelj mnogih ramskih pothvata, spominjao mi je još 1998. zamisao da nekom novom skulpturom obilježimo Jubilarnu 2000. godinu i prijelaz u novo tisućljeće. I kad sam kasnije spomenuo, između drugih mojih kiparskih osnova, i "Posljednju večeru" - bilo nam je obojici učas jasno da je upravo takvo djelo ono što na umjetničkom polju može najljepše označiti slavlje Velikog jubileja.

Napravo sam, zatim, krhku i bijelu malu gipsanu skicu koju sam pokazao franjevcima i prijateljima, slušajući s osobitom pozornošću mišljenje umjetničkog znalca fra Mirka Jozića, koji mi je i ovom prigodom dao iskrenu potporu. Kad je i ondašnji gvardijan na Šćitu fra Mijo Džolan, sadašnji provincijal Franjevačke redodržave Bosne Srebrene, prihvatio tu zamisao - krenuli smo hrabro u izvedbu. Bilo je to u Splitu početkom 2000. godine.

Do ljeta završeno je modeliranje u glini, zatim je odliven gips i nakon ljeta započelo je lijevanje bronce u Ljevaonici "Ujević" u Zagrebu koje je početkom proljeća 2001. uspješno završeno. Gotovo je velika pustolovina!

Napravljeno je, nadam se, jedinstveno djelo. Zahvaljujući samostanu i ramskom gvardijanu ovo djelo je konačno postavljeno pred crkvom na Šćitu - okruženo vodom, nebom i kamenom. Kao hrvatski kipar i kao vjernik, htio sam stvoriti umjetničko kiparsko djelo koje će prvenstveno nastojati izraziti veliku tajnu utemeljenja euharistije, tajnu "izlaska" u slobodu ljubavi žrtvom za drugoga, upravo zajedništvo - po Kristu koji se za nas neprestano žrtvuje upravo u sakramentu Euharistije. Imao sam na pameti i činjenicu da je u ovom času povijesti svijeta hrvatska narodna i državna sudbina najnoviji čin "izlaska iz misirskog ropstva", da je zato "Posljednja večera" i znak koji može najbolje označiti naš nacionalni povijesni trenutak.

Ne samo zbog likovnih koncepcijskih razloga, nego je ovo djelo ovakvo kakvo je pred Vama i zbog potrebe da simbolički sabere sva umjetnička vremena i prostore na zajedničku Gozbu - od daleke poganske antike, ranog kršćanstva, preko srednjovjekovlja i renesanse sve do naših dana - i približi nas time onome neizrecivomu istinitom događaju, toliko da gotovo možemo osjetiti na plaštevima Dvanaestorice pustinjski vjetar u brdima Svete zemlje, dok je Judejom upravljao Pilat.

Kuzma KOVAČIĆ