Naselja Srednje Rame
Župa Prozor
1. Prozor je gradić o čijem imenu postoji više priča i sve su one uglavnom vezane za opću imenicu prozor kojom se označava otvor kroz koji se gleda dalje u svijet. Kada se od obližnjeg mjesta Lug gleda uz tok rijeke Prozorčice, gradić se ne može vidjeti jer je pred njim ogroman kameni blok, kojemu ulazni i izlazni otvori izgledaju kao prozori.
Rijeka Prozorčica je najprije tekla površinski i usijecala taj blok sa strane, a kasnije je pronašla podzemnu kamenu pukotinu kroz koju je protjecala i ujedno je proširivala u obliku prozora. Od Kule na tom kamenom bloku kasnije se razvila varošica Prozor.
Prozor je omanji grad smješten između Makljena (1370 m), Kolivrata (1174 m), obronaka Vrana (2074 m) i Raduše (1456 m). Iznad Prozora je Makljen, dominantna kota dinarskog pravca sjeverozapad - jugoistok. Tlo čine krečnjačke i dolomitske stijene. Vrhovi Makljena su sedlo Makljen (1123 m), Kozje stijene (1157 m), Debelo brdo (1316 m), Koštica (1285 m) i Sajina planina (1374 m). S druge strane Makljena su Mejnik (1276 m), Kalac (1307 m), Crni vrh (1370 m), Pidriš i vrh Kobila (1301 m). Od sedla Makljen između strmih klisura prema uskopaljskoj kotlini spušta se dolina Žlib.
Prozor je nekada bio veoma važna prometnica puteva. Put iz Splita i Duvanjskog polja vodio je preko Prozora prema izvorištu Neretvice pa sve do kreševskih i fojničkih rudnika. U srednjem su se vijeku kraj važnijih putova podizale utvrde, kule za zaštitu putnika. Tako je bilo i na raskrižju putova koji su vodili iz doline Neretve i iz Splita. Prozor je vjerojatno spočetka bio samo jedno važnije utvrđenje čiji su ostaci sve do danas ostali u prozorskoj kuli, a kasnije se oko te kule formiralo varoško naselje.
Kasnije je od 1890. do1900. iz Prozora preko sedla Makljena dolinom Žliba napravljena makadamska cesta. Danas je to asfaltirana cesta kojom se od Jadranskog mora putuje prema Zagrebu. Kapacitet ove prometnice je smanjen nakon stvaranja novih državnih granica između BiH i Republike Hrvatske.
Makljen je uvijek bio važan planinski prijevoj, ne samo kao putna komunikacija, nego i kao strateška kota s koje se kontrolira Prozor i Uskoplje - Gornji Vakuf. Zato su se i u Drugom svjetskom ratu i u zadjem ratu u BiH vodile žestoke bitke za prevlast na Makljenu.
Prema katastarskim knjigama općine Prozor-Rama okućnice, vrtovi, livade, šume i drugi lokaliteti u općini vode se pod ovim imenima:
Ahmedinovac, Badanj, Bare, Basturuša, Batalovac, Berberinica, Bilice, Bitovina, Bohovničko greblje, Bora, Borova kosa, Borovnica, Brdo, Brig, Brigovi, Brodača, Bukvić, Bumgarovac, Bunarić, Bungarovac, Crni vrh, Crvenke, Čardočina, Česma, Čifluk, Čolakovića gaj, Čukur, Čuvida, Ćarkovac, Ćatovina, Ćilimara, Ćorkovac, Ćurevina, Dembuša, Derviševina, Diljka, Dobre vode, Doca, Dočić, Dolac, Dolac jezero, Dolina, Donje Bare, Donje Šikotovine
Donji Dolac, Dragašnica, Dubci, Dubovljak, Duga njiva, Dukve, Duže, Dužice, Eljdovina (Eldovina), Eljubovina, Eričevina, Galamorina, Gavranovića, Glavanov dolac, Glavica, Gola glavica, Gola strana, Gornja niva, Gornje Bare, Gornje padižba, Gornje Šikotovine, Gornji Omanjac, Gornji Umanjac, Greb, Grudica, Gumanjce, Gumanjci, Gunječa, Gusovode, Gvozd,
Hadžijin gaj, Hendek, Hladna voda, Hraščevina, Igrišće, Javorje, Jerizovina, Jezerce, Jezero, Kač, Kača, Kačevina, Kamešac, Karalasanovića, Kolenci, Kolibetina, Konopišće, Kosa, Mahala, Kovačice, Krč, Krišići, Krivača, Kršić, Kucina brda, Kumbet, Kupale, Kupušnjak, Laštinjak, Lazine, Lisnice, Livadica, Lučica, Luka, Macanov dolac, Makljen, Malo Slime, Mandića kosa, Mašeta, Medvidnjak, Meopotočje, Milkin dolac, Mlake, Mlinac, Moilo, Mukoš, Muratov dolac, Naplovak, Navijalo, Nišića njive, Nožice, Ogaja, Ograda, Okangljača, Omeljak, Ometala, Osišće, Osoje, Osredak, Osridak, Ošanjak, Paljička njiva, Paljike, Panjevi, Park, Pileći brijeg, Piskavica, Pod križ, Pod močila, Pod Ravan, Podhrast, Podosoje, Pograde, Pograđe, Poljana, Polje, Postinje, Potoci, Potok uz Prisoje, Potput, Preko Makljena, Prisoje, Pušine, Rakovac, Raskršće, Rat, Ravan Kalemova, Ravne njive, Ravno, Rezanovac, Rodne njive, Rov, Rovči, Rovi, Slime, Slomak, Smojnjača, Stari gaj, Starića gaj, Strane, Strmac, Stubo, Studenci, Subošnica, Šećine njive, Šikotovine, Šiljaci, Šiljevina, Tatarov dolac, Trišnjica, Umanjac, Umanjac krč, Upori, Urija, Usile, Uzploče, Vakufsko groblje, Varoš, Velika njiva, Veliki strmac, Veliko Slime, Vinčec, Vinišće, Vitrenjača, Vrelo, Vrtače, Vrtaljice, Zaborovlje, Zaborovlje donje, Zaborovlje gornje, Zabošča, Zadrinje, Zagorci, Zagrude, Zakriž, Zalezje, Zapade, Zatanovlje, Zatišnja njiva, Zatrnovlje, Zaveze, Zekanovića, Zelena gora, Zlatarine, Žica, Žlibić.
Povijesni okvir
Prozor se prvi put spominje 11. kolovoza 1366. godine kada je bosanski ban Tvrtko "pod Prozorom u Rami" izdao povelju Vukcu Hrvatiniću kojom mu poklanja cijelu Plivu s gradom Sokolom za zasluge stečene u ratu.
U Prozoru su dva puta boravili dubrovački izaslanici: prvi put 13. veljače 1433. godine o čemu izviješćuju i svoga kneza, a drugi put 1434. godine kad ih je primio sam banTvrtko II. koji je tada boravio u Prozoru.
Prilikom osvajanja Bosne 1463. godine Turci su osvojili i Ramu, ali ju je mađarski kralj Matija Korvin, djelomično oslobođenu, darovao u prosincu 1463. godine Vladislavu, sinu Hercega Stjepana, zajedno s gradom Prozorom i još nekim susjednim župama kao znak priznanja za njegovo sudjelovanje u borbi s Turcima oko Jajca.
Rama je konačno pala pod Turke 1482. godine kada je pala i Hercegovina. Najprije je bila pod livanjskim, a zatim pod kliškim sandžakom. Kad je Klis oslobođen, Rama je postala dio bosanskog sandžaka.
O padu bosanskih utvrda vežu se brojne legende od kojih neke govore o izdaji. Jedna takva legenda govori i o izdaji prozorske utvrde.
"Silni sultan Fatih Muhamed II. navali na Bosnu osvojiti ju. Gradovi su padali jedan za drugim. Nestalo je Bosne ponosne.
Prozor je najdulje očuvao svoju slobodu. Šest godina osvajao ga je veliki sultan Fatih. Ostavili su mnogi Turci kosti pod Prozorom. I danas puna njihovih grobova, okolina Prozora svjedoči o srčanosti branitelja.
Turci navaljuju, ali se Prozor ne daje. I sam Bog zna bi li ikad sultan Fatih zauzeo prozorski grad da nije bilo neke starice iz porodice Dedića. Poruči ta baba silnom sultanu da će još mnogo glava Turci ostaviti pod Prozorom, a ako nju posluša ona će ga savjetovati kako će Prozor lako osvojiti. Obraduje se poruci sultan. Pozove odmah staricu preda se. Dođe baba pred sultana pa mu se previja. Obeća babi bogatu nagradu ako uspije zauzeti Prozor i okolicu Rame. Ponuđena nagrada razveseli babu i stane ona kazivati sultanu tajne: 'Uzmi, svjetli care, najvatrenijeg konja trogodišnjaka što imaš u svojoj vojsci, hrani ga tjedan dana najboljom zobi. Vode mu ne daj nipošto. Osmog ga dana dovedi Bijeloj vodi. Pazi gdje konj kopitom zagrebe zemlju tamo je pod zemljom voda koju si Prozorčani dovode u grad. Presjeci im vodu i kad ih žeđ bude morila sami će ti se predati u ruke, svijetli care.' Ispuni obećanje sultan. Nadari babu zlatnim dukatima i učini kako ga je savjetovala. Konj stvarno nađe vodu pod zemljom, sultan je odvrati od grada i nesretne branitelje stane mučiti ljuta žeđ. Žeđu izmučeni predaju se posustali branitelji. Jedino se kraljica koja je u gradu stanovala nije željela predati u ruke okrutnom sultanu. Uze dva svoja malena sina u naručje i s visoke se kule baci u potok koji je oko grada tekao. Narod u spomen na nju potok nazove Kraljevac. Svježa je to i čista kao suza voda.
Od koljena babe izdajice nitko sretan nije bio, na njenu porodicu udareno je i crkveno proklestvo, a od njih ni danas nitko ne može postati svećenikom jer oproštaja izdajici domovine nema!"
U bosanskom vilajetu sarajevski mulaluk dijelio se na visočku, fojničku, konjičku i prozorsku nahiju. Tako je u Prozoru sjedio naib sarajevskog mule.
Prozor je za vrijeme Bajazida II. (1481. - 1512.) proglašen kasabom i u njemu je kao i u drugim kasabama na sultanovu zapovijed podignuta džamija o državnom trošku.
Od 1626. godine Rama i grad Prozor pripadaju kliškom sandžaku. U Rami je boravio sandžakov kapetan i kadija. Godine 1641. spominje se kadiluk Prozor.
Grad Prozor
Počeci nastajanja grada Prozora
Počeci grada Prozora datiraju najvjerojatnije od ranoga srednjeg vijeka. Po nekakvom srednjovjekovnom pravilu uzduž važnijih prometnica podizane su utvrde s ciljem zaštite putnika i robe. Jedna takva utvrda sačuvana je i iznad Prozora, jer tu je bilo čvorište prometnica koje su s jedne strane išle dolinom rijeke Neretve i Vrbasa i s druge strane iz smijera Splita preko Gornje Rame.
Srednjovjekovna varoš Prozor
Grad Prozor započeo se razvijati od srednjovjekovne kule koja se nalazi na brijegu iznad Ponira i potoka Prozorčice. Nastao je kao i ostali srednjovjekovni gradovi: na oštrom nepristupačnom brijegu nalazila se kula opasana zidinama u koju bi se sklanjalo stanovništvo za vrijeme opasnosti. Izvan opasnosti stanovništvo je boravilo u varoši neposredno uz samu utvrdu. Tako je i uz utvrdu grada Prozora, koja se i danas nalazi na teško pristupačnom terenu, nastajalo naselje. I danas se uz nju mogu vidjeti urušeni ostaci kuća i drugih objekata varoši, a ruševine zidina kojima je bilo opasano naselje, zatrpane su i teško uočljive.
Malo niže od grada, na istom brijegu, nalazi se naselje Pograđe koje se nekada nazivalo Podgrađe (naselje pod gradom). Podgrađe je bilo izdužena oblika, varoš u kojoj su kuće bile poredane uzduž jedne ulice. Vjerojatno je baš u tom naselju postojao srednjovjekovni trg gdje se odvijao javni život varoši. Stariji dijelovi srednjovjekovnoga Prozora nalazili su se u stranama. Na lijevoj strani Prozorčice nalazila su se naselja Hasa, Ogoje i Gornja Mahala, a na desnoj strani Varoš ili Alefendina Mahala. Srednjovjekovni nazivi naselja dolaskom Turaka u Bosnu dobivaju nova imena, a samo su ponegdje sačuvani stari nazivi.
Prozor kao turska mahala
U vremenu turske vladavine u Bosni Prozor dobiva oblik turskog naselja. Pograđe prestaje biti središte varoškog života i postaje običnom mahalom koju su prozvali Bajazid-mahala. Takav naziv Pograđe dobiva po džamiji Bajezid ili Sultan Bajezid džamiji. Vjerojatno se radi o sultanu Bajazidu (1481.-1528.) koji je najvjerojatnije osvojio Prozor. Pograđe je podijeljeno na dva dijela: dio iznad džamije ostao je s imenom Pograđe, a dio ispod džamije dobio je naziv Čujda. U tom su vremenu u gradu nastale i nove mahale, a u njih su se doselili protjerani muslimani iz nekih krajeva tadašnje Ugarske. Tako je sjeverno od Pograđa nastala Gornja mahala s Mehmedbegovom džamijom, a iznad nje u strani nastala je mahala Ogoje. Paralelno s Pograđem ispod Donje mahale, s obje strane Prozorčice, nastao je donji dio današnjeg Prozora, prozvan Čaršija. Sve trgovine i radnje bile su smještene u Čaršiji s desne strane Prozorčice. U gornjem dijelu tadašnje Čaršije, s lijeve strane potoka, nastala je za ono vrijeme najljepša mahala Hasa ili Hajrulahagina mahala s Hajrulahaginom džamijom. Ispod Čaršije, na desnoj strani Prozorčice, nastala je Alefendina mahala ili Varoš oko Alefendine džamije. U tom dijelu grada nalazila se i sahat-kula koju je sagradio Alefendija. Mahale su bile razdvojene njivama i vrtovima, a povezivale su ih starinske trošne kaldrme. Izvan ovih mahala manji broj stanovnika je živio na Pojani u Barama, na Muslićevini, na Mejdanu iznad Prozora i na Dupcima iznad Ogoja.
Iako je u tursko vrijeme Prozor bio varoš balkanskoga tipa ipak nije imao mnogo hanova, zgrada u kojima su putnici imali besplatno sklonište. Bilo ih je svega osam: Gubin han, dva Fejzića hana i po jedan Muftića, Nuhefendića, Nuspahića, Zaimovića, Hadžića i Đonlagića hana.
Prozor u vrijeme austrougarske vlasti
Dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu izgrađuju se brojni putevi. Tako je 1900. godine završen put koji je išao od ušća rijeke Rame, kroz Prozor te preko prijevoja Makljen za Gornji Vakuf. Taj put je prolazio od ponora Prozorčice do Bara i povezivao sve postojeće mahale. Središte grada polako se pomicalo uz Prozorčicu prema sjeveru, a uz cestu su se počele graditi nove kuće i drugi objekti. Muftića kuća, nekadašnje vlasništvo obitelji Muftića i sjedište turskih vlasti, i dalje je bila u službi države u kojoj je bio i stan sreskog načelnika. Uz tri navedene džamije u Prozoru je, za vrijeme austrijske uprave, na Šehovoj luci sagrađena i manja katolička crkva još nekoliko državnih zgrada.
Austro-Ugarska na području prozorskog sreza nije bitno izmijenila odnose u korist kmetova. Ono što se može spomenuti kao doprinos pozitivnom pomaku društva bila je sigurnost građana i imovine. To je uvjetovalo da se i u manjim kasabama, kakva je bila Prozor, počela razvijati trgovina i zanatstvo. Grad Prozor je u vrijeme dolaska austro-ugarske vlasti imao 845 stavnovnika (770 muslimana i 75 katolika), a cijeli prozorski srez 9.419 stanovnika (5.357 katolika i 4.062 muslimana).
U Prozoru je 1907. godine izgrađen vodovod iz općinskih sredstava. Otvorene su i dvije osnovne škole od okojih je jedna bila u gradu. Tada je bila prva regulacija potoka Prozorčice. Pri kraju austro-ugarske vladavine započelo se i s izgradnjom ceste koja je trebala preko Duvna i Buškog blata povezati Prozor s morem, ali je zbog početka Prvog svjetskog rata izgradnja puta prekinuta.
Pod novom vlašću Prozor je bio sjedište sreza a zatim i općine. Godine 1912. Prozor je imao 1.106 stanovnika (850 muslimana, 230 katolika i 26 pravoslavnih), a u njemu su već tada bile smještene brojne institucije: sjedište sreza i općine, sreski sud, sreska zemljoradnička zadruga s magazinom žita, žandarmerijska stanica, odjel financijske straže, pošta i telegraf, osnovna škola, Hrvatsko društvo "Sokol", muslimanska i činovnička čitaonica, općinska ambulanta i vatrogasni savez. U gradu je bio i motel sa šest gostinjskih soba, tri gostionice, nekoliko kavana, dvanaest trgovina mješovitom robom i nekoliko zanatskih radnji. Ni u to vrijeme, kao ni ranije, u Prozoru i njegovoj bližoj okolini nije bilo nikakvog industrijskog objekta niti veće zanatske radionice.
Pred Prvi svjetski rat ovaj je kraj došao u gospodarski kolaps: bilo je i gladi pa su se ljudi prehranjivali jedući trave i razne korjenje. S takvim društveno- gospodarskim prilikama ušlo se u Prvi svjetski rat.
Prozor između dva rata
Od 1918. do 1941. godine i Rama je bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Godine 1929. Prozor je postao srez. Prema administrativnoj podjeli priključen je primorskoj banovini sa središtem u Splitu.
U to je vrijeme u srezu živjelo 14.713 stanovnika. Od toga broja u Prozoru je stanovalo jedva 1.200 stanovnika. Seoskog stanovništva bilo je preko 90 % u 58 sela. U Gornjoj Rami je bilo većih sela sa po nekoliko imućnijih zemljoradnika a ostala su sela bila mala i razbacana po brdima gdje su ljudi veoma skromno i siromašno živjeli.
Dolaskom nove vlasti započele su i neke promjene kao što je agrarna reforma provedena 1919. godine. Seljaci su od nove države počeli dobivati zemlju ali bez osnovnih sredstava za obradu, zbog čega su se morali zaduživali kod bolje stojećih susjeda i kod prozorskih trgovaca. Radeći tako dugovanja nisu mogli vratiti, stoga su prodavali zemlju i tako ponovno postajali sirotinja.
I stočni fond bio je neravnomjerno raspoređen. Prema popisu iz 1939. godine u prozorskom srezu bilo je 2.850 konja, 4.430 goveda, 898 svinja, 18.200 ovaca i 13.980 koza. Na području sreza bilo je 68.000 stabala voća od čega je bilo 39.000 šljiva, 10.500 krušaka, 10.000 jabuka. Postojala su tri godišnja vašara - na Jurjevdan, Duhove, Miholjdan. Godine1930. na tim se vašarima prodalo 1.342 glave krupne stoke (konja i goveda), 3.250 glava sitne stoke (ovaca i koza) i to najviše u Mostar, Imotski i Sinj.
Tadašnji sreski načelnik u Prozoru L. Matković, opisao je stanje u srezu ovim riječima: "Varošica Prozor slabo napreduje, a tome je razlog zabačenost bez prometnih putova, donekle urođeni komoditet i nikakvi kulturni zahtijevi. Ne misle građani ništa, jer nisu sposobni da misle o prosperitetu svog mjesta, dapače oni rado priječe napredak. O podizanju industrije nema ni govora. Međutim, za unaprijeđivanje poljoprivrede postoji projekt i inicijativa sa strane vlasti, da se podigne voćni rasadnik, odnosno poljoprivredna stanica čemu se prave neprilike od općinstva uopće (nevjerojatno ali istinito)".
Zbog ovakvog gospodarskog stanja, mentaliteta ljudi i drugih okolnosti Prozor desetljećima nije mijenjao svoj vanjski izgled. Kuće su uglavnom bile građene od ćerpića i drveta, pokrivene šindrom, razasute uzduž prozorskog potoka i po okolnim brežuljcima, okružene avlijama i baštama. Prozorska čaršija smjestila se uz glavnu gradsku ulicu koja je iz doline Neretve preko Makljena vodila u dolinu Vrbasa. U toj su čaršiji bile javne ustanove i uz njih desetak trgovačkih radnji, isto toliko zanatskih, dvadeset pet kavana i gostionica, han i motelčić. U mjestu nije bilo ni veće zanatske radionice a kamoli kakav industrijski pogon. Na cijelom ondašnjem srezu samo je u Doljanima postojala mala pilana koja je zapošljavala 20 do 30 radnika.
Gotovo polovina gradskog stanovništva živjela je od trgovine, zanatstva, ugostiteljstva i zarade u raznim općinskim službama. Neke su se obitelji bavile poljoprivredom. Gotovo polovina stanovništva živjela je siromašno, od onoga što su zarađivali u kućnoj radinosti. Mnoge muslimanske agovske i begovske obitelji, koje su u novom državnom uređenju ostale bez zemlje, postale su sirotinja. Živjeli su od tkanja ćilima koje su tkale žene a muškarci su ih nosili prodavati u Sarajevo, Mostar ili čak u Beograd, Zagreb ili Dubrovnik.
Prozorski su obrtnici radili po narudžbi za potrebe gradskog stanovništva, a kovači za potrebe seoskih poljoprivrednika. Obrtničkim uslugama koristili su se stanovnici Prozora, ali ograničeno zbog lošeg materijalnog stanja. U obrtničkim su radnjama uz vlasnika radili po jedan ili dva pomoćnika, šegrta koji su najčešće bili članovi obitelji majstora vlasnika. Od obrtničkih djelatnosti bile su tada zastupljene obućarska, krojačka, pekarska, kovačka, stolarska i limarska.
Bolje od drugih stanovnika živjelo je svega nekoliko bogatijih trgovačkih obitelji koje su imale kapitala za vlastito poslovanje. Neki su od njih uz trgovinu posjedovali i veće zemljišne posjede. Ostali su bili sitni trgovci koi su prodavali tuđu robu bogatijih trgovaca iz Sarajeva.
Stoka iz prozorskog sreza najviše se prodavala u Mostaru, Imotskom i Sinju. Koža se prodavali u Gornjem Vakufu i Bugojnu gdje se izrađivala oputa. Najveći broj obitelji je bio tako siromašan da se moglo kupiti tek nešto soli, kave i šećera za domaćinstvo, malo čohe za izradu nošnje i ponešto metalnih predmeta za obradu zemlje.
U ovakvoj varoši sa slabim ekonomskom poslovanjem bilo je mnogo nezaposlenih i gotovo nikakvih ostvarenja u infrastrukturi općine. Za cijelo vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije ovdje je završena samo banska cesta, koju je započela graditi austrougarska vlast a koja je vodila od Prozora preko Duvna do Splita. Cesta je završena pred sami rat, 1939. godine. Na cijelom srezu 1939. godine nije bilo nijedne električne žarulje.
Zbog velike nezaposlenosti u ovom srezu, mladi su ljudi u potrazi za poslom u velikom broju odlazili u druga mjesta. Najčešće su odlazili u rano proljeće kada su započinjali sezonski radovi u šumi, na cestama, prugama, kamenolomima, ciglanama i građevinama.Tako su se mnogi našli u ciglanama u Sarajevu, u šumi ili rudniku u Varešu ili Zavidovićima, a neki su tražeći posla odlazili i do Beograda i Zagreba.
Na kulturnom području stanje je bilo još teže. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine u prozorskom je srezu bilo 86 % nepismenog stanovništva. Bilo je sela u kojima je nepismenost bila stopostotna, a u mnogim je selima samo ponetko samouk znao čitati i pisati. Nepismenost je bila osobito velika kod ženskog stanovništva - preko 90 %, smatralo se da škola nije za žensku djecu. U cijelom srezu postojalo je pet četverorazrednih škola sa sedam učitelja.
Od kulturnih društava u Prozoru su djelovali Hrvatska čitaonica, Činovnički klub i Uhuvet.
Prozor poslije Drugog svjetskog rata
U Drugom svjetskom ratu Prozor je nekoliko puta mijenjao "gospodare". Spočetka rata u Prozoru su kao i u drugim dijelovima Rame bile domobranske i ustaške postrojbe. Partizani su osvojili Prozor 1942. godine. Poslije toga su došle talijanske postrojbe koje nakon četničkog pokolja ostaju u Prozoru do proljeća 1943. godine. "Prozor noćas mora pasti bez obzira na žrtve" - bila je Titova naredba nakon koje su 15. veljače 1943. godine partizani zauzeli Prozor i u njemu ostali do kraja rata. Geganova milicija nekoliko puta je nakratko zauzimala grad Prozor, ali se u njemu ne bi dulje zadržavala.
Stanovništvo grada Prozora
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Prozoru su živjele ove katoličke obitelji:
jedna obitelj Baketarića porijeklom iz Rumboka, bili su povratnici iz Amerike nakon Prvog svjetskog rata; četiri obitelji Brizara koji su se nazivali i Ramljaci jesu starosjedioci; jedna obitelj Čehuljića potječe iz Zlatara u Hrvatskoj; dvije obitelji Čalića doselile su kao sajdžije iz Studenaca kod Imotskog najprije u Proslap i to prije dolaska austrougarske vlasti u Bosnu, iz Proslapa su odselili u Prozor; jedna obitelj Juričića pripada ramskim obiteljima; jedna obitelj Dobrića nepoznatog su porijekla; jedna obitelj Đikića doselili su kao trgovci iz Gornjeg Vakufa poslije Prvog svjetskog rata; jedna obitelj Džamonja porijeklom je iz Ljubuškog a doselili su u Prozor kao gostioničari iz naselja Rama; jedna obitelj Faletar doselila se iz Proslapa početkom stoljeća a porijeklom je iz Lipna kod Mostara; jedna obitelj Gudića doselila se iz Kistanja u Dalmaciji prije okupacije Bosne; jedna obitelj Kapčevića porijeklom je iz Makarske odakle su doselili u prvoj polovici 19. stoljeća; jedna obitelj Lončara doselila je iz Lapsunja po završetku Prvog svjetskog rata; dvije obitelji Meštrovića doselile su iz Studenaca kod Imotskogd; tri obitelji Palinića doselile su početkom stoljeća iz Bugojna a porijklom su iz Dulibe kod Splita; jedna obitelj Ane Pavlović, čiji su sinovi bili svećenici, doselila je iz Gornjeg Vakufa 1929. godine; jedna obitelj Petrovića doselila je s Duga a porijeklom je iz Dalmacije odakle su doselili dolaskom Austro-Ugarske. Jedna obitelj Žutića doselila se iz Rumboka početkom stoljeća.
Muslimanske su obitelji tridesetih godina prošloga stoljeća bile brojnije:
šesnaest obitelji Grcića smatra se starosjediocima, to je bila aginska i ulemska obitelj iz koje su dolazile hodže, hadžije i kadije, od odseljenih obitelji imaju rodbine u Carigradu, Sarajevu, Mostaru i Visokom, neki drže da su dobili prezime po pretku koji se davio u vodi pa grcao, a drugim misle da potječu iz Grčke i da se zato zovu Grcići, prozorski Grcići su imali kulu na Orašcu; tri obitelji Hamidovića potječu od Grcića; jedna obitelj Džemata je starosjedilačka ali bez potomstva; jedna obitelj Maslića nepoznatog je porijekla; šest obitelji Nuhefendića u Prozoru su kao nasljednici imama u Alefendinoj džamiji; dvije obitelji Pirolića nazivale su se i Plavci a bile su težačke i trgovačke obitelji.
Bilo je više muslimanskih obitelji koje nisu poznavale svoje podrijetlo: tri obitelji Alibegovića, Jaklići su bili njihovo selo; osam obitelji Hadžića u Prozoru su bile još prije kuge u Rami; tri obitelji Hodžića nepoznatog su porijekla, a ne zna se ni otkada su u Prozoru; devet obitelji Kuloglića bili su zemljoradnici iuvijek su imali mnogo zemlje; od dviju obitelji Plećića ili Ejubovića nastale su četiri obitelji Muminovića; dvije obitelji Pripuza ili Manova dobile su prezime prema pretku koji je otišao na ženinstvo; nepoznatog su porijekla i dvije obitelji Sinanagića, tri obitelji Šabića i jedna obitelj Omeragića.
Ima više muslimanskih obitelji čije je podrijetlo izvan Bosne:
tri obitelji Ćatića smatraju se starosjediocima a tvrde da ime je porijeklo iz Konje u Turskoj, iz vremena kad su Turci osvajali Bosnu; tri obitelji Fejzića potječu iz Pešte pa su ih zato zvali Pešteljama; dvije obitelji Emirića potječu iz Budima; deset obitelji Karahodžića doselilo je iz Jemena u Krajinu a iz Krajine u Prozor, ranije su se zvali Kartali i Torlakovići a Karahodžićima su prozvani po nekom crnom pretku koji je bio hodža; tri obitelji Mulahasanovića doselile su s turskom vojskom u kojoj je bio predak Hasan; šest obitelji Nuspahića podijeljene su u dvije loze - prave Nuspahiće i Nuspahić-Arnautoviće, predak im je došao iz Arabije s turskom vojskom koja je osvajala Bosnu, on je prvi izučio ezan na prozorskom gradu i zato je bio postavljen za nasljednog mujezina na carevoj džamiji, imali su kao timar selo Ploču.
Više obitelji doselilo je iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine, a za njih se tvrdi da su porijeklom katolici koji su se poturčili: četiri obitelji Islamovića porijeklom su katolici koji su prešli na islam; jedna obitelj Glavanovića porijeklom je od katolika Marića s Gmića; jedna obitelj Jašarevića potječe od katoličke obitelji iz Podbora; za obitelj Bećirspahić kažu da su porjeklom od katoličke obitelji Sičaja iz Podbora; osam obitelji Zajimovića tvrde da su porijeklom od Konje ili Bagdada, njihov je ogranak obitelj Bećirspahića, a iz te obitelji bio je jedan šeh, upravitelj tekije, po kome je Šehova luka u Prozoru dobila ime. Sedam obitelji Omanovića potječe od Đonlagića iz Posavine, imali su timar od kule Gafića u Gornjem Vakufu pa do sela Dobrošina. dvije obitelji Đehića starinom su iz Prusca; jedna obitelj Jarebica došla je iz Livna prije dolaska austrougarske vlasti u Bosnu; jedna obitelj Pilavića doselila je s Mluše u Prozor neposredno prije aneksije Bosne; tri obiteli Samardžića u isto su vrijeme doselile s Mluše u Prozor a zvali su se i Semendrija jer su porijeklom iz Semendrije ili Smedereva.
Iz drugih krajeva Rame potječu sljedeće obitelji: jedna obitelj Huseinbegovića doselila je iz Kopčića; obitelj Kapetanovića također je doselila iz Kopčića od loze Smailbegovića.
Iz raznih mjesta Bosne i Hercegovine doselile su ove obitelji: jedna obitelj Ajanovića doselila je pred Prvi svjetski rat iz Voljica kod Gornjeg Vakufa; u to je vrijeme doselila i jedna obitelj Bukvića iz Donjeg Vakufa; Jedna obitelj Ćemidžića doselila je iz Sarajeva a porijeklom je iz Goražda, pradjed im je bio splavar i prije nego što se utopio zvali su se Imamovići; jedna obitelj Memića doselila je iz Privora kod Bugojna; jedna obitelj Ordaga - Ordagića doselila je iz Duvna ili Livna i to kao državni službenici; jedna obitelj Baralića doselila je iz Bugojna; Zulići i Tatatarevići (potječu od Tatara) bili su bez muških potomaka.
Posilije dolaska Austro-Ugarske u Bosnu 1878. godine mnoge se muslimanske obitelji iz cijele Bosne, pa tako i iz Rame, iseljavaju u Tursku. Poslije Prvog svjetskog rata više muslimanskih obitelji iz Rame odselilo je u Sarajevo. Poslije 1920. godine u Sarajevo se odselilo 12 obitelji u potrazi za poslom. Nakon aneksije Bosne u Tursku su se odselili Muftići, Delibašići i Avdići. U Sarajevo i Brčko odselili su Tatarevići. U Glamoč su odselili Nikšići. U Tarčin su otišli Demirdžići. Odselili su iz Prozora i Omerbegovići. Izumrli su Kurahovići, Ćehajići i Šeh-Omerovići.
U Prozoru je bilo još nekih obitelji koji nisu pripadale ni katolicima ni muslimanima. Jedna pravoslavna obitelj Mijatovića došla je u Prozor iz Čipuljića kod Bugojna, bili su pekari. U Prozoru je bilo i ciganskih obitelji. Tako se obitelj Šušić doselila iz Konjica, a jedan je od njih otišao na ženinstvo u Poljareviće. Tri obitelji Poljarevića ciganskog su porijekla iako se ne žele takvima izjašnjavati. Jedna obitelj Dželilovića porijeklom pripada Arbanasima, doselila je iz Šalje. Dvije obitelji Kraus bile su židovske a doselile su iz Osijeka. Jedna krojačka obitelj Kalat češkog je podrijetla, predak im je u Prozor doselio kao austrijski žandar.
U Prozor su do 1948. godine spadala ova mjesta: Borovnica, Čaršija, Mahala gornja, Ogoje, Paljike, Podgrađe, Varoš.
Na kraju 2005. godine u Prozoru je živjelo 1.927 katolika - Hrvata u 480 obitelji. Za druge stanovnike grada Prozora nemamo preciznih informacija.
2. Gmići. Selo Gmići spada među najstarija naselja u Rami. Naselje je smješteno ispod planine Makljena, sjeverno od grada Prozora. Prostire se na istok do Naukovića a zapadno prema Ometalima i Lapsunju.
Dijelovi sela nazivaju se Glibovac, Dolac, Gmići u užem smislu, Krajina, Luka, Mejdan, Barbino guvno, Križ, Kupala.
Gmići ne oskudijevaju s vodom. Poznate su tu žive vode: Studenac, Rasodnjik ili Rasonjik, Grabovka, Lavarda, Bećuruša.
Prema katastarskim knjigama općine okućnice, vrtovi, livade, šume i drugi lokaliteti vode se pod ovim imenima:
Agamojuša, Babina njiva, Bara, Barbino guvno, Barica, Bašća, Bazica, Bečuruša, Biličnjak, Biljiščnjik, Bora, Borova kosa, Borak, Brig, Brižina, Brižnić, Brodac, Bunar, Bungurovac, Smrdelj potok, Crvenika, Čajir (Ćajir), Čardak, Čeprljača, Debela Maja, Debelo brdo, Diljka, Doci, Dolac, Donja crvenika, Donje Selišće, Donje Zadrinje Donji dolac, Drižine dolve, Džapina bara, Đulin dolac, Đuluša, Ernjača, Gaj, Gajić, Glavenjak, Glavica, Glibivac, Glibivo, Gornja bara, Gornja Crvenika, Gornje Kamenice, Gornji dolac, Grobovnik, Guvno, Gunjača, Javorići, Jezerca, Jukička, Kalem, Kamenice, Kločina, Koleni, Konopljišće, Krauzovo groblje, Krč, Krčevina, Krivača, Križ, Kršić, Krugaljača, Kupušnjak, Kurija, Ledine, Lelišće, Lihišće pod kućom, Lisine, Liske, Liske kod potoka, Lokva, Lokvice, Lovarda, Lučilo, Luka, Luka ometalo, Mandića kosa, Mejdan, Mejdan Breg, Mekotina, Milić, Mišov Dolac, Mlatac, Mlazac, Mlotac, Močilo, Musličevina, Mustićevina, Naukov grob, Nauković (Naukovići), Nožice, Njivica, Okruglice, Okrugljac, Okrugljac rosulja, Okuga, Omeljak, Ometalo, Oph, Opleter, Oruč, Osojnica, Peranov put za makljen, Peranov suhi potok, Peranova Bašća, Peranuša, Pinjin Dolac, Pleća, Plećni Dolac, Pločice, Pod, Pod gajem, Pod Javorićem, Pod kućom, Pod Mejdan, Pod opulom čaiz, Pod rostovac, Pod stranom, Poda, Podgreblje, Podica, Podločenica, Popova prosina, Porednjak, Postupnica, Pošpilje, Potočina, Prosina, Pušice, Rasadnik, Rast, Rast-Zagrebelje, Ravnica, Ravno, Ražišće, Rost, Rostovac, Rosulja, Rosulje okrugljac, Rovnica, Rožišće, Rupa, Selišće, Selo, Smrdelj, Smrike, Stankov grob, Strana, Strančina, Stubo, Studenac, Šfirni dolac, Šljivice, Špirića Dolac, Šreko Baćuruša put, Tić Dolac, Uzbarnica, Uzdojnica, Vakufsko groblje, Vedruša, Velika njiva, Velike Liske, Volkuša, Vrt, Vrt pod kućom, Vrt Studenac, Vrtli (Vrtle), Za kućom, Zabošća, Zadrinje, Zadubnica, Zagreblja (Zagroblja), Zapade, Zelenika, Zenika, Šikotovine, Zatrnovlje, Bradače, Čuflući, Omanjac, Javorje, Maldića Kosa, Studenac, Batalovac, Veliko Slime, Gradina.
Gmići su naselje s više nekropola i drugih arheoloških ostataka. Iznad sela su dvije gromile - na Gradini i na Uzdojnici. Na Mejdanu je "grčko" groblje sa stećcima ukrašenim reljefima a drugo takvo groblje je na Borku. Tu u blizini nalaze se stara groblja, jedno katoličko i drugo muslimansko.
Priča se da je na njivi Pločicama nekada davno bila crkva. Crkva je, kažu, bila i na mjestu Tiranja, na granici prema Lapsunju. Postoji legenda, koju je zabilježio fra Stjepan Margitić, koja govori o Gmićima kao naselju gdje je fratar slavio misu, a ona glasi:
"Bijaše u Prozoru jedan Turčin pribolio kugu. Ovi izajde uvečer obaći volove al mu prid kućom siedi jedna runjava divojčetina, koja ga, ufvativ, uzjaši. Molio joj se svakojako ali neće da ga pusti, nego veli: Nosi me na Gmiće! To čudo vidi i žena i dica onoga Turčica. I on nikako ne smide, nego ju ponese. A kad bi blizu gdji se Misa govori, reče mu: 'Stani, nejdi gori!' Odgovori Turčin: 'Zašto nejdi gori? Blizu smo, zašto me zamuči?' Odgovori ona napast: 'Tuda hoda ona fratrina i govori Misu, ne smijemo tamo.'
Onde ga sjaši pak je nesta. I to se proglasi po svemu onom vilajetu, i tako bi jasno zašto u onomu selu ne umri nitko od kuge, niti se otrova. Navališe isti da se govori Misa svuda i otajno postiše ponediljak svetomu Roku, i svuda Misu govorismo. I vrlo malo onuda pomori, al i scinjahu svi da hodi kuga. Nego sam teško dao razumiti, da je ono djavaoski način varati i da ih je Bog po kripsti sv. Mise sačuvao."
Ovo mjesto ima više kužnih grobalja: na Križu, Gradini, Šikotovini i Dolini. U to su vrijeme zaraženi i nezaraženi stanovnici živjeli razdvojeno, jedni u selu a durgi u planini. Zna se da je u Rami 1690. godine teška kuga pomorila mnogo naroda, ali da tada na Gmićima nije nitko umro od te bolesti. Vjerojatno su ova groblja od neke kasnije epidemije.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Gmićima je u 62 katoličke kuće živjelo je 65 obitelji, a bile su i 2 muslimanske obitelji. Od katoličkih obitelji tu je živjelo trinaest obitelji Dedića koji su starosjedioci. Od ove obitelji je i baba koja je po predaji pomogla Turcima da osvoje grad Prozor. Ova obitelj Dedića dijeli se na: Gavranoviće, Ćuriće, Antiće, Domaćinoviće i Džankiće. Tri obitelji Barešića doselile su iz Rakitna. Sedam obitelji Ćurića živjelo je na begovskoj zemlji i nisu se selili, zvali su se Petrovići a porijeklom su iz Doca kod Travnika. Jedna obitelj Budimira doselila je iz Dalmacije. Tri obitelji Marušića porijeklom su iz Širokog Brijega. Četiri obitelji Žulje ili Žuljevići, tri obitelji Perana i dvije obitelji Dragića pripadaju istoj lozi a doselili su iz Šlimca. Jedna obitelj Anića ili Mijatovića doselila je iz Duvna. Jedna obitelj Lovrića doselila je na Gmiće iz Duvna, zovu ih Kovačima jer su kovali sve što je trebalo u selu. Četiri obitelji Sučića porijeklom su s Kupresa "iz Karakašika". Otac im je bio najprije u najmu kod Belja na Mluši pa kad su preselili na Gmiće prozvali su ih Beljama po majci Beljuši. Dvije obitelji Dolića porijeklom su iz Dalmacije. Tri obitelji Jukića potječu od Kvesića iz Hercegovine. Jedna obitelj Jurića potječe od Ivančevića iz Šlimca i Jaklića. Šest obitelji Ćališa potječu od Grubeša iz Dalmacije. Jedna obitelj Đođo doselila je iz Proslapa. Jedna obitelj Brizara došla je iz Družinovića. Jedna obitelj Ćurčića porijeklom je iz Brišnika kraj Duvna. Jedna obitelj Raiča je od Ilića iz Goranaca. Jedna obitelj Juričića doselila je iz Donje Vasti. Jedna obitelj Kudića potječe od obitelji Jukića iz Jaklića. Jedna obitelj Azina-Mandić doselila je na Crni Vrh. Jedna obitelj Žutića doselila je iz Rumboka u Naukoviće.
Ovdje su živjele i dvije obitelji Kuloglića koje su doselile iz Prozora. Spočetka su dolazile samo "na litišće" a pred Prvi svjetski rat stalno su se naselile na Gmiće. Ovdje bi samo preko ljeta boravili Mušinovići i Emirići iz Prozora, a muslimanske obitelji Omerbegovići, Đezići, Grcići su ranije izmurle.
Do godine 1948. u Gmiće su spadali Gmići, Makljen i Poljana.
Prema podacima župe Prozor od 31. prosinca 2005. godine, na Gmićima je živjelo 665 katolika - Hrvata u 142 katoličke obitelji. Uz to na Barama je živjelo 208 katolika u 45 obitelji; u Ćališima 103 katolika u 21 obitelji; u Tomićima 72 katolika u 15 obitelji. Ukupno je na prostoru Gmića bilo 1048 katolika u 223 obitelji. O drugim stanovnicima koji su živjeli na ovim prostorima nemamo podataka.
3. Lapsunj. Selo Lapsunj je smješteno ispod planine Sajine. Iznad sela su strane Orluša, Strana i Bršćanka a ispod sela su kose i udoline.
Glavni dio sela je Lapsunj, a nalazi se u udolini koroz koju protječe Špionica, pritoka potoka Brodca. Jugoistočno od sela na brežuljku je Gostovo, na sjeveru je Stohora a lijevo od nje je Čardak. Iznad Čardaka nalazi se Krčevina.
I mještani Lapsunja su ima svoju planinu - na Sajini i Draševu gdje su neke obitelji stanovale do početka dvadesetog stoljeća. Na planini su bili "stanovi", kolibe u kojima bi se stanovalo preko ljeta i sve do kasne jeseni kada bi se vraćalo u selo. Tu su nekada svoje stanove imale obitelji Prskalo, Pilav, Tomić i Bevanda. Na Draševu su preko ljeta boravili Ćališi i Bilići.
Na planinama nema izvora vode što pričinjava veliki poteškoće ljudima i stoci. U selu ima više izvora, a to su Bukva, Rokoč, Močila, Gaj i Alilova vodica.
Okućnice, njive, livade, pašnjaci i gajevi u ovom selu i okolo nazivale su se prema katastarskim knjigama ovim imenima:
Baganovača, Barlota, Baščetina, Bauk, Bibanj, Bila, Biličica, Biljevina, Borine, Bornice, Boškov kraj, Brca, Brda, Brig, Brikinje, Brižđe, Brižine, Brodac, Bukve, Bunar, Crvenika, Čardak, Ćelanov gaj, Debeli brijeg, Dičica, Diljka, Dolac, Donje Kilavice, Draševo, Drinčići, Drinovica, Dručići, Duboka dolina, Duboki dolac, Dumanjac, Dušice, Duže, Dužice, Emirićka, Gajine, Galinac, Glavica, Glavičica, Gornje selišće, Gostovo, Govornik, Grab, Grkašnica, Groja, Gromile, Grudica, Guščica, Hadgića voće, Ivanov dolac, Jame, Javor, Jezero, Kamen, Kik, Kilavice, Kiselica, Konopljište, Korica, Kosa, Kosica, Kostina, Lazina, Košćur, Koštac, Krč, Krčevina, Kukrikovac, Kupelišće, Kupušnjak, Lanište, Ledine, Lipe, Lisine, Lišća, Lokvica, Lončaruša, Loznica, Luka, Mandina njiva, Marijanovica, Maruša, Metvica, Milankov brig, Milankova lokva, Mujinovka, Muratovka, Naslon, Obadine, Obodnica, Ograda, Ogradica, Okrugla vrtača, Ometala, Orašće, Oskuša, Oslaci, Osoje, Palac, Pale, Paradžikovina, Pločica, Ploška šuma, Počeline, Podnakoči, Podosoje, Podovi, Podstoje, Ponjovićka, Popova prosina, Povoz, Povozac, Pridšuma, Privina, Progon, Projače, Provalije, Radovine, Rakitovina, Raskršće, Rat, Ravna glava, Ravno, Raždolac, Ražište, Reputina, Rik, Rilovica, Ripišće, Rojna glava, Rosoja, Selište, Sića, Snižnica, Srgovo, Stara bašča, Stobor, Strana, Strančina, Stubo, Studenac, Suhe lokve, Sveljina njiva, Šabićka, Šamin dolac, Šiljevine, Škiljine, Trnovača, Trsje, Tvrduška, Umetala, Velika livada, Velika njiva, Vidove bukve, Vranica, Vrbanj, Vrtače, Vukov dolac, Vukova njiva, Vunogradi, Zabići, Zagonci,
Zagreblje, Zanošak, Zapolje, Zečićka, Zidine, Žanošak, Špionica, Kadina strana, Močila, Gradina, Palska.
Prema nekropolama i drugim ostacima koji pripadaju dalekoj prošlosti čini se da je naselje dosta staro. Iznad sela se i sada mogu pronaći krhotine posuđa. U selu ima stećaka. Na Borku se nalazi jedna nekropola s pravilno poredanim grobovima. Nadgrobni spomenici su sa uklesanim križevima. U katoličkom groblju na Bukvi postoje i ostaci starijih spomenika koji vjerojatno pripadaju nekom kužnom groblju. Ispod muslimanskog groblja na Glavici nalazi se i groblje bez ikakvih nadgrobnih spomenika. Na Stohoru se nalazi napušteno muslimansko groblje.
Tridesetih godina prošloga stoljeća u selu je živjelo 37 obitelji od kojih su 17 muslimanskih i 20 katoličkih.
Od katoličkih obitelji na Lapsunju je živjelo: pet obitelji Prskalo koje su porijeklom iz Brotnja; jedna obitelj Bevanda porijeklom je iz Hercegovine; tri obitelji Bradića došle su sa Orašca a zvali su ih i Starišinovićima ili Bilanovićima; pet obitelji Bilića doselilo je iz Podbora; jedna obitelj Ćurića došla je s Gmića; jedna obitelj Brkića doselila je iz Proslapa; dvije obitelji Ćališa doselile su iz Podbora; jedna obitelj Tomića doselila je iz Jasenjana kod Mostara; jedna obitelj Anđelića doselila je iz Rumboka; tri obitelji Meštrovića doselile su iz Prozora; jedna obitelj Devčića doselila je iz Karlobaga kao zidarska obitelj; jedna obitelj Tomića doseljena iz Hercegovine izumrla je jer nije imala muške loze.
Iz Lapsunja su odselili Ramljaci u Družinoviće, Jeličići u Podbor a Petrovići u Rumboke.
Od muslimanskih obitelji bile su dvije starosjedilačke obitelji Berića i petnaest obitelji Pilav. Obitelj Peštelja ili Fejzića odselila je u Prozor. Kažu da je u selu nekada živjela samo po jedna obitelj Pilava, Berića i Peštelja.
Na kraju 2005. godine u Lapsunju su živjele četiri katoličke obitelji - jedna obitelj Tomića i tri obitelji Brkića, ukupno 19 stanovnika.
4. Šlimac. Selo Šlimac je smješteno na padinama Draševa između Lapsunja i Družinovića. Kuće su polukružno poredane na mjestu gdje iz Strane silazi Orlov dolac. Glavni izvor vode za selo zvani Babe, nalazi se na putu za Družinoviće, nedaleko od sela. Ostali lokaliteti, njive, pašnjaci i okućnice imaju ova imena: Duga meja, Velika njiva, Reputina, Selišće, Dolac, Jame, Trojače, Grabovi, Diličice, Zapolje, Orlov dolac, Rastovac, Točila, Ravni rat, Okruglica.
Na brežuljku istočno od sela, na mjestu Brodac, nalazi se katoličko groblje. U tom se groblju, uz novije grobove, nalazi i više kužnih grobova. Iznad njega je još uvijek aktivno groblje a ispod njega je staro muslimansko groblje. Jedna veća nekropola nalazi se na mjestu Vranica. Tu ima stećaka sa ornamentima, ali i jednostavnih nadgrobnih ploča s ucrtanim križem, bez drugih ukrasa. Postoje neke tvrdnje da su nekada, prije kuge u Bosni, u Šlimcu živjeli samo muslimani. Tridesetih godina prošloga stoljeća u selu je živjelo 19 obitelji od kojih je 16 katoličkih i 3 muslimanske.
Od katoličkih obitelji bile su: pet obitelji Babića koje se smatraju starosjediocima; dvije obitelji Ivančevića, koje su zvali i Grubešama ili Grubešićima, koje se također smatraju starosjediocima; dvije obitelji Prskala porijeklom su iz Hercegovine; dvije obitelji Radoša doselile su iz Ripaca a daljnjim su porijeklom iz Duvna; dvije obitelji Bošnjaka doselile su s Orašca a daljnjim su porijeklom iz Hercegovine; tri obitelji Grbavaca potječu iz Imotskoga, a selile su se iz sela u selo.
Od muslimanskih obitelji u selu su bile dvije obitelji Perviza koji se smatraju starosjediocima i jedna obitelj Šabića koja je doselila iz Proslapa "na ženistvo".
Prema popisu župljana župe Prozor krajem 2005. godine u Šlimcu su živjela 62 katolika - Hrvata u 14 katoličkih obitelji. O drugim obiteljima ovog naselja nemamo podataka.
5. Ometala. Naselje je nastalo uz cestu između Gornje Rame i Prozora, na prostoru od izlaza iz Prozora (igrališta NK "Rama") do Podborskog raskrižja i Međugorja. Do pred Drugi svjetski rat na ovom prostoru je bilo svega nekoliko kuća, koje su bile dio naselja Gmići. Upravo zato ne možemo pratiti povijesni razvoj naselja i broj stanovnika sve do zadnjih pedesetak godina.
Ometala spadaju u naselja u kojima se broj stanovnika u općini Prozor-Rama najbrže povećavao. To možemo vidjeti i iz slijedeće statističke slike:
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) na Ometalima je živjelo 182 stanovnika; 1953. godine - 273 stanovnika; 1961. godine - 262 stanovnika; 1971. godine - 330 stanovnika; 1981. godine - 347 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH (1991.) na Ometalima je živjelo 484 stanovnika, od čega je bilo 440 Hrvata i 35 Muslimana.
Prema podacima župe Prozor od 31. prosinca 2005. godine na Ometalima je živjelo 256 Hrvata - katolika u 58 katoličkih obitelji.
Zbog nedostatka prostora u Prozoru u zadnje se vrijeme gradsko područje širi prema Ometalima, gdje primjetno nastaju nove radnje, trgovine i drugi objekti.
6. Paljike. Naselje Paljike smješteno je ispod brda Oplota i Paljičkih njiva. Kuće su raspoređene po zaseocima - na Mlakama, pod Paljikama, na Mejdanu, preko potoka Kovačice i na Ravnim njivama iznad sela.
Važni izvori voda za selo su Hadžića bunar i Pašinica.
Njive i drugi lokaliteti ovoga sela su: Obazev brijeg, Vinišće, Rivine, Ravne njive, Poljane, Mlake i Kovačice.
Tridesetih godina prošlog stoljeća na Paljikama je bilo svega 26 kuća, 10 katoličkih i 16 muslimanskih.
Od katoličkih obitelji bile su: tri obitelji Meštrovića koje potječu iz Studenaca u Dalmaciji, najprije su se doselili u Borovnicu kao majstori za gradnju puta, poslije u Dobrošu i na kraju u Prozor; dvije obitelji Raiča doselili su sa Gorice; dvije obitelji Gazilja došli su iz Proslapa; jedna obitelj Nikolića koja se zvala Prce a potječe iz Hercegovine, prije su doselili u Kovačevu Polju a onda u Paljike; jedna obitelj Brizara došla je "na ženinstvo"; jedna obitelj Grbavaca doselila se iz Lapsunja a porijeklom je iz Dalmacije.
Od muslimanskih obitelji bile su: četiri obitelji Manov-Pripuza, oni spadaju među najstarije obitelji na Paljikama, nekada su živjeli u Varoši; tri obitelji Grcića doselile su iz Prozora; dvije obitelji Porlića koje su nazivali Brkićima kao i dvije obitelji Hrinića nepoznatog su porijekla; jedna obitelj Plećića doselila se iz Prozora; dvije obitelji Rašidovića potječu od Grcića a smatraju ih starosjediocima; jedna obitelj Jašarevića doselila se s Borovnice; jedna obitelj Nuhspahića doselila se iz Prozora.
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) na Paljikama je živjelo 157 stanovnika. Broj stanovnika se povećavao: 1953. godine - 174 stanovnika; 1961. godine - 206 stanovnika; 1971. godine - 202 stanovnika; 1981. godine - 281 stanovnik. Pred zadnji rat u BiH (1991.) na Paljikama je živjelo 303 stanovnika od čega je bilo 228 Hrvata i 75 Muslimana.
Prema podacima od 31. prosinca 2005. na Paljikama je živjelo 160 katolika u 28 obitelji. Za druge stanovnike nemamo informacija.
7. Borovnica. Između Kolivrata i Prozora, ispod brda Rašćevine smještena je Borovnica. Ovo je naselje u različitim povijesnim razdobljima različito tretirano, nekada kao jedna prozorska mahala, a nekada kao jedno od prozorskih sela.
Kuće su nepravilno raspoređene po stranama i brežuljcima ispod brda Stražbenice. Nazivi brežuljaka i dolina su vrlo zanimljivi: Srebrenik, Bagdat ili Berbernica ili Šehiti, Potkriž, Podbrdo i Stara Borovnica.
Glavne vode u selu su: Bunar, Korito i Hladna voda.
Nazivi za njive i druge lokalitete su: Stara Borovnica, Badanj, Vinčac, Dubovljak, Bagdat, Klopotnica, Bare, Zaveze, Zatišna njiva, Stinice, Jezero, Crna ravan, Solakovina, Zakriž. Malo podalje od sela, u Podstinju je nekada bilo i vinograda.
Neki su lokaliteti vezani uz određene osobe koje su živjele na Borovnici. Jedno je mjesto prozvano Medića Selišće. Mjesto Mešćema prozvano je po tome što su se tu djeca igrala "mešćeme" ili suda. U jednoj takvoj igri neki je dječak Jure bio osuđen na smrt vješanjem i djeca su ga nehotice stvarno objesila. Slivovik je imanje Grcića iz Prozora.
Priča se da je u tursko vrijeme u Staroj Borovnici živio neki Đumišbeg čija je kula bila u Potkrižu. Pašini momci s Duga često su ovdje dolazili i činili nasilje pa se stoga selo moralo pomicati i približiti kasabi. Priča se da je Đumišbeg imao sestru Muru na koju su jednom navalili pašini momci s Duga. Mura se branila vrućom vodom. Kada su je zaprosili, poginula je na mostu iznad Prozora, a most se prozvao Murvin most.
Po predaji Borovnica je bila naseljena u vrijeme "Grka" u Bosni, a selo je tada bilo na Staroj Borovnici. Kažu da se tamo još poznaju mjesta gdje su bile kuće, "pivare" i ostaci vinograda tih Grka. Na mjestu Umeljak, kraj puta za Mlušu, još uvijek ima nekoliko "grčkih mašata". Po pričanju mjesto Bagdat je ustvari groblje gdje su izginuli i pokopani neki Bagdadlije. Iznad Bagdata postoji staro groblje ali se ne zna čije je. Na putu prema Prozoru nalazi se muslimansko groblje, a katoličko je u selu.
Kuće su uglavnom razbacane, posebno katoličke koje su bile nepravilno raspoređene po novim krčevinama. Grupa muslimanskih kuća je u strani između dviju terasa usječenih u brežuljak Srebrenik.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Borovnici je bilo 27 kuća, od toga 16 muslimanskih i 11 katoličkih.
Katolici su, po pričanju, doselili u Borovnicu u novije vrijeme, zato su im kuće smještene uglavnom po iskrčenim šumama. Kažu da je ranije na Borovnici živio samo jedan katolik, neki Žuti Jure. Bio je sluga muslimanskoj obitelji Zaimovića koji su mu napravili malu kućicu slamom pokrivenu.
Od katoličkih obitelji u Borovnici su živjele: dvije obitelji Mijatovića koje su doselile s Gmića još u tursko vrijeme; tri obitelji Anića koje su doselile iz Kongore kod Duvna, tri obitelji Marića doselile su iz Grabove Drage u Hercegovini; jedna obitelj Mandića ili Azina doselila je iz sela Vrdi u Hercegovini; jedna obitelj Vidovića doselila je iz Goranaca i jedna obitelj Bošnjaka koja je doselila iz Grabove Drage.
Od muslimanskih obitelji ovdje je najprije živjelo osam obitelji Zaimovića. Priča se da je Borovnica bila pusta, bez stanovnika, dok je nije naselio Numo Zaimović koji je prije kuge iz Prozora doselio u Borovnicu. Dvije obitelji Jašarevića, po pričanju, su poturčeni katolici iz Podbora. Jedna obitelj Imamovića porijeklom je iz Zenice, a na Borovnicu je doselila iz Pograđa. Jedna obitelj Fejzića najprije je imala imanje na Borovnici gdje bi preko ljeta dolazili iz Prozora, a kasnije se stalno nastanili u selu. Jedna obitelj Hrinića doselila se iz Paljika. Jedna obitelj Nuspahića doselila se iz Prozora. Jedna obitelj Osmića doselila se s Gornjih Višnjana. Postojala je ovdje i jedna obitelj Bulića, a obitelji Čilić i Ćustić su izumrle.
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) na Borovnici je živjelo 153 stanovnika. Broj stanovnika stalno se povećavao: 1953. godine - 170 stanovnika; 1961. godine - 216 stanovnika; 1971. godine - 244 stanovnika; 1981. godine - 246 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH u Borovnici je živjelo 181 stanovnika - 83 Hrvata i 88 Muslimana.
Po popisu župljana od 31. prosinca 2005. godine na Borovnici je živjelo 107 katolika - Hrvata u 23 obitelji. Za druge stanovnike nemamo informacija.
8. Donji Višnjani. S desne strane nekadašnjeg korita rijeke Rame i Višnjanskog potoka, između Smojnika i Vranjače, nalazi se selo Donji Višnjani. Iznad sela su šumom obrasle strane Kamen, Krstac, Staromolje, Vlaka i Zadoje, a ispod kuća i po stranama su njive: Dlice, Siline, Oglavak, Ozimice, Hendek, Sokoca, Uso, Laza, Jakinica, Kostenice, Torine, Vir, Crna ravan. Seoska planina bila je u Zavranju.
Ispod sela na Grabovniku nalazi se "grčko greblje" gdje je nekada bilo stećaka. Na mjestu Zadoju, na putu za Gornje Višnjane, u šumi nalazi se staro muslimansko groblje.
Tridesetih godina prošloga stoljeća u Donjim Višnjanima je živjela 31 obitelj od kojih su 24 muslimanske i 7 katoličke.
Od katoličkih obitelji bile su tri obitelji Vukoja koje su doselile iz Ljubotića u Hercegovini, tri obitelji Sabljo porijeklom iz Hercegovine i jedna obitelj Novak koja je doselila s Gorice.
Od muslimanskih obitelji bile su: osam obitelji Letica koje su prešle iz Gornjih Višnjana; deset obitelji Konjarića, od kojih je jedna obitelj Hodžića, ne zna se odakle su porijeklom; jedna obitelj Ajkića doselila je iz Varvare; dvije obitelji Pilanovića došle su s Mluše na imanje Muminovića pa su ih zvali Muminovići.
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Donjim Višnjanima su živjela 72 stanovnika. Njihov broj se uglavnom nije bitno mijenjao. Tako je 1953. godine bilo 84 stanovnika, 1961. godine 95 stanovnika, 1971. godine 118 stanovnika, 1981. godine 77 stanovnika. Već u to vrijeme nije zabilježeno da ima Hrvata, kao ni pred sami rat u BiH kada je (1991.) u selu bilo svega 77 stanovnika - Muslimana.
Danas u selu nema nijednog katolika, a o drugim stanovnicima nemamo informacija.
9. Gornji Višnjani. Gornji Višnjani su smješteni između brda Kadin Bunar, Veljin Vr', Lisina, Granica, Lokve, Bilo kamenje, Prosik, Rastoci, Ključ, Ušice i Jezero. Od Donjih Višnjana odvajaju ga šume Krstac, Varda i Zadolje. Kuće su nepravilno poredane ispod Gradine, Lisine, Sinokosa, Konjarke i na Glavici.
U selu i u blizini sela ima velik broj izvora a to su: Jelica, Podumnica, Pivina, Korito, Dupovac, Vrilo, Rastoci i Trišnjevac. Od Rastoca i Trišnjevca teku manji potočići, neki su dovoljno jaki da na njima mogu mljeti mlinovi.
Njive i livade su po stranama i vrtačama: Stražice, Vlaka, Oblo brdo, Trišnjevac, Obadine, Libova ravan, Mirkov laz, Luka, Borove gore, Koprivnjak, Dupovac, Pale.
Prema pričanju selo je staro iako u njemu nema starih grobalja. Selo je navodno bilo veliko i nekada su u njemu živjeli samo muslimani. Od kuge su kao i u drugim ramskim selima bježali u pećine. Pod Gradinom su živjeli neki Šabanci. Kada su svi pomrli osim jednoga koji je otišao prema Travniku a njegovu zemlju su kupili katolici Oreči.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Gornjim Višnjanima je živjelo 13 katoličkih i 6 muslimanskih obitelji.
Od katoličkih obitelji u selu su živjele: tri obitelji Begića koje su porijeklom iz Graca u Hercegovini, jedno su vrijeme boravili u Proslapu i Kovačevu Polju; tri obitelji Oreč došle su iz Rakitna najprije u Šerovinu kao kmetovi Osmanbega Čorbadžića; dvije obitelji Gliba došle su iz Kovačeva Polja; jedna obitelj Marušića doselila je s Gmića; jedna obitelj Prskala doselila je iz Bogodola u Hercegovini; dvije obitelji Mišura došle su iz Ripaca na zemlju koju su kupili od Fejzića i jedna obitelj Lasića koja je porijeklom iz Uzarića kod Širokog Brijega.
Od muslimanskih obitelji u selu su živjele: pet obitelji Osmića koje po pričanju potječu od katoličke obitelji Antunovića; jedna obitelj Šehića doselila je iz Sovića; obitelj Letica odselila je u Donje Višnjane.
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Gornjim Višnjanima je živio 81 stanovnik. Broj stanovnika se blago povećavao: 1953. godine bilo je 65 stanovnika; 1961. godine - 72 stanovnika; 1971. godine - 83 stanovnika; 1981. godine 91 stanovnik. Pred zadnji rat u BiH (1991.) u Gornjim Višnjanima je živjelo 59 stanovnika i to svi Muslimani. Katolika je već bilo nestalo nekoliko godina ranije. Danas u selu ne živi nijedan katolik. Za ostale stanovnike nemamo informacija.
10. Lug. Južno od Prozora nalazi se selo Lug. Kuće su razbacane uz nekadašnje korito rijeke Rame i uzbrdo uzduž ceste Jablanica-Prozor. Ima nekoliko zaseoka koji pripadaju selu Lug a to su: Zagaje, Poravnice-Porednice, Borak, Dolić, Rake, Seljani, Purgići, Turkići, Kazići, Lug, Bajrići, Šibenik.
Izvori voda kojima se stanovnici služe nazivaju se Grabović, Sopot, Točica, a potoci su Grabovik, Zavinski potok i Radačev potok.
Njive, livade, pašnjaci, gajevi i drugi lokaliteti nazivaju se: Barekovina, Barevišće, Bećića selišće, Begovišće, Beut, Bilice, Borak, Bradina, Brdo, Brig, Brod, Budni dolac, Bunar, Crima, Čabrinica, Čavluša, Čekrk, Čobor, Ćavaruša, Dabe, Dančeve njive, Diljka, Dočić, Dolac, Dolić, Dolina, Donja lučica, Donji Grab, Dug, Dušćica, Đukin krč, Đukina glavica, Đukino trsje, Gaj, Gibenica, Glavica, Gornja lučlica, Gornje Ravni, Grab, Grude, Guber, Guvno, Hajdarov krč, Hambarić, Hanćurovina, Hasanagića ravan, Hasanova bašča, Ivanov krč, Ivanovac, Japruga, Jažmak, Jelenjak, Kalendnak, Kamenica, Kanjelo, Kasovac, Kojčića ravan, Konopljišće, Konto, Korita, Kosa, Kosovac, Koviljaca, Krč, Krđa, Krivače, Krmeća lokva, Kučišće, Kupušnjak, Lokva, Lucića bašča, Luka, Majdan, Male povednice, Malo Brdo, Masor, Medvidovka, Mejtef, Metaljka, Mlinišće, Močilo, Morak, Ograda, Oplot, Orečev dolac, Otok, Paljike, Papratni dolac, Pavlovina, Plavčevina, Pod koritom, Pod Potok, Podvornica, Polje, Popratuše, Popruče, Postinje, Potok, Privor, Prosednice, Prosine, Purgiča potok, Puzno selišće, Ranac, Rasadnik, Rastišće, Ravan, Ravne, Resanova njiva, Rukavice, Sabljin Krč, Sadovi, Samarđevina, Savin Dolac, Sela, Selišće, Senokos, Seoce, Skejni Krč, Smokosi orlić, Smrikova njiva, Soce, Sopot, Stepen, Stožišće, Strana, Stranica, Stuba, Studenac, Sureče, Svinjar, Svirni potok, Šabanovka, Šabni Krč, Šakatuša, Šibenik, Škrile, Šljivavica, Šljivni dolac, Torine, Tornjak, Trsje, Trtica, Trutića, Turkuća krč, Ulica, Vaganjac, Velika bašča, Veliko Brdo, Viškuće, Vlahinja, Vlake, Vrelo, Vrtača, Vrtlić, Zagaje, Zagorje, Zalazje, Zaleđe, Zamin Dolac, Zanoga, Zavinje, Zelenjak, Žumetvia.
Od povijesnih lokaliteta ovdje se nalaze nekropole iz raznih povijesnih razdoblja. Jedna stara nekropola je na Lanišću kod Šibenika a nedaleko od nje je druga na loklitetu Skrečama. Treća nekropola je na Hasanića ravni. Na krivini Oplaku bilo je "grčko greblje" koje je uništeno kada je građena cesta. Ima više stećaka po nekropolama i pojedinačno po jedan-dva na njivama i ledinama. Ima više starih muslimanskih grobalja. Na brdu Šehitima iznad Zagorja nalazi se staro muslimansko groblje za koje se priča da je svatovsko. Na Skrečama i na Rakama je također staro muslimansko groblje. Priča se da je selo stradalo od kuge pa su vjerojatno groblja iz toga vremena.
Tridesetih godina prošloga stoljeća na Lugu je živjelo 48 obitelji - 28 muslimanskih a 20 katoličkih.
Od katoličkih obitelji bile su: jedna obitelj Šakota koja je porijeklom iz Hercegovine; jedna obitelj Tula vjerojatno su iz Rakitna; tri obitelji Ćavara ili Vidoša doselile su iz Hercegovine; dvije obitelji Raiča doselile su sa Uzdola a porijeklom su od Mostarskog blata; Vrljići su doselili još u tursko vrijeme vjerojatno iz Hercegovine; jedna obitelj Kustura je iz Uskoplja; jedna obitelj Marića doselila je iz Vrda kod Mostara; jedna obitelj Grbeša doselila je sa Orašca; Džajkići su doselili iz Izbična u Hercegovini; jedna obitelj Jeličića doselila je iz Podbora; jedna obitelj Zeljko doselila je iz Crnča; jedna obitelj Rotim porijeklom je iz Graca kod Mostara; jedna obitelj Drežnjak doselila je iz Hercegovine; jedna obitelj Soldo doselila se iz Britvice u Hercegovini; jedna obitelj Čuljak doselila se iz Bogodola u Hercegovini; jedna obitelj Papkovića porijeklom je iz Izbična i jedna obitelj Papak koja je doselila iz Škrobućana.
Od muslimanskih obitelji na Lugu su bile: deset obitelji Bećirovića; dvije obitelji Purgića bile su kovačke obitelji; tri obitelji Kazića; dvije obitelji Hasica; jedna obitelj Bajrića je s Ravnice; osam obitelji Ćuk došlo je iz Škrobućana i dvije obitelji Dautbegovića koje su doselile s Duga.
Prema popisu župljana župe Prozor od 31. prosinca 2005. na Lugu je živjelo 206 katolika u 50 obitelji. Za ostale stanovnike nemamo podataka.
11. Duge. Ovo naselje obuhvaća sela Duge, Periće, ranije poznatije kao Duško Polje, i Duščicu. Posebnu ljepotu ovoga kraja čini potok Krupić. U blizini njegova izvora, ispod uzvišenja Krmaka (772 m), nalaze se dva ribnjaka na tekućoj vodi i jedna vodenica. Potok Alinčić, Ljubunački potok i Krupić sastaju se na nadmorskoj visini od 519 m i teku dalje kao Krupić. Njihova ljepota posebno dolazi do izražaja u Dugama gdje, na nadmorskoj visini od 481 m, prave dva sedronosna izrazito lijepa vodopada. Gornji je vodopad velik od 10 do 15 m, a Donji 15 do 20 m. Ovo je izuzetna prirodna ljepota. Ispod vodopada sastaju se Krupić, Prozorčica i Radoćuša i nastaje Vojna, koja se s lije strane ulijeva u Ramu.
U Perićima izbija iz pjeska na samom putu voda Srabljivica, koja se smatra ljekovitom.
Nazivi za za njive, okućnice, livade, šume i druge lokalitete u ovim naseljima su: Alin Krč, Bare, Barevine, Bašča mlin, Bilušine, Brikilja, Brljoge, Budanovice, Buk Mlin, Cimi, Cimljani, Doca , Donji krč, Dražmare, Duško polje, Dvorište, Glavica, Gnjojnjak, Gornji grab, Gradac-Gracovi, Grahovišće, Gromijak, Guzna njiva, Harem, Ispod Glavice, Ispod Mačkovca, Javor, Jaz bašča, Kalaci, Kaltakov dolac, Kaščevina, Kordinica, Kosica, Koščani, Krća, Krivače, Krupić, Kruška glavica, Kućište, Lazina, Liska, Livada, Luka, Lužina, Majdan, Mala Gruda, Malo Jelešje, Mačkovica, Medvi do (Medvido), Medvidovska kosa, Meščelazine, Mlaka, Mlinišće, Močilo, Muzga, Nakošnica, Nakućnice, Njivica, Ogara, Ošćurime (ili Ušćurime), Oplot, Orašje, Ošoje, Palučak, Pisak, Pod krčima, Podkućnica, Posilnice, Postinice, Ravni, Rove, Samarđica strana, Sedra, Selišće, Sokak, Srabljivica, Staje, Terbijan potok, Troglav, Trsje, Urije, Uskelj, Vajrača, Vakufska bara, Vareš gaj, Vedribrig, Višnjak, Vrace, Vrtac, Zabišće, Zamlat.
Seoska planina je Crni Vrh gdje su livade za kosidbu. Nekada se sa stokom iz sela izlazilo na planinu, ali toga je već davno nestalo.
Povijesni lokaliteti uglavnom su vezani uz nekropole. Ispod sela Duge na mjestu Ćećivištu ili Šećivištu blizu rijeke je neko staro muslimansko groblje, sada uglavnom bez spomenika. Priča se da su na tom groblju izginuli dvoji svatovi.
Iznad kuća na Dugama je brdo Gradina koje se veže za brdo Troglav. Na Gradini su velike gromile. Jedno mjesto nazivaju Velika gromila. U Perićima na brijegu Glavici nalazi se "grčko greblje". Skoro na svakom brijegu oko polja ima groblje, ali bez nadgrobnih spomenika, grobovi se poznaju samo po ogradama. Na Troglavnu ima neko starinsko katoličko groblje umrlih od kuge. Bilo je na njemu križeva, ali su kasnije uništeni. Nekada su se ovdje, uz neke prigode, služile i mise.
Priča se da je na Dugama bila čaršija i da je tamo bila crkva.
U narodu je sačuvana priča o nastanku ovoga sela. Kažu da su živjela s dvojica braće, Alipaša i Džaferbeg. Zvali su se po rodu Malkoči. Alipaša je pravi Alipašinu džamijeu u Sarajevu i džamiju u selu. On je najprije napravio konak i džamiju pa se onda naseljavalo. Alipašino je bilo pola Sarajevskog polja i velik dio Rame. Džamija je pravljenja prije više od tri stoljeća. Vukovsko i Zvirnjača bili su svojina Dugalića. U Donjem selu nekada su bili saraji Dugalića, i ahar za musafire. Pričalo se da je na Dugama bio nekakav sud i da je bila tamnica niže džamije.
Tridesetih godina prošloga stoljeća na Duškom Polju ili Perićima živjelo je 13 katoličkih obitelji, a na Dugama 60 muslimanskih obitelji.
Od katoličkih obitelji u Duškom Polju su živjeli: tri obitelji Zadrića koje su doselile iz Dobroše; dvije obitelji Miloševića došle su iz Hercegovine; tri obitelji Kapčevića došle su iz Sovića; jedna obitelj Spaića doselila je iz Brotnja kao i jedna obitelj Ljubića; jedna obitelj Kneževića došla je iz Ljubunaca; jedne obitelj Marića došla je iz okoline Mostara i jedna obitelj Banušića koja je došla iz Hercegovine.
Od muslimanskih obitelji na Dugama su živjeli Dugalići koji su po pričanju porijeklom od Alipaše Dugalije. On se po svojoj obitelji zvao Malkoč a potječe iz Male Azije. Ta obitelj se obitelj s vremenom izdijelila i od nje je nastalo više ogranaka: devet obitelji Dautbegovića, tri obitelji Hasanbegovića, dvije obitelji Dervišbegovića, četiri obitelji Mustajbegovića, jedna obitelj Arslića i jedna obitelj Čorbadžića. Sedam obitelj Kaltaca smatraju se starosjediocima iz spahijske obitelji. Deset obitelji Sabitovića kojesu se nekada zvali Hodžićima porijeklom su iz Male Azije. Devet obitelji Subašića doselile su iz Sarajeva od nekoga pretka subaše. Tri obitelji Aladin nepoznatnog su porijekla. Jedna obitelj Ščukulj doselila je s Ravnice. Jedna obitelj Omanovića doselila je iz Prozora. Predak od obitelj Jusića došao je na Duge kao imam pa su od njega nastale dvije obitelji Jusića. Jedna obitelj Trtića potječu od begovskih momaka. Jedna obitelj Kovačevića došla je iz Krančića. Jedna obitelj Bešića doselila je iz Donje Vasti. Jedna obitelj Nuspahića došla je iz Prozora. Jedna obitelj Grcića došla je iz Škrobućana. Jedna obitelj Milanovića doselila je iz sela Boljkovci kraj Bugojna. Jedna obitelj Kadrića došla je iz Kopčića "na ženistvo". Izumrle su obitelji Memića, Sofića i Isakovića.
Prema župnoj evidenciji na kraju 2005. godine u Perićima (Duškom Polju) živjelo je 95 katolika u 19 obitelji. Nemamo informacija o drugim stanovnicima.
12. Dobroša. Selo je razbijenog tipa, kuće su razbacano po brežuljcima, a grupiraju se u Gornju i Donju Dobrošu. Gornja Dobroša je na vrhu Doca i na brijegu, a Donja je oko potoka ispod Tisnog. Iznad sela su visoke i strme strane Kozje tijene i Mali ili Crni vrh.
Selo ima dosta živih voda a glavne su Svarovica i Kupušnjak. Ostali potoci su Tisno, Dragić, Iza jasika, Mračna draga, Vodena draga.
Njive, livade, pašnjaci, gajevi i drugi lokaliteti su: Selišće, Zelenjaci, Dolac, Ograde, Džaferovica, Ravne, Bila voda, Diljke, Jesike, Ravančina, Golušnica, Tribanj, Kalac, Halilova strana, Majdan, Urije, Staro Blace, Jelovac, Buljkovica, Dubrave, Lučice, Slimena, Alinove strane, Dubrave, Javor i Dragić.
U ovom selu je bilo katolika i prije kuge u Rami, živjeli su u mjestu Ravnom. Zna se da su tu živjeli Kolakušići koji su osnovali groblje. U selu su nekada živjeli muslimani Lelci po kojima se i sada groblje iznad sela zove Lelkovo groblje.
Po predaji, nekada se dobroška planina sva obrađivala i na njoj se stanovalo.
Tridesetih godina prošloga stoljeća u Dobroši je živjelo 17 obitelji od kojih je 16 bilo katoličkih i 1 muslimanska.
Katoličke obitelji bile su: Četiri obitelji Petrovića ili Samardžića porijeklom su iz Rakitna a dobili su ime po djedu koji je pravio samare. Od njih potječe i jedna obitelj Andrijevića. Osam obitelji Zadro doselili su iz Raške Gore a porijeklom su Betuljani iz okolice Zadra. Dvije obitelji Andričića ili Babića doselili su s Orašca još u tursko vrijeme. Jedna obitelj Bagara doselila je iz Graca kod Duvna. Jedna obitelj Meštrovića porijeklom je iz Prozora. Nekada su u Dobroši živjeli Vlajčići, Ivančevići i Barišići.
Od muslimanskih obitelji u selu je stalno bila nastanjena samo obitelj Jusić, a kasnije je i obitelj Kurtagić dolazila u planinu preko ljeta.
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Dobroši je živjelo 200 stanovnika. Broj stanovnika blago se povećavao: 1953. godine bilo je 201 stanovnik; 1961. godine bilo je 232 stanovnika; 1971. godine - 292 stanovnika; 1981. godine - 274 stanovnika. Prije početka zadnjega rata u BiH (1991.) u Dobroši su živjela 203 stanovnika, svi su bili katolici - Hrvati.
Prema župnoj evidenciji krajem 2005. godine u Dobroši je živjelo 114 katolika - Hrvata u 26 obitelji.
13. Blace. Istočno od Dobroše na visokom brijegu smješteno je selo Blace. Naselje čine Gornje Blace, koje je više na brijegu, i Staro Blace, koje je u strani s desne strane potoka Rike.
Njive, livade, okućnice, gajevi i drugi lokaliteti u Blacama i okolici su slijedeći:
Alinove strane, Barica, Bile vode, Brig, Brikinja, Cvitkovine, Čardak, Diljka, Dobre vode, Doci, Dočac, Dolac, Donja kukrika, Donje svarevice, Dragić, Drin, Dubrava, Gola kosa, Gornja kukrika, Gornje svarevice, Grabovi, Gramilovica, Gruda, Ivankovine, Javora, Jelaše, Jelovac, Jesike, Kalaci, Kaltakovica, Kamenjača, Kardinica, Klupa, Kolajiša, Kosa, Kotačine, Krč, Krčić, Krmska glava, Krupić, Kućište, Lanišće, Lapat, Lazine, Ledine, Livade, Lučica, Majdan, Makljen, Male jesike, Ogledalo, Ogradica, Osoje, Pirišća, Pisak , Plužine, Potoci, Prišnica, Ravan srčana, Ravne, Selišće, Solila, Srčana ravan, Sritoge, Strana, Struganica, Stublić, Studenac, Sviba, Šlivianica, Trn, Urije, Vranjevac, Vrtaci, Zaput, Zanoga, Zelenjak, Zgon, Žestine, Žitomavine
Žive vode u selu su Lokva, Tulina voda i Gumanci, a u Starom Blacu je Dočac.
Nema posebno zanimljivih arheoloških ostataka koji bi govorili o starosti naselja. Na brijegu Gradina nalazi se gromila za koju se vjerovalo da u njoj postoje skriveni novci ili nekakvo blago. Od naselja uz put prema Prozoru postoje ostaci starih muslimanskih grobalja o kojima se ništa ne zna.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Blacama je živjelo 13 obitelji, 7 katoličkih i 6 muslimanskih.
Od katoličkih obitelji na Blacama su živjeli: jedan obitelj Kolakušića koji su starosjedioci; četiri obitelji Marića koje potječu iz Gruda u Hercegovini, na Blace su doselili jer su ubili agu za turskog vremena te su pobjegli od kazne za ubojstvo, od trojice braće jedan je doselio u Blace, drugi ostao u Grudama a treći odselio u Žepče; jedna obitelj Spajića također potječe iz Gruda; jedna obitelj Juričevića doselila je "na ženistvo" iz Ljubunaca.
Od muslimanskih obitelji na Blacama je bilo pet obitelji Kormana koje se smatraju najstarijom lozom u čitavom kraju, potječu iz Šaba za koji ne znamo gdje se nalazi. Po pričanju cijelo je selo nekada bilo ove obitelji, od vode Srabljivice do Repušnice na Crnom Vrhu. Kažu da je ova obitelj bila obavezna promatrati mjesečeve mijene i objaviti kada je mladi mjesece pa su zato u turskoj carevini bili oslobođeni plaćanja poreza. Od Kormana je i jedna obitelj Hubjara. Tu je nekada živjela i obitelj Balić koja je izumrla.
Do 1948. godine u Blace je spadalo i selo Dobroša.
Prema podacima župe Prozor na Blacama je koncem prosinca 2005. godine živjelo 25 katolika u četiri obitelji. O drugima nemamo informacija.
Župa Uzdol
1. Uzdol je naselje smješteno u strani oko potoka Radave i njegovih pritoka. Sam položaj naselja je takav da je po nekoliko kuća grupirano po stranama i malim udolinama čineći tako zaseoke Pale, Bobari, Gumanci, Lisina, Uzdol, Zastionica, Cer, Rajiči, Mendeši, Križ, Budimi, Zelenike, Pribučak.
Zaseoci su uglavnom nastajali oko vode, a one su poznate po ovim imenima: Pošćica na Palima, Za Križom na Križu, Stubo na Pribučaku, Miruška u Bobarima, Bobarevo korito u Gumancima. Voda oko koje se odvijao život u različitim oblicima jest potok Radava. Na njemu je bilo desetak mlinova u kojima se mljelo žito za vlastite potrebe ali i za "ujam".
Prema katastarskim česticama na Uzdolu su zabilježeni sljedeći nazivi parcela:
Alajbeguša, Aluge, Andrikuša, Babarski potok, Badnjic, Bare, Bastva, Batra, Begluk, Berino Selište, Bešćina strana, Bobarovo korito, Borak, Brdanjak, Brig, Brist, Brižine, Broci, Bukva, Car, Ciganska ravan, Crvenka, Čalkina kosa, Čelička ravan, Čer, Čerak, Česma, Čičina, Diljka, Dolac, Dole, Doline, Dolovi, Donja Luka, Donji Brist, Drinov Dolac, Drobonjci, Dubočina, Dubrava, Duga njiva, Dukat, Dušćica, Gabruša, Gaj, Gajić, Garevina, Glave, Glavičica, Gornji Dolac, Gornji Krč, Grabovišće, Gradikovac, Gradina, Graovišće, Greboc, Grudica, Gumanci, Guvno, Habagovina, Hadžina njiva, Hurije, Igrališće, Ilidža, Ivica, Izvir, Izvod, Jabuke, Jagodin pod, Jaovrek, Jeke, Jesike, Jozmak, Kale, Kamin, Klupci, Kljenovača, Konjevina, Konjsko, Kopila, Korito, Kosa, Košare, Kraljevica, Krasuja, Krčana, Krčevina, Krčić, Krčine, Krč, Križ, Krstišća, Krš, Kruglica, Kukića Lazine, Kukrike, Kupinovica, Lanišća, Lastavica, Laz, Lazina, Lice, Lindžir, Lisina, Lisnina, Livadica, Lokve, Lučica, Luka, Majdan Male jabuke, Matusinov dolac, Mednik, Metaljka, Mlazci, Močila, Mraćaj, Nagorice, Naslon, Nevišnica, Obadine, Odrina, Ograda, Ometaljka, Oštrike, Padež, Padine, Padoš, Palac, Papratljevica, Papuče, Pašćica, Pazarić, Petrovića njiva, Piskavica, Piskuša, Pod bristom, Podkanjskim, Podnjivača, Podojnica, Podorašnica, Podravan, Pogajište, Poglavićica, Pogojište, Pomejnica, Popratike, Potok, Povoz, Predirišća, Priko, Prilučak, Prisika, Prisoje, Provalija, Prusac, Rakitovina, Rašva, Ravan, Raževišće, Repelj, Rije, Rika, Rodovo, Rosulje, Rupa, Rust, Saćivišće, Sedlar, Selišće, Selište, Sinđelez, Slivlje, Smet, Smrdešćica, Smrikovac, Sojkovac, Solila, Staja, Stazić, Stine, Strana, Strančica, Struglić, Studenac, Sučica, Surike, Šćukov dolac, Šibice, Takovi, Teletujak, Tolovac, Trbušci, Trsje, Tuljak, Ulica, Uža, Velika njiva, Vinine, Višnja, Vitle, Vrtače, Vrtanjci, Vrtle, Vrtlić, Zaborak, Zadublje, Zagaj, Zalijaća, Zastianica, Završje, Zlastega, Zumuša, Žumarac.
Do polovice devetnaestog stoljeća većna je stanovnika uzdoljskih sela, kao i u drugih sela Rame, preko ljetne sezone sa svojim stadima boravila u"planini". Njihova"planina" se nalazila na Konjskom, u Dobrom polju, Košarama, Rici i u Blazinama.
Od povijesnih lokaliteta vrijedno je spomenuti Gradinu iznad škole na Ceru, gdje su se ranije znali naći komadići različitih posuda pečenih od gline. Na brežuljcima iznad Uzdola (na Krstišću, Kominu, Privoznicama i na Rudini) davno su postavljene moći kao zaštita od nevremena. Ograđeni lokalitet na Krstišću vjerojatno je samo zbog postavljenih zaštitnih moćiju, iako je uz mjesto nastala i legenda. Prema predaji tu je biskupov štap. Priča kaže kako su muslimani oteli nekom biskupu štap i ubili ga. Oteti štap je Himzija Hero bacio kraj sela Krstišće, zbog čega je obolio i on i njegova sestra. Po savjetu katolika hodočastili su svetom Ivi u Podmilačje i ozdravili.
Postoji još jedna neistražena gromila na mjestu Borak. Ima više nekropola od tridesetak stećaka na brežuljku Glavica, starog katoličkog groblja na Višnji, "grčkoga groblja" sa 11 sačuvanih stećaka na Pločama, do kužnog groblja na Jamini. Sam naziv Jamina naslanja se na tradiciju koja spominje jamu kao zajedničku grobnicu pomorenih od kuge kojih je bilo toliko da ih nisu mogli pojedinačno sahranjivati nego su ih vukli volovima u jamu gdje su ih zatrpali.
U podnožju brda Glave i planine Konjsko, iznad sela Zelenike, na visorani Komin (1186 m) nalazi se zavjetna kapela u čast sv. Ante Padovanskoga. Budući da su u planinskim uvjetima života česte vremenske nepogode koje odnesu ljetinu, župljani su 1936. godine odlučili napraviti zavjetnu kapelu sv. Ante kako bi po njegovu zagovoru izmoli zaštitu od"zla vremena". Svake se godine na blagdan Sv. Ante Padovanskog ovdje okupe župljani na zavjetnu misu.
U drugoj polovici 18. i prvih desetljeća 19. stoljeća Ramu su pogodile dvije epidemije kuge. To je izmijenilo sastav stanovništva u mnogim naseljima pa tako i na Uzdolu. Prema nekim navodima na Uzdolu je do tada bilo većinsko muslimansko stanovništvo.
Nakon nestanka čitavih obitelji njihova je zemlja postala vlasništvo duških begova, koji na tu zemlju dovode kmetove. Dolaze nove katoličke obitelji uglavnom iz Hercegovine koje kao kmetovi borave na Uzdolu, otkupljuju imanja i postaju njihovim vlasnicima.
Na Ceru je 1912. godine otvorena četverorazredna Narodna škola, a u to je vrijeme bio i matični ured, šumska ispostava i nadcestar.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Uzdolu je bilo 56 katoličkih obitelji.
Tri obitelji Budima nepoznatog su podrijetla. Smatraju ih starosjediocima jer su i prije kuge bili naseljeni na Uzdolu. Po prezimenu neki zaključuju da potječu iz Budima u Mađarskoj. Dvije obitelji Barišića potječu iz Hercegovine (Posušje ili Rakitno). Trinaest obitelji Stojanovića, nekada zvani Čubelje, porijeklom su iz Grabovice. Uz ovu obitelj rodbinski je vezana jedna obitelj Pavlovića. Sedam obitelji Raiča ili Rajića porijeklom je iz Drežnice. Šest obitelji Zelenika, koji su se zvali Kubići, porijeklom je iz Graca kod Mostara. Živjeli su u Zelendolu i vjerojatno po mjestu stanovanja dobili naziv Zelenike. Bili su dobrostojeći pa je zabilježeno da su kod diobe imali 22 konja. Na Uzdolu su ih nekada zvali i Đugumovićima. Četiri obitelji Mendeša porijeklom su Knezovići iz Posušja. Dvije obitelji Ratkića ili Džalta doselile su iz Sovića. Dvije obitelji Zadro daljnjim porijeklom su iz Gruda, a više puta su se selili i raseljavali po ramskim selima. Tri obitelji Zelića, koje su se nekada zvale Spaići, porijeklom su iz Gruda. Jedna obitelj Vukadin doselila je iz Duvna.
Zabilježeno je da je jedan član obitelji Vukadin hodao po Rami sa svojim amidžićem fratrom, fra Pavom Vukadinom, i tako ostao živjeti na Uzdolu. Jedna obitelj Zovko doselila je iz Goranaca kod Mostara. Jedna obitelj Juričevića doselila je iz skopaljskog sela Voljice. Jedna obitelj Piplica doselila je s Ustirame, a daljnjim je porijeklom iz Neretvice. Jedna obitelj Perkovića doselila je na Uzdol kao siromašna hercegovačka obitelj. Uzdoljani su im napravili kolibu gdje su u početku živjela. Jedna obitelj Vladića porijeklom je iz sela Miljkovići u Hercegovini, gdje su se nekada zvali Čarapine. Jedna obitelj Prskalo doselila je iz Han Gračanice, a ranije iz Bogodola u Hercegovini. Jedna obitelj Ivanko porijeklom je iz Rakitna. Dvije obitelji Petrovića doselile su iz Rakitna. Jedna obitelj Kovčalija porijeklom je iz Kreševa, a prvi se od njih ovdje naselio kao šumar. Jedan je iz te obitelji učio u Rimi za fratra, ali je napustio studije. Nosio je starinske haljine s"kovčama" i od tada im je prezime Kovčalija, a ranije su se zvali Miliši. Jedna obitelj Brkića doselila je sa Orašca.
2. Ljubunci su prostrano naselje smješteno na periferiji općine Prozor - Rama i graniči sa selima uskopaljske općine. Čine ga brojni zaseoci, koji su razbacani između prijevoja Menjika i kanjona rijeke Rike, a to su: Globarići ili Gornje Brajke, Donje Brajke, Vrdol ili Brajke, Mejnjik ili Glibe, Ljubunci, Kozarina, Tadići, Betine ili Knježevići, Rika, Mišići, Kolakušići, Kneževići ili Prnjke, Madžari, Milušići, Jurići, Vidovići ili Stan, Barešići, Vidovići ili Brizarkići, Ivanke ili Đipe, Stojanovići ili Poda, Škarice ili Gruda i Memići.
Od voda, kojima su Ljubunci bogati, najvažniji je Ljubunački potok zvani Rika. Ovaj potok izvire na Mejnjiku i povećava se primajući u sebe sve manje potočiće, okupljajući oko sebe kućice, zaseoke i sela da bi se utopila i nestala u Krupiću i dalje u Rami. Od manjih potočića poznati su Šarinica, Studenac, Kozarina i Trsje. U zaseoku Glibe nalazi se izvor zvani Gospino vrelo. Prirodan položaj vrela je položaj bifurkacije, da teče i u Ramu - Jadranski sliv, i u Vrbas - Crnomorski sliv. Na Rici je bilo više mlinova za vlastite potrebe ali i"ujmenica", koji su mljeli za "ujam".
Okućnice, njive, livade, pašnjaci, šume i druge parcele u Ljubuncima zovu se:
Babina njiva, Bakaluša, Balićka, Bara, Barevine, Barica, Barijak, Betine, Bilice, Bililo, Blejića Gaj, Brace, Brajke, Brakaluša, Brig, Brizovača (Brisovača), Brižine, Brkin Krč, Crvenjak, Cvitanove njive, Čahuša, Debeljače, Derale, Diljka, Do Lokve, Dolac, Dolinjak, Dragičine, Dubrave, Duga njiva, Dugova Brca, Dulinovac, Gaj, Gajevi, Galice, Garčišće, Glavica, Glavičica, Goluševica, Gorčina, Gornja Heldovina, Gornja Rika, Gornja Sviba, Gornje Selišće, Grabova njiva, Gradac, Gradina, Gruda, Gumanjci, Gusti hrastovi, Haljina, Heljdovi, Here, Ivanci, Ivankovine, Izgorila divakinja, Jamine, Janjin dolac, Jarčišće, Jasikova kosa, Jasle, Javor, Jecmenišće, Jesiće, Jesike, Katunišće, Klaka, Klupa, Kola, Konopišće, Košatne bukve, Kozarica, Krč, Krča, Krčić, Krčine, Krća, Kremerat, Krivodol, Krompirišće, Krstišće, Latica, Lazina, Ledenjak, Ledina, Lokve, Lučica, Lučića njive, Luka, Mali brig, Mandićevina, Mazavice, Meja, Mejnik, Mekota, Metljka, Milašnica, Mile, Mirisna njiva, Mišteg, Neoputnica, Njivica, Obišenjak, Obrvica, Ograda, Oko Gradaca, Oko Mandićevine, Orašnica, Osilina, Osišće, Osoje, Osridak, Palačak, Paljevina, Paprika, Parižnjača, Pasišće, Petrača, Pik, Pirevišće, Pisak, Pljuskavica, Pod, Podgreblje, Poločak, Polov dol, Popratan Dolac, Porižnjača, Potoci, Potok, Preko Mandićevine, Privoznica, Prosevina, Prošpilje, Prusac, Radića potok, Radića stranaVrblje, Raskršće, Ravne, Ravne smrike, Ravnica, Razevišće, Rika, Ripišće, Rosuja, Rupe, Sačivišće, Sadovišće, Sedlo, Sedra, Selišće, Siljevina, Smrikova njiva, Solilo, Stan, Stara kuća, Stara guvna, Staro korito, Strana, Strančica, Stubo, Subašića krč, Suovaće, Suzavina, Sviba, Šibice, Šiljevina, Šišni Krč, Špiljarna, Tadići, Tomića bašča, Topino selišće, Trsje, Truje, Ušinac, Velike njive, Veliki brig, Vidovića groblje, Više ograde, Vitkove luke, Vranjevac, Vrdo, Vrilo, Vrtače, Vučja lazina, Za Krčom, Zanoga, Zapoda, Zaput, Zaselje, Zuličevina, Kumanci, Zaraj, Kućetina, Velika stina, Kozarina, Ćimilića Krč.
Arheološki lokaliteti
Ljubunci imaju bogatih još nedovoljno istraženih arheoloških nalazišta. Na vrh dola, na Vrdolu, u Ljubuncima, ispod naselja Tadići, nalaze se otkopani temelji sakralnog objekta zbog kojega je lokacija dobila naziv Crkvine. Pretpostavlja se da su ovo temelji srednjovjekovne crkve.
Nedavno otkriveno nalazište Gradac, iako nedovoljno istraženo, govori o zanimljivom nalazištu čija starost seže i do vremena prije Krista. Daljnja istraživanja će pokazati je li to prahistorijska gradina, rimska utvrda ili srednjovjekovna nekropola. Pronađeni ostaci keramičkih posuda i novca upućuju na veliku starost lokaliteta oko čijih zidina se nekada odvijao bogat život.
Nekropole
U Ljubuncima ima nekoliko nekropola iz različitih vremenskih perioda i s različitim obilježjima.
Na Vrdolu (Mašata) sačuvano je pedeset osam stećaka u obliku ploča, sanduka i sarkofaga. Na lokalitetu zvanom Mašetka ima stećaka koji su djelimično zatrpani zemljom, a još uvijek se prigodom oranja njive mogu pronaći nadgrobne kamene ploče.
U Rici kod mlina, na starom katoličkom groblju, uz brojne nadgrobne spomenike sa stelama, nalazi se i sedam stećaka.
Jedno od najstarijih katoličkih grobalja u župi jest groblje u Rici. U groblju i okolo njega ima više srednjovjekovnih spomenika, a nema posebnih podataka o dodatnim povijesnim vrijednostima ovoga groblja. Ispod nekropole Mašata nalazi se veliko napušteno muslimansko groblje gdje su, prema predaji muslimana, pokopani šehidi.
U Ljubuncima su i dva mala katolička groblja u kojima se više nitko ne sahranjuje, a to su Vidovića groblje i Tadića groblje. Uz aktivno groblje uz rijeku Riku nalazi se i manje groblje u zaseoku Glibe.
Zavjetna mjesta
Uz arheološke lokalitete i nekropole u Ljubuncima se nalazi i nekoliko zavjetnih mjesta.
Na Vrdolu, lokalitetu zvanom Mašeta, nalazi se među stećcima i jedan spomenik, stećak u obliku križa. Ovaj zavjetni križ tumači narodna predaja prema kojoj je na ovom mjestu ubijen biskup na svetkovinu Sv. Petra i Pavla poslije mise i to od turskih svatova. Ovo je mjesto 1972. godine proglašeno zajetnim mjestom.
Tu je 1974. sagrađena i zavjetna kapela gdje se redovito na Petrovdan slavi pučka misa.
Blizu Menjika, uz cestu Glibe - Gornje Brajke, nalazi se zavjetni grob poznat kao "Tetin greb". To je najvjerojatnije grob u kojem je majka ukopala svoju kćer koja je umrla od kuge. To potvrđuje i muslimansko kužno groblje iznad katoličkih kuća u selu, gdje je pokopan muslimanski rod Globarića po kojima je zaseok dobio ime.
Stanovnici Ljubunaca
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Ljubuncima je bilo 42 katoličke obitelji i 6 muslimanskih. Od katoličkih obitelji 1932. godine bile su tri obitelji Tadića, koje se smatraju starosjediocima, a ranije su ih zvali Relići. Nisu bili kmetovi. Bilo ih je petorica braće od kojih su dvojica odselili u Ivicu iznad Sarajeva a trojica su ostala živjeti u selu. Bilo je tu i pet obitelji Vidovića koje se zovu i Cvitanovićima ili Cvitankićima. Od njih potječe jedna obitelj Jurića, tri obitelji Vidovića i jedna obitelj Stojanovića ili Kamenica. Pet obitelji Kolakušića smatraju se starosjediocima a ima ih i u Dobroši i na Blacama. Tri obitelji Kneževića dugo su prisutne u Ljubuncima, a nagađa se da im je porijeklo iz Brotnja. Dvije obitelji Brajko doselile su iz Hercegovine. Četiri obitelji Glibo protjerane su od Turaka iz Privora na Menjik. Glibe su bili prvi stanovnici Menjika. Sebi su iskrčili šumu i pretvorili je u plodnu njivu od čega su živjeli. Porijeklom su iz Hercegovine. Jedna obitelj Barešića doselila se s Gmića, a porijeklom su iz Rakitna. Sedam obitelji Ivanko doselilo se još za turskog vremene u Globariće i rodbinski su vezani s Ivankama u selu Ivanke i Pajići. Dvije obitelji Barbarića, kućom ih zovu Kanatima. Porijeklom su iz Brotnja. Jedna obitelj Madžara porijeklom je iz Livna. Tri obitelji Zadro porijeklom su Betunjani iz okolice Zadra i doselili su u Ljubunce iz Raške Gore. Jedna obitelj Milišića ili Zečevića doselila je s Pidriša. Jedna obitelj Savić doselila je s Orašca.
Od muslimanskih obitelji u Ljubuncima je bilo pet obitelji Memića koji su bili starosjedioci. Prije kuge iz njihove je kuće izlazilo po devet"sedlenika" a kada ih je kuga pomorila ostalo je svega dvoje ili troje živih stanovnika. Iz ove obitelji bio je jedan kadija. Jedna obitelj Subašić doselila je s Duga.
U Ljubuncima su živjele i ove obitelji: Malešković, Vlajčić, Mihalj, Džalto, Zadrić, Vladić, Petrović, Banušić, Lovrić, Knezović, Miloš, Demer, Majdandžić, Kovačević, Zadro, Vukoja, Klapica, Zelenika, Čuljak, Skočibušić, Ljubić, Arelić, Špiljar, Laco, Kapčević i Ćurić.
Od civilnih institucija u selu postoji škola. Poslije Drugog svjetskog rata škola je organizirana na mjestu Poda kod Stojanovića kuća, a kasnije u Riki kod Brizarkića kuća. Sagrađena je četverorazredna osnovna škola. U školskoj su zgradi bili i prostori za stanovanje prosvjetnog kadra i mjesnog šumara. Od 1980. školski prostori i prostorije za stanovanje prosvjetara smješteni su u montažnoj zgradi. Škola nije radila za vrijeme zadnjega rata, nakon rata je ponovno nastavila s radom. I danas u Ljubuncima funkcionira četverorazredna osnovna škola.
U Ljubuncima danas živi 177 katolika u 45 obitelji. Od tog je broja 54 mladih a 33 djece.
3. Krančići. Na uzvisini iznad rijeke Rame, južno od Uzdola, smješteno je naselje Krančići. Pod imenom ovog naselja ovuhvaćeni su zaseoci: Gornji Krančići, Donji Krančići i Ošljani. U Ošljanima žive katolici, u Gornjim Krančićima katolici i muslimani, a u Donjim Krančićima samo muslimani. Postoji još nekliko manjih zaseoka koji pripadaju Krančićima a to su: Raiči, Burići, Vlajčići, Ljubići, Miličevići, Šitumi,Grab i Krajinovići. Krančići su nekada bili na važnoj prometnici koja je išla od Mostara preko Čelica, Šipa, Ploče, Menjika do Bugojna.
Ispod Gornjih Krančića izvire potok Buljak, koji protječe kroz selo i ulijeva se u rijeku Ramu. Buljak nastaje od izvora Buljka i Rapovca. U Ošljanima se nalaze vode Stubo i Grab, u Donjim Krančićima Lukva, Stubo i Podub a od Gornjih Krančića teče potok Zabrce koji zajedno s potokm u Draževu Dolu čine potok Janjak koji se ulijeva u Ramu.
U Krančićima su okućnice, njive, livade, šume i drugi lokaliteti poznati pod ovim imenima: Alin dolac, Baleša, Banjić, Barevina, Basikovo brdo, Bašča, Bilo selišće, Bilokašnica, Bobuš, Brdo, Brig, Briza, Brkat, Bujak, Bučje, Ciganska ravan, Crvenke, Daćani, Diljke, Dobro polje, Dolci, Doluša, Duboka ravan, Dućari, Duga njiva, Đulića sad, Gaj, Gradac, Kučine, Glavica, Gornji dolac, Grab, Gunjača, Hambarišće, Janjak, Jarenje, Javor, Jurjevo guvno, Konopljište, Kopila, Kosa, Kosirovača, Kovića panje, Kratine, Krč, Krčić, Krčine, Krivača, Krstišće, Kruška mlaka, Kućine, Kukrike, Kupušnjak, Lastva, Lazina, Ledinjak, Lišćice, Lokve, Lučica, Luke, Majdan, Makljenje, Mali gaj, Mali Matijaš, Malo selišće, Matijaš, Mazavice, Mejice, Metlike, Mijin rat, Mlaka, Mračaj, Mušin dolac, Nimac, Obrovac, Oglavak, Osrdak, Paika, Palačak, Pandin dolac, Paretak, Pavlovac, Pišćevice, Ploče, Poce, Podravnice, Podstinice, Podub, Poljane, Polje, Popuće, Poriznjača, Potok, Priko, Prisoje, Prisojnača, Provalije, Rajićev Krč, Reputine, Rosulje, Rupica, Sadevina, Selišće, Sitnica, Smrdešćice, Stalac, Stari Krč, Staro groblje, Stiske, Stuble, Stupovi, Šiljevina, Topuša, Tribolj, Troglav, Visočica, Vojkovice, Vošnjak, Vranjak, Vrtača, Za brijegom, Za livadom, Zabušlje, Zabrce, Zamač, Zatocilje, Zaploče, Zavinje.
U planini Košarama su sjenokosi: Prisike, Đoretov dolac, Donje šibice, Doci, Selišće, Milašnica, Gorčine, Prisike, Broci, Grebac, Naslon, Lučine, Izvod, Oštrike, Čelička ravan, Lisina.
Mnoštvo nadgrobnih spomenika, nekoliko poznatih i nepoznatih grobalja, arheološki ostaci utvrda govore o životu koji je nekada ovdje bujao. Na Glavici ispod arheološkog lokaliteta Gradac nalazi se srednjovjekovna nekropola sa stećcima. Na Ploči i na Ivanišću postoje ostaci muslimanskih grobalja iz turskog vremena.
Groblje pod Matijašem poznato je kao"svatovsko groblje" gdje su križevi nadgrobni spomenici bez ikakvih natpisa. Prema narodnoj predaji ovdje su izginuli Mendeševi svatovi koji su se borili da im Turci ne bi nasilu oduzeli mladu.
Na Matijašu ili Glavici nalazi se jedan ograđeni grob, koji prema kazivanju mještana pripada jednoj siromašnoj čobanici koja je služila u najmu kod obitelji Miličevića. Jedne su je prilike dok je čuvala ovce Turci htjeli obeščastiti. U nemoći da se obrani oda jačih nasilnika uzela je svoj šklopac sa terkije i njime se izbola, radije je željela umrijeti negoli dopustiti da je obeščaste. Ovo je danas zavjetni grob.
Na Poljanama, nedaleko od ovih grobova, nalazi se kršćansko groblje. Kažu da je ovdje nekada postojala crkva koju su Turci srušili. Prema legendi na ovom je lokalitetu bila njiva na kojoj bi vlasnici prilikom oranja otkrivali kosti i mrtvačke lubanjne, a volovi bi lomili noge dok bi orali njivu.
Na brijegu Troglav nalazi se groblje u kojem je jedan grob izdvojen kao zavjetni grob i tu bi se ranije ponekad slavila misa.
U Pandinu docu je groblje u kojem su pokopani talijanski vojnici koji su nakon predaje svi pobijeni od partizana.
Postoji predaje o grobu jednog svećenika na Vlajčića guvnu. Naime pričalo se kako je tu bio neki svećenik kojemu je urasla u ruku njegova posteljica još od rođenja. Zbog toga ga nije mogla ubiti muška ruka. Ubila ga je jedna partizanka iz puške. Kažu da na toj njivi nikada nije mogao sazoriti ječam, najčešće bi se izvaljao i nikada ne bi prispio za žetvu. Vjerojatno je ovdje pokopan dušobrižnik talijanske vojske.
Kod zaseoka Šitumi na Sadavini nalazi se grob, kažu, nekog čovjeka koji je ubijen iz koristoljublja. Ubijen je od onih koji su od njega kupili volove i dali mu novac, a kasnije ga dočekali u šumi i ubili kako bi uzeli svoj novac nazad.
Na Ošljanima se nalazi aktivno katoličko groblje na kojem ima i vrlo starih spomenika.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Krančićima su živjele ove katoličke obitelji:
Tri obitelji Vlajčića koje su doselile su iz Vinice (Dalmacija) najprije u Gornji Vakuf a zatim na Krančiće. Pet obitelji Raiča ili Rajića koje su se doselile iz Drežnice. Prema predaji ova se obitelj raselila kad se oženio najmlađi brat i kada je aga trebao prespavati s mladom. Mladoženja ga je tada ubio a njegova se pratnja od dvanaest Turaka razbježala. Jedan se brat naselio na Krančićima, drugi u Vratnu Goru a treći u Voljice. Iz Krančića su neki od njih odselili na Uzdol. Jedna obitelj Radoša doselila je iz Rakitna. Jedna obitelj Krajinovića koje još zovu Piškovićima doselila se iz Tribistova kod Ljubuškog. Dvije obitelji Barišića porijeklom su iz Rakitna. Tri obitelji Stojanovića koje su zvali i Čublje i Kamenice doselile su iz Grabovice. Tri obitelji Miličevića doselile su iz Mukinja kod Rakitna. Jedna obitelj Ljubića doselila je iz Ljubotića u Hercegovini. Jedna obitelj Mihalj porijeklom su iz Rakitna. Jedna obitelj Juričića doselila je iz Hercegovine. Dvije obitelji Burića doselile su iz Proslapa.
Nekada su na Uzdolu živjele i obitelji Pilišnik, Zelenika, Malin, Spajići, Grubo, Gostovac, Antunović, Pišković, Garić, Džalto. U to su vrijeme na Krančićima bile ove muslimanske obitelji: Devet obitelji Kovačevića koje su prema predaji od katoličke obitelji Kovačević. Od njih je i jedna obitelj Đoletovaca. Dvije obitelji Blejića smatrale su se starosjediocima. Jedna obitelj Trtića ili Plavuškića doselila je s Duga. Jedna obitelj Motika doselila je iz Škrobućana. Jedna obitelj Skeho doselila je iz Privora. Jedna obitelj Prpa ili Hamšić doselila je iz Paroša. Tu su živjele i obitelji nepoznatog porijekla: Zečevići, Kukići i Balići. Izumrla je obitelj Gele.
4. Donja Vast. Između Uzdola, potoka Banjalučice ili Rike i rijeke Volujčice sve do Volujaka, ušća u rijeku Ramu, ispod planine Lisine, nalazi se Donja Vast - prostrano naselje s kućama i zaseocima razbacanim po stranama i brežuljcima.
Prirodne granice sela sa sjeverozapada su Gradina, Komar, Lisina, Bukva, Mala i Velika kosa i Stožer a s jugoistoka kanjon Volujščice. Najviši vrhovi koji omeđuju naselje su: Račvasta stijena, Stupica, Crnograb, Vodica, Pazarić, Kuk, Mala i Velika Gradina, Medvjeđa pola, Seljanska gradina, Anđina vrtača, Donjevaške stijene, Sedlara, Kopila brdo.
Zaseoci koji čine Donju Vast uglavnom su manje skupine kuća koje su najčešće dobile nazive prema prezimenima obitelji: Brkići, Bradići, Crnci (Doline), Čarapine, Čorbadžići, Čelice, Ćapini, Glibe, Karače, Križanci, Marići, Purićevina, Raiči, Relje, Stojanovići, Topići i Vukoje.
Njive su po površini i obično ispod sela, odnosno kuća, a imaju ova imena: Dolac, Gajišće, Hurija, Dole, Bug, Ravan, Selišće, Krčine, Banjic, Brtiš, Drin, Dukat, Luka, Podojnica, Bebla, Raževišće, Rakita, Dušćica, Trbušci, Kljenovača, Krčana, Jabuke, Rust, Krčine, Kamenje, Lokva, Križenovice, Naplav, Zlotoge, Ciganska ravan, Brig, Dolac, Čelice. Po selima ima ostataka šume a starne oko sela su pod sitnom šumom i gajevima s ovim imenima: Gajine, Kopila, Komar, Obale, Stožer, Korita, Uža. Ispaše su po šumama, a sjenokosi u planini Košarama, Rapašćaku i Pašinu vrilu. Nekada je bilo i vinograda na Volujaku.
Dolaskom Austro-Ugarske na ovom se prostoru kopala neznatna količina željezne rude - u rudniku u Strašnom Docu.
Donja Vast je naziv za donje selo. Gornje selo je najvjerojatnije bilo Staro Selo. Nadgrobni spomenici i stećci na Poputnjači idu u prilog teoriji prema kojoj su stanovnici u Starom Selu bili bosanski krstjani. Oni koji su se vraćali u Katoličku crkvu preseljavali su se na novi prostor gdje je smješteno današnje selo Donja Vast. Druga teorija govori da su u Starom Selu prije nekih gotovo dva stoljeća živjeli Karavlasi koji su se bavili izradom čanaka.
Tu je sigurno bilo pravo naselje. Na mjestu Poputnjači nalazi se srednjovjekovno groblje koje se naziva Čifutsko greblje. Tu se nalazi velika nekropola. Priča se da su stećci stavljani na grobove jer je neka"živina" jela mrtve. Tu je bilo i"grčko greblje", kako su zvali groblje sa stećcima. Na brdu Smrike nalaze se kužna groblja, muslimansko u sredini a iznad i ispod katoličko.
Mala, Velika i Seljanska Gradina su lokacije gdje se još uvijek mogu naći ostaci keramike ili nekih metalnih predmeta. Područje je arheološki neistraženo. U Donjoj Vasti postoji jedna ploča ugrađena u štalu sa zanimljivim i bogatim ornamentima na kojoj su ucrtani brojevi, vjerojatno godina 1187.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Donjoj Vasti su živjele 44 obitelji od kojih su 35 katoličke a 9 muslimanske.
Katoličke obitelji bile su: jedna obitelj Budima koja se doselila s Uzdola u Čelice, u ovim krajevima Budimi su starosjedioci a neki drže da su daljnjim porijeklom iz Budima u Mađarskoj; tri obitelji Karača doselile su iz Crnča u Hercegovini; četiri obitelji Stojanovića porijeklom su iz Hercegovine; jedna obitelj Ćapina porijeklom je iz Dalmacije; šest obitelji Topića doselile su iz Bosne najprije u Proslap a zatim u Donju Vast; jedna obitelj Zelenika doselila je s Uzdola; jedna obitelj Križanaca doselila je iz Hercegovine; dvije obitelji Krajinovića doselile su iz Hercegovine najprije u Privor, zatim na Menjik i na koncu u Donju Vast; jedna obitelj Hambardžija ili Relja doselila je sa Širokog Brijega; tri obitelji Marića doselile su iz Vrda u Hercegovini najprije u Ljubunce a zatim u Donju Vast; tri obitelji Crnjaca ili Crnaca doselile su iz Izbična ili Britvice u Hercegovini; jedna obitelj Vladića ili Čarapina doselila je iz Vrda u Hercegovini; jedna obitelj Brkića doselila je iz Hercegovine na Šćit a zatim u Donju Vast; jedna obitelj Vukoja doselila je s Došćice; jedna obitelj Raiča došla je s Luga; Ripići su dolazili iz Heldova u svoje mlinove koje su imali pod Volijakom.
Ranije su ovdje još bile obitelji Babića koje su odselile u Dobrošu, te Brizara i Tomića koje su odselile prema Srednjoj Bosni.
Muslimanske obitelji na Donjoj Vasti bile su: pet obitelji Čorbadžića koje su doselile iz Beograda, najprije su doselile na Duge a zatim na Donju Vast; jedna obitelj Subašića doselila se s Duga; jedna obitelj Masnica doselila je s Duga; jedna obitelj Đuguma doselila je iz Opleća kod Duvna najprije u Čelice a zatim u Čorbadžiće; jedna obitelj Plavuškića doselila je iz Krančića.
Nekada su ovdje živjeli još i Ramići, doseljenici iz Sarajeva i Bešići koji su odselili na Duge.
5. Šćipe. Naselje Šćipe obuhvaća nekoliko manjih zaseoka raspoređenih po velikim brdovitim prostranstvima sjeveroistočno od Uzdola, između sela Kute i Ivanci. Zaseoci koji čine Šćipe su: Šćipe, Liska, Krstac i Jelići. Ime naselja Šćipe najvjerojatnije dolazi od turske riječi šćip ili škip što znači kršovito brdo. Jedan od zaseoka je i Banjalučica.
Rječica Rika nastaje od potoka Jelika i Žeženjače. Na Krstacu se nalazi voda Zaliplje, u Šćipama Skenderovača i Rovača, a na Liscu je česma.
Njive, livade, pašnjaci, šume, okućnice i drugi lokaliteti na prostoru Šćipa su pod ovim imenima: Alijića krč, Alijina čajeva, Antina njiva, Bajnalučica, Bara, Barica, Batina kosa, Begova luka, Bila stina, Bili klanac, Biluše, Blazinje, Bradve, Brdo, Brig, Brigovi, Brist, Brod, Bukva, Buliš njiva, Capare, Crni put, Crvenke, Čolakov dolac, Ćeletov potok, Ćepina kosa, Debela maja, Deloce, Dilovi, Diljka, Divan, Dobre vode, Dobro polje, Dočić, Dolac, Donja Rijeka, Drugi sopot, Dubrave, Duge njive, Dugi otkosi, Fehratuša, Gajice, Glavica, Golubinci, Gralovica, Grauša, Grlić, Gromile, Gumanjica, Gušća, Hađemuša, Hutnjevače, Ivin Krč, Jadovice, Jamine, Jarčišće, Jastreline, Javor, Jažive, Jelići, Jelik, Jezerac, Jorvetije jame, Kamenje, Kamer potok, Karuše, Kiseljače, Klošnjevac, Kobila, Kogačevka, Komin, Konjsko, Konjur, Korita, Kosa, Kotlišće, Kozjača, Krč, Krčine, Krčiravan, Križišće, Krstac, Kruž, Kučevac, Kuse, Kut, Kužića krč, Lanišće, Lapića Lazine, Lazine, Ledine, Ledinjak, Lice, Lihe, Lisičije jame, Lisina, Liske, Liskova ravan, Lokve, Lopte, Lučica, Lučila, Lučnjak, Lug, Luke, Lužina, Ljehe, Ljeska, Ljuben Loz, Ljuto, Mačija doca, Majgina Luka, Makovišće, Markovine, Mašet, Međija ravan, Meja, Mekote, Mijina glava, Mila voda, Miletovice, Močila, Most, Mračaj, Mrakovišće, Nadgaje, Nemila, Nerode, Nogavice, Novine, Obale, Oborine, Oglavak, Ograda, Oko, Okolišće, Oroh, Otes, Otočišće, Ovčeluk, Pad, Paline, Pašino vrelo, Piskavice, Pivčeva lokva, Ploča, Podljutine, Podgaje, Podgora, Podosoje, Podponjica, Podravne, Poduge njive, Polje, Poljice, Popalice, Popola, Popratni dolac, Potkotlišće, Potočnjak, Pratna lazina, Prisojnica, Rajić brdo, Rakite, Ramino trnje, Rasovače, Ravan, Ravnice, Rep, Rijeka, Rošeljka, Rovine, Salila, Salkina buka, Sandića krč, Sedra, Selišće, Sicavice, Sičine, Skubača, Srednji rat, Stajišće, Stanovi, Stara bašča, Strana, Strančura, Strane, Strašni dolac, Stub, Studenac, Studenci, Stup, Stupari, Surduk, Šejina ravan, Šića, Šiparače, Špilje, Šušanj, Šutin krč, Tijeme, Tisovica, Tomića potok, Tovarnica, Trnjača, Tvrda luka, Ukosi, Ulične mlake, Ulišće, Urija, Vaganac, Vatnjak, Velika njiva, Veliko brdo, Velisavice, Viganj, Vlačag, Voznik, Vrtače, Vrtaljice, Vrtla, Vrtlac, Vuk, Zabrist, Zabrižđe, Zabukva, Zadublje, Zalešćenica, Zaliplje, Zaoršje, Zapotek, Zaselišće, Zastave, Zavorac, Zerdelije, Žeženjače, Žiče, Županje.
Od povijesnih ostataka ima dosta gromila. Prema pričanju u selu su nekada živjeli"Grci" koji su izbjegli pred Turcima. Na brdu u Makovišću nalazi se"grčko greblje". Tu je prema pričanju nekada bio zvonik a na drugom brdu crkva. Na mjestu današnje džamije, prema pričanju, nalazila se katolička crkva. Po njivama uokolo nekada davno moglo se za vrijeme oranja pronaći križeva i medaljona s natpisima. Prema tradiciji muslimanskog stanovništva džamiju u Šćipama sagradio je Skenderpaša odmah nakon pada Bosne pod Turke. Sulejmanpaša iz Travnika naredio je da se džamija popravi. Tada je smanjena i minaret joj je odvojen.
Groblja su svjedoci nestajanja čitavi rodova ili zaselaka. Katoličko kužno groblje nalazi se na Šiću, a staro muslimansko groblje je u Makovišću. Priča se da je postojalo selo u Pivčevoj Lokvi i da se raselilo zbog hajduka i da je ista sudbina zahvatila i selo koje se nalazilo pod Ivankama. Kažu da su Dobro Polje i Jezerine u planini bila"ajdučka mista". Tu su Pridvorani često dočekivali Pridvorane. Još se čuvaju priče o hajducima muslimanima Grlici i Račvi. Mjesto Divan dobilo je ime po tome što je na njemu prostirana kabanica nekog paše na koju bi svaki prolaznik morao ostavti svoj dar.
Groblje na Lisci također je zavjetno groblje. Tu je pokopano 15 civila ubijenih od četnika. Ubili su ih u listopadu 1942. godine, a onda opljačkali i popalili nekoliko kuća. Nakon tog zločina četnici su u selu ostali još tri dana i kroz to vrijeme nikome nisu dali pokopati zaklane žrtve.
Statistika broja krštenih u župi Uzdol svjedoči da su Šćipe, nakon osnivanja samostalne kapelanije 1856. godine, bile jedno od najvećih sela u župi s većinskim katoličkim življem. Vrijeme između Prvoga i Drugog svjetskog rata izmijenilo je strukturu stanovništva ovoga naselja. Prije ovoga razdoblja bilo je većinsko katoličko stanovništvo, a danas nema nijednog katolika na prostoru naselja Šćipe.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Šćipama su bile ove katoličke obitelji:
Šest obitelji Markića koje su doselile sa Širokog Brijega; šest obitelji Škarica koje su se nekada zvale Skočibušićima a doselile su se iz Posuškog polja; četiri obitelji Jelića koje su se doselile sa Širokog Brijega; deset obitelji Grubeša koje su porijeklom iz Domljanovića kod Rakitna; jedna obitelj Bradića koja je doselila s Orašca i jedna obitelj Šuta koja je doselila iz Ivanaka kao i jedna obitelj Ivanko.
Od muslimanskih obitelji na Šćipama su živjele: devet obitelji Cokoja koje se smatraju starosjediocima; dvije obitelji Hrnjaca, također su starosjedioci; devet obitelji Čolaka koje su doselile sa Gorice; četiri obitelji Bobara a doselile su sa Uzdola; tri obitelji Đogića koje su u ovo naselje došle bježeći ispred kuge na Poljanama; jedna obitelj Gelića, kovači Cigani, doselila je iz Uskoplja.
Poslije rata (1948.) u Šćipama je živjelo 348 stanovnika. Broj stanovnika se povećavamo, tako je 1953. godine u Šćipama živjelo 366 stanovnika, 1961. godine - 410 stanovnika a 1971. godine - 462 stanovnika. Zadnjih tridesetak godina dvadesetog stoljeća bilježi se stalni pad i iseljavanje stanovništva, tako 1981. godine u Šćipama ima 437 stanovnika, a pred zadnji rat u BiH (1991.) 297 stanovnika, od toga broja bilo je 43 Hrvata i 249 Muslimana. Danas u Šćipama ne živi više nitko od katolika.
6. Kute. Ispod brda Konjskog i Lopate, desno od Rike, smješteno je naselje Kute. Rika dolazi iz Dobrog polja. U selu se nalaze izvori vode Rast, Pajanska voda i Vodice, izvan sela su Brist, Sopot i Dolovi a u Starom Selu je voda Didovača.
Njive, livade, šume i druge parcele u Kutama nazivaju se: Zastave, Lokva, Dobra voda, Lučice, Kozjača, Kućke njive, Žice, Libe, Jarčišće, Luke, Osoje, Domošćica, Okruglica, Ramino trnje, Okruglica, Vrtlaci, Selišća, Sičine, Strane, Nemile, Lopate, Gaj, Padež, Konjsko, Dobre vode, Garevina, Rika, Mračaj, Ravan, Jubun - Laz, Dobro polje, Jezerine, Poljice, Donje polje, Hurije, Mešike i Grebac.
Naselje se nekada nalazilo u Starom Selu. U proširenoj dolini Rike nalazi se Banjalučica. Između Starog Sela i Donje Vasti nalazi se brdo Feratuša. Ispod Staroga Sela sastaju se Rika i Potok iz Vratne Gore, a nešto niže je Mostac ili Marin Most.
Od starih lokaliteta vrijednih spomena izdvaja se srednjovjekovna nekropola sa ravnim stećcima. Staro je Selo, prema predaji, iseljeno zbog hajduka. U Skubači ispod sela je staro muslimansko kužno groblje.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Kutama je živjelo 22 obitelji u petnaest kuća. Sve su obitelji bile muslimanske, a to su: jedna obitelj Sefića koja se smatrala starosjediocima, a nekada je boravila u Starom Selu; sedam obitelji Hujdura koji su prebjegli iz Slavonije u Donji Vakuf, a odatle u Kute; tri obitelji Brkića koje su došle iz Buljine kraj Konjica; četiri obitelji Paljana ili Havelja koje su doselile s Pala; četiri obitelji Sujića ili Suljića koji su se nekada zvali i Kašići, a doselili su iz Krančića; jedna obitelj Hujdur-Baša koja je doselila iz Šćipa; dvije obitelji Bašića a porijeklom su iz Crvča.
7. Here. Sjeverozapadno od Uzdola, na brijegu (1039 m) ispod planine Konjsko (1345 m) smješteno je naselje Here. Ispod sela se nalaze dva brežuljka - Gradac i Krstišća. Zapadno od sela prolazi suhi Potok niz Lučicu a istočno Pošćica.
Sa izvora Oruđevac, Ulica i Haluge dovedena je voda u selo. Njive uokolo sela nazivaju se ovim imenima: Konopljišća, Glavice, Mekotine, Jamine, Dolac, Katunišća, Njivice, Krča, Ravne, Latice, Privozice, Krstišća, Popratan dolac, Rosulja, Lanišće, Ograda, Studenac, Grabov dolac. Šume i gajevi po stranama oko sela nazivaju se: Gaj, Petrače, Prisoje, Šišin krč, Siča, Palež, Vučine, Ušinac, Paljike, a pašnjaci su: Popratan dolac, Rosulje, Smrike, Poprat, Doci, Šibice, Blejića bare, Milašnica, Gradina, Gorčine.
Groblje se nalazi na Borku prema Ljubuncima.
Legenda kaže da su nekada u Herama, na Milašnici i po Gradini, živjeli"Kauri". Jednom prilikom pala je velika slana (mraz) pa je neka žena rekla:"Pala je slana, nije u Bosni stanja" i tada su Kauri otišli i napustili grad na Gradini.
Na Pločama, jugozapadno od sela, oko raskršća putova za Here, Ljubunce i Uzdol nalazi se velika nekropola. Tu se nalaze stećci od kojih je mali broj sačuvan. Priča se da su na šehitlucima pokopani turski vojnici koji su izginuli otimajući grad. Od Rike su se vratili na Kola i preko noći sagradili tunel od Lokve do Graca. Selo je stradalo od kuge. Stanovnici su tada bježali u Doce, Jusića vrtla i na Guvna iznad sela gdje se nalazi više pojedinačnih kužnih grobova. U strani ispod Hera, a iznad Pala je groblje bivših stanovnika Paljana.
Prije dolaska Hera u ovo selo, ovdje je postojalo selo koje se zvalo Hovać ili Ufak (Ufać).
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u selu je živjelo 14 obitelji u 10 kuća. Sve su to bile obitelji Here koje su se među sobom dijelile na Hodžiće, Smajiće i Hasanoviće. Jedna teorija kazuje da su doselili iz Bugarske, a po drugoj su došli iz Nevesinja.
Zanimljivo je da selo Here nije u Drugom svjetskom ratu stradalo od četnika, od kojih su tada stradala gotovo sva ramska sela, i hrvatski i muslimanski živalj.
Poslije rata (1948.) u selu je živjelo 153 stanovnika. Broj se lagano povećavao tako da je 1953. godine bilo 133 stanovnika,1961. godine - 170 stanovnika, 1971. godine 215 stanovnika a 1981. godine - 271 stanovnik. Pred rat u BiH u Herama je živjelo 270 stanovnika, Muslimana.
Za vrijeme zadnjeg rata u BiH (1993.) stanovnici Hera su zajedno s drugim pripadnicima Armije BiH načinili pokolj nad mještanima sela Uzdol. Nakon toga su Here teško stradale - poubijani su neki njegovi stanovnici, a kuće i gosodarske zgrade popaljene.
8. Ivanci. Ivanci su naselje koje administrativno pripada općini Prozor - Rama a župi Solakova Kula, iako je do kraja devetnaestog stoljeća pripadalo župi Uzdol. Naselje je visoko u strani iznad Blazinskog potoka ili Žeženjače, ispod Velića brda. Ivanci imaju vodu iznad sela koju su u selo doveli početkom prošloga stoljeća.
Njive, livade i šume oko Ivanaka su: Kuse, Vrtače, Pode, Jelik, Selišće, Gromila, Čolakov do, Lučica, Golubinke i Županice, Mijina glava i Zavorac. Ispaša je uglavnom na Velića brdu a u Blazinama i Lukama.
U Ivancima su sve kuće zajedno. Groblje je iza Gromila kraj sela. Na Velića brdu nalazi se"grčko greblje" ali na njemu nema stećaka. Unatoč nazivu ovo groblje se smatra katoličkim. U Ivancima na Repatoj njivi je staro muslimansko groblje. Bilo je tu više muslimanskih obitelji koje je kuga pomorila. Nasljednici su na ovo imanje doveli kmetove katolike i tako je selo ostalo isključivo katoličko. Selo Ivanci nekada se zvalo Papkovići ili Pavkovići.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Ivancima su živjele samo katoličke obitelji i to sedamnaest obitelj Ivanko koje su doselili iz Rakitna i dvije obitelji Laco koje su doselile ispod Stina u Neretvici.
Poslije rata (1948.) u Ivancima je živjelo 122 stanovnika. Broj stanovnika se povećavao do osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tako je 1953. godine u Ivancima živjelo 138 stanovnika, 1961. godine - 172 stanovnika a 1971. godine - 181 stanovnika. Zadnjih dvadesetak godina počeli su stanovnici Ivanaka seliti tako da ih je 1981. godine bilo 165 a pred zadnji rat u BiH (1991.) svega 116 stanovnika. U zadnjem ratu u BiH svi su stanovnici izbjegli tako da danas nitko više ne živi u Ivancima.
9. Pajići. Naselje Pajići kao i Ivanci administrativno pripada općini Prozor - Rama a od konca devetnaestog stoljeća župi Solakova Kula. Smješteno je između potoka Blazinke i Vratnogorke i brda Križa.
Naselje je nastalo oko izvora vode, a mještani su koristilo i vodu sa Studenca kraj Potoka. Njive, livade, pašnjaci i šume oko sela su: Staro selo, Špiljce, Ledine, Meje, Baščetine, Lučila, Grlići, Dubrave, Zerdelije, Mijina glava, Zavorac. Pašnjaci su bili na Velića brdu a im je bila u Blazinama i na Lukama.
Sve kuće su okupljene oko izvora vode. Ispod kuća se nalazi katoličko groblje, a iznad sela se nalazi neko staro još neispitano groblje.
U Pajićima su prije kuge živjeli muslimani Velići po kojima je Velića brdo dobilo ime. Za vrijeme kuge Velići su izbjegli a poslije njih naselili su se muslimani Osovljani. Nakon Osovljana došli su Kovačevići i na koncu Pajići.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Pajićima su živjele ove obitelji: deset obitelji Pajića koji su došli iz Buturović Polja a ime su dobili po djedu Paji; jedna obitelj Stipića ili Doljanaca koja je došla iz Doljana; jedna obitelj Pavlovića koja je doselila iz Meopotočja; tri obitelji Drlja čiji je otac hodao po najmu i na kraju se smirio u Pajićima; jedna obitelj Šekerija koja se doselila iz Obra; jedna obitelj Topića koja je došla iz Donje Rame; jedna obitelj Grabovac koja je doselila sa Šlimca i jedna obitelj Raiča koja je doselila iz Vratne Gore.
Poslije rata (1948.) u Pajićima je živjelo 164 stanovnika. Broj stanovnika se blago povećavao do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, tako je 1953. godine u Pajićima bilo 163 stanovnika, 1961. godine - 171 stanovnik a 1971. godine - 196 stanovnika. Nakon toga počinju se stanovnici iseljavati i tako se broj stanovnika u selu postupno smanjuje. Tako je 1981. godine u selu bolo 173 stanovnika a 1991. godine - 89 stanovnika. Svi stanovnici su bili katolici. U zadnjem ratu u BiH svi stanovnici Pajića su izbjegli, tako da danas u ovom selu ne živi nitko.
10. Smrčevice su planinsko naselje u općini Uskoplje - Gornji Vakuf a u župi Uzdol. Smješteno je između planina Kulentaš, Viteruše, Gunjače i Divana uz rijeku Desnu. Selo je izrazito planinskog karaktera sa svim karakteristikama takvoga naselja: kuće su stare bosanske arhitekture pokrivene šindrom, stanovništvo se bavi stočarstvom i poslovima oko sječe šume.
Nema dovoljno sačuvanih povijesnih podataka o nastanku i starosti ovoga naselja. Uz nešto starije nadgrobne ploče s uklesanim križevima i podatke u knjigama župe Uzdol gotovo da nema drugih važnijih povijesnih tragova.
Prema crkvenim knjigama župe Uzdol u drugoj polovici devetnaestog stoljeća u Smrčevicama su živjele ove obitelji: Vladić, Markota, Jelić, Romić, Šelo, Ančić, Raič i Blažević.
U Smrčevicama je još prije zadnjega rata u BiH nestalo katolika koji su odselili uglavnom u Slavoniju. Danas u Smčevicama živi svega nekoliko muslimanskih obitelji.