RAMA - Šćit, franjevački samostan

Naselja Donje Rame

Župa Gračac

1.Gračac je naselje nastalo krajem devetnaestoga stoljeća. Počinje se formirati najprije uz ušće Trišćanskog potoka u rijeku Ramu, odnosno u Jablaničko jezero, a kasnije se širi uzvodno sve do današnjeg naselja Trišćani. Najprije je sagra­đena crkva 1893. godine i župna kuća, a poslije započinju nicati obiteljske kuće u vrlo tijesnom prostoru oko potoka. Crkva i prometnica Jablanica - Prozor i dalje prema Zagrebu, bili su temelj budućeg središta župe i naselja Gračac.
Njive, pašnjaci, šume i druge parcele na Gračacu i okolici vode se pod ovim imenima:
Banj brdo, Berca, Bililo, Brela, Deseci, Dika, Doca, Donji vilovac, Dugendža, Glavičica, Gnjile, Gornja ravnica, Gornje selišće, Gornji vilovac, Grepca, Jandurina, Jaričevka, Jasenje, Konopišće, Konji Kopčić, Kosa, Krč, Krčine, Kruščica, Lučica, Lužac, Metljika, Meugrm, Njiva, Općina, Orašak, Paprikuša, Povala, Povoz, Rasnik, Ravnica, Redžikovina, Rnjevina, Rova, Selišće, Sinište, Sramotica, Strana, Strmole, Suha glavica, Šimina lučica, Špilja, Štrapac, Šulovac, Trišnik, Vilovac, Vodovolje, Vratolom, Vrtačica, Vrtlić, Zagrudnica, Zanoga, Zaskok. Iznad Gracaca se nalazi lokalitet Gradina.

Marina pećina - Hidroelektrana Rama
Marina pećina je spilja u stijeni kraj puta koji je vijugao dolinom rijeke Rame. 
Za putnike namjernike ova je pećina za nevremena služila kao dobro sklonište od kiše i mećave. Dobila je ime po Mari, ženi koja se sa Ustirame udala u Donju Vast. Nakon što je pro­živ­jela dobar dio života u skladnom braku i izrodila djecu, Mare se počela čudno ponašati pa se pričalo da je poludjela. Mare je samo šutjela. Često je znala zajahati svoju kobilu Vranu i odjahati na Ustiramu. Na tom putu joj je valjalo na nekoliko mjesta pregaziti rijeku Ramu što je uvijek sa sobom nosilo opasnost. No Mare i njezina kobila su navikle na ovaj put, te nisu nikada imali nekih posebnih nevolja. Mara bi se često znala zadržavati i u pećini pa su ljudi skloni pričama govorili kako bi je tu posjetio i ponetko od muškaraca. Jednom je Mara krenula sa Ustirame kući baš u vrijeme velike oluje i nevremena. Priča kaže kako je kod same pećine natjerala kobilu u nabujalu rijeku misleći da će uspjeti prijeći do pećine i skloniti se od oluje. Izgleda da ovaj put nije uspjela. Četiri dana poslije toga kobila se bez Mare vratila kući u Donju Vast. Uzalud se kasnije pokušavalo pronaći Maru ili barem njezino tijelo. Vjerojatno ju je tom priliko odnijela nabujala rijeka. Od tada ova pećina nosi ime Marina pećina.
Nekada je donji tok rijeke Rame, prije nastanka umjetnih jezera, išao usječenim uskim koritom punim blokova kamenja, oblutaka i sprudova. Ovaj se kanjon, čije su strane gotovo vertikalne, počeo širiti od Marine Pećine pa sve do ušća u Neretvu. I danas se on otvara na ovome mjestu, kod Marine pećine, odnosno na prostoru gdje se ulazi u hidroelektranu Rama iz koje kroz podzemni tunel dug 9,5 km istječu snažni buci vode iz Ramskog jezera. 
Naime, danas je kod Marine pećine ulaz u hidroelektranu Rama. Ulazni portal u strojarnicu ove HE sa vanjskim po­gon­skim objektima smještenim među strmim, vertikalnim klisu­rama djeluje monumentalno. Svečani veliki ulaz u brdo sa čvrstim masivnim betonskim portalom zaustavi pogled svakom prolazniku. "Likovna obrada reljefa predstavlja kolonu par­ti­zana i ranjenika koji niču iz stijene, rastu u ogromnu snagu i uništavaju oklopnu kolonu, likovno predstavljenu stilizacijom dijelova tenka, oklopnih kola, šljemova i ispruženih ruku." Ovaj reljef govori o borbama koje su se ovdje vodile 17. veljače 1943. godine u IV. ofenzivi kada je u oklopnoj koloni "Murđa" divizije stradao velik broj talijanskih vojnika.
Od ulaza u spilju tunelom dugim 545 metara dolazi se do postrojenja hidroelektrane.
Hidroelektrana Rama najveće je postrojenje u sustavu Neretva - Rama. Njezina izgradnja započela je 1964. godine, a za­vr­šena i u pogon puštena 1968. godine. Postrojenje je akumu­lacijsko-derivacijskog tipa i koristi vode rijeke Rame na padu od 325 metara. Od kamenog nabačaja nasuta brana sa armi­ranobetonskim ekranom stvara iza sebe akumulacijski bazen zapremine 487 hm3 i maksimalnu kotu uspora 595 m nadmor­ske visine. Evakuacija velikih voda vrši se preko preljeva koji je izveden kao samopreljev i kapaciteta je 400 m3/s. Ulazni lijevak nalazi se na lijevoj obali i na koti 595 m nadmorsk visine. Ispusni otvor izveden je u vidu temeljnog ispusta i nalazi se na desnoj obali, a kapaciteta je 300 m3/s. Derivacija postrojenja ostvarena je podzemnim betonskim tunelom promjera 5m i dužine od oko 9490 m. Tunel na dva mjesta ima izlaz na povr­šinu tla, a izveden je od čeličnog lima. Dovodni tunel na kraju prelazi u vodostan koji služi za rasterećenje vodenog udara. Dovodni tunel se na kraju račva i prelazi u dva čelična cjevovoda. Strojarnica je smještena pod zemljom zajedno s kavernom transformatora, pristupnim i odvodnim tunelom. Ukupna instalirana snaga postrojenja je 160 MW, a srednja godišnja proizvodnja 710 GWh.

Jablaničko jezero
Od Marine pećine nizvodno do nekadašnjeg naselja Rama, ušća Rame u Neretvu, danas je Jablaničko jezero. Drugi krak jezera ide do Konjica. Blizu ušća Rame u Neretvu podignuta je 1958. godine 85 m visoka brana, poslije čega je nastalo Jablaničko jezero, najveće umjetno jezero u Bosni i Hercego­vini. Posljedice stvaranja ovog jezera bile su ogromne: potop­ljena su brojna polja i naselja oko rijeke Rame, a uništene su i ko­p­nene komunikacije sela s lijeve strane Rame i desne strane Neretve. Potpuno je potopljeno naselje Rama, poznato po željezničkoj stanici, dijelovi sela Gračac, Hudutsko, Ustirama i Slatina, a potopljena su i neka naselja općine Konjic. Tada je potop­ljena i župna crkva sa župnim stanom na Gračacu. Sela Ustirama, Kućani, Hudutsko, Tošćanica, Lizoperci ostali su bez komu­ni­kacije s drugom stranom obale važnom zbog cestovne prometnice.
Površina Jablaničkog jezera pri visokom vodostaju iznosi 14,3 km2, duljina mu je 30 km, najveća širina akumulacije je 1200 m, nadmorska visina 270 m, a dubina vode iznad brane pri najvećoj razini je 70 m. Ima preko 320 milijuna kubnih metara vode. Jezero se nalazi na terenu nekadašnje obradive zemlje pa su njegove obale blatnjave zbog osciliranja vode. Zadnjih godina (od 1995.) na jezeru se održava turistička kota pa je jezero od svibnja do rujna puno što je vidno poboljšalo turističke aktivnosti i sadržaje na njegovim obalama. Tempera­tura vode Neretve, Neretvice i Rame relativno je niska pa u tom pogledu jezero nema optimalne uvjete za turizam. Unatoč svemu broj turističkih objekata i turista se povećava i Jablaničko jezero postaje sve zanimljivije za turiste. 
Na jezeru postoje uvjeti za razvoj različitih sportova na vodi, posebno jedriličarstva iako je to u začecima. Postoje dobri uvjeti za razvoj sportskog ribolova. Položaj jezera izvanredno je povoljan u odnosu na prometnice. I cestovni i željeznički promet Sarajevo - Ploče idu najvećim dijelom uz obale Jabla­ničkog jezera.

Gračac - naselje
Naselje Gračac uopće se ne spominje u starijim popisima žup­ljana. Mjesto dobiva prve stanovnike tek koncem 19. sto­ljeća, nakon gradnje župne crkve i kuće. 
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća svega je pet obitelji na Gračacu: Džalto, Sliško, Jukić, Trogrla i Bošnjak. Džalte su doselili na Gračac 1895. godine. Sliško je došao na ženinstvo iz Pros­lapa 1906. godine, a potječu od obitelji Šiško iz Vinice. Jukić je došao na ženinstvo s Gmića. Trogrla je bio rudar, a doselio je iz Kreševa 1928. godine. Nema nitko više na Gračacu od potomaka ovih obitelji. Jedina obitelj Bošnjak i jedna Sliško iz tog vremena ostale su do danas. Otac obitelji Bošnjak doselio se iz Mostara 1929. godine kao umirovljenik, a rodbinski su vezani s Bošnjacima iz Crnča na Poljima.
Broj obitelji i stanovnika relativno se brzo povećavao. Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) Gračac ima 43, a već 1953. godine 67 stanovnika. Međutim, nastankom Jablaničkog jezera uslijedilo je iseljavanje nekih sela među kojima i nekih obitelji sa Gračaca. Tako 1961. godine na Gračacu imamo svega 35 stanovnika. Međutim, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća većina se ljudi zapošljava u Granitu (Jablanica), a nekoliko njih i u inozemstvu, posebice u Njemačkoj, što je doprinijelo da su brojne obitelji s okolnih brda, iz nepristupačnih sela bez struje i puta, počele graditi kuće na Gračacu, oko Trišćanskog potoka i Lovnice. Tako 1971. na Gračacu zatičemo 85 stanovnika, a de­set godina kasnije (1981.) 306 stanovnika. Pred sami rat u BiH (1991.) na Gračacu je živjelo 324 stanovnika od čega su 227 bili Hrvati a 94 Muslimani.
U ratnom sukobu između Hrvata i Muslimana, muslimanski živalj je u potpunosti iseljen.
Nakon stradanja Doljana 1993. godine, civilno se stanov­ni­štvo gotovo potpuno iselilo s Gračaca, ali se ubrzo i vratilo svojim kućama. 
Danas na Gračacu živi 217 stanovnik. Od toga je 40 hr­vat­s­kih obitelji sa 169 stanovnika i 12 bošnjačkih obitelji sa 48 stanovnika. 
Na Gračacu je župna crkva sa župnim uredom, osmo­go­dišnja škola sa 105 učenika, pošta, matični ured, ambulanta, tvor­nica Dekorativa (u likvidaciji), dvije prodavaonice mješo­vite robe, pet gostionica.

Gračac - sjedište župe Sv. Ante Padovanskog
Župa Gračac osnovana je 1837. godine odvajanjem od župe Rama - Šćit. Najprije je to samostalna kapelanija Triješćani (kasnije Trišćani) koja u svemu funkcionira kao župa čije su matice do danas sačuvane. Župom je proglašena 1858. godine. 
Prva župna kuća sagrađena je 1836. godine u Trišćanima. Kuća je 1855. prilagođena i za funkciju kapele, zbog čega se i danas naselje uz kuću zove Kapela. Nedjeljna misa se slavila pod kestenom kod kapele gdje se okupljao narod iz sela današnjih župa Gračac i Doljani. 
Župna crkva na Gračacu sagrađena je 1893. godine i od tada se i župa tako naziva. Iste je godine uz crkvu podignut i župni stan. Do 1900. godine crkva je uređena iznutra, podignut je zvonik i postavljena su još dva pobočna oltara. 
Početkom izgradnje brane na Neretvi 1945. odlučeno je da se nastankom Jablaničkog jezera potopi župna crkva i stan na Gračacu. Godine 1957. sagrađena je nova žu­pna kuća, a 1959. i nova župna crkva neda­leko od stare potopljene crkve, izvan dometa jezera. Osamdesetih godina dvade­setog stoljeća crkva je umjetnički ukrašena. Đuro Seder je izradio veliku zidnu fresku u prezbi­teriju s likom zaštitnika župe sv. Ante Pado­vanskog i put križa - ulje na platnu. Po na­cr­tu Zdenka Grgića izvedeni su oltar, ambon i krstionica. 
U župi se još nalazi filijalna crkva na Hu­dutskom (sagrađena 1975. godine) i na Ku­ća­nima (sagrađena1983. godine), te neko­liko grobljanskih kapela.
Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća sagrađena je nova župna kuća. 
Pred zadnji rat u BiH župa je brojila oko 1500 katolika. Danas župa broji 1141 katolika u 299 obitelji. Od tog broja 41 obitelj je jednočlana, a 51 s dva člana. U župi ima 88 djece do 7 godina, osmoškolaca je 118, srednjoškolaca 64, studenata 28, radnika 286, umirovljenika 149. Od početka rata u BiH potpuno je nestalo katolika u selima Tošćanica, Tolovac, Borova Ravan, Heldovi, a u Hudutskom, Slatini, Kućanima, Gorici i Škrobućanima broj katolika se znatno smanjio. Naglo se povećao i broj iseljavanja zbog nemogućnosti zaposlenja na prostoru općine ili u nekom bližem mjestu. Dvojica su franjevaca u službi ove župe: fra Jure Perić, župnik i fra Andrija Cvitanović, župni vikar.
Prema Imeniku klera i župa crkvene pokrajine u Bosni i Hercegovini za godinu 1885., u župi Trišćani po selima je bio ovaj broj stanovnika: Triešćani 80, Ustirama 127, Udutsko 73, Slatina 58, Mehopotočje 108, Gorica 74. U Heljdovima je bilo 15 stanovnika, a na Kućanima 103. Ova su dva sela tada pripadla župi Solakova Kula.
Terirorijalne granice današnje župe Gračac odredio je 1935. godine Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijata, a one su: "Istočno od stanice Rame kotarskom međom na sjever, sjevero­i­stok i opet na sjever do Urina-ravni; odatle na jugozapad do­linom na Tošćanicu i njome na sjever zapadno od Grevića do kotarske međe pa njome do Volujčice (Banjalučica) i tim poto­kom do utoka u Ramu, Ramom do utoka potoka što dolazi s Duga, preko Rame kosom, pa putem istočno od Škrobućana i Ričica, a onda na jugozapad kosom Blačine preko Ključa i Oglavnice na Vriskalo i na kotarsku među i međom do na ramski most i preko stanice Rame do zaokreta kotarske međe na sjever."

2. Trišćani. Naselje je smješteno oko Trišćanskog potoka, koji izvire u Perunu pod planinom Baćinom i teče prema sjeveroistoku, a ulijeva se u rijeku Ramu, danas u Jablaničko jezero. Dolina mu je tijesna i duboka sa izrazito strmim stranama. Desno su Gu­ljeve kuće, Osoje, Luke, Grabovi. Lijeva strana je ispresi­je­cana manjim potočićima od kojih su najvažniji Pratilo i Šćulavac.
Njive, livade, okućnice, šume i druge parcele navedeni su u katastarskim knjigama pod ovim nazivima:
Balića njiva, Bedrica, Brijeg, Brikinje, Dare, Donji Sadovi, Diljka, Dolac, Doci, Donje Osoje, Fratarska bašta, Gaj nad ku­ćom, Glavine, Gadžin dolac, Glavine, Gornji Šulovac, Gornji Tulo­vac, Gradina, Grebarija, Grebeni, Grgoševina, Grozd, Hel­do­vište, Hušina glava, Ilića dolac, Ilijin krč, Jasenje, Javor, Jesikova ravan, Jozića staja, Kalin greb, Katrisnja, Vlake, Klin, Kod vrila, Konopište, Kosa, Krajeva, Krč kovačev, Krčić, Krčine, Križ, Kruškovac, Kupresovka, Lakat, Livadica, Lokat, Lučica, Luke, Luškinjća krč, Matijavina, Miletova ravan, Miočevac, Mlake, Močilo, Mrakovčića guvno, Mujina lokva, Natkuće, Njiva, Njiva Balića, Njiva za kućom, Njiverica, Opčavi dolac, Orto­vo, Osoje, Palac, Pilipovo guvno, Pleće, Podgaj, Podosoje, Podvranica, Podvrat, Povoz, Prosjevina, Pušine, Raduća guvno, Rastovac, Ravne, Ravančine, Ripišće, Rovan, Sablja, Saruk, Sav­l­ek, Seferov potok, Selište, Sobarića ravan, Solilo, Sovčići, Stude­nac, Studene vode, Stupreovina, Sušilo, Šadinica, Štropac, Šu­lo­vac, Tovarišće, Trn, Trsje, Vinive, Vitrine jame, Zabor dolac.
Trišćane je činilo nekoliko manjih zaselaka, a to su Luke, Skok - Jakići, Vrtača, Kovačevi, Pilipovići. U tim je naseljima tridesetih godina dvadesetog stoljeća živjela 21 katolička obitelj.

Luke
Naselje je smješteno na desnoj obali Trišćanskog potoka, između Guljevih kuća, Ravančina, Grabova i Palina. Izvori koje koriste mještani su Stubo i Sučić. Obradive njive su okolo kuća na samim Lukama. Sjenokosi su na planini Baćini: Studene vode, Otka gornja, Otka donja, Staje, Omanac. 
Luke imaju svoje groblje smješteno iznad sela. Iznad kato­lič­kog groblja je staro muslimansko groblje. Drugo je pod Luka­ma. Tu ima i nišana - bašluka i nadgrobnih ploča s ure­za­n­im kri­žem. Priča se da su se tu isjekli katolički i muslimanski svatovi. 
U narodu je sačuvana priča da su ljudi za turskog vremena ovdje vadili neku skupocjenu rudu. Nikada nisu htjeli kazati gdje je vade. Tu su rudu nosili u Fojnicu i prodavali torbu za dukat. Jedna bašča na Lukama zove se Kod vignja. Priča se da je tu nekada bio viganj (kovačko ognjište).
Na Lukama su živjele obitelji Mendeš koji su doselili iz Dalmacije. Džankići - Duvnjaci doselili su iz Kongore. Djed, koji je bio rodom iz Kongore u Duvanjskom kraju, išao je po najmu. Naselio se iza dolaska Austro-Ugarske u Bosnu, oženio se na Lukama i na kraju je bio fratarski sluga. Oko 1880. godine izumrla je katolička obitelj Šimići, koji su nekada bili imućniji. Zadnja katolička obitelj koja je doselila na Luke bili su Pavlovići. Priča se da su na Lukama nekada stajali muslimani oraljevići, koji su kasnije odselili u Soviće, gdje su ih zvali Lučanima.
Stanovnici Luka ispod šume Grabovi uz Trišćanski potok imali su svoje mlinove, močila za kiseljenje konoplje i male parcele zemlje za obradu zvane luke gdje bi sadili povrće koje bi se moralo navodnjavati vodom iz potoka. Osamdesetih go­dina Luke su ostale bez svojih stanovnika. Svi su saselili na Gračac jer na Lukama nije bilo ni struje ni ceste.

Sarajlići
Zaseok pripada Meopotočju, a bliže je Lukama negoli ne­kom od ovih naselja. U početku se ovdje naselila jedna obitelj To­pića, a kasnije su se razdijelili u tri obitelji. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća ovdje je živio jedan kovač pa je zaseok bio poznatiji po kovaču negoli po broju obitelji ili nekom drugom značenju mjesta. Stanovnici ovog zaseoka su se iselili nepo­sredno pred zadnji rat, uglavnom u Lovnicu gdje su napravili kuće. Ostali su samo Marijan i njegova supruga Dragica, koji su ovdje preživjeli rati i umrli u svojim kućama. Danas ovdje ne živi nitko.

Jakići - Skok
S lijeve strane Trišćanskog potoka na strmim padinama u podnožju Baćine, smještene su tri obitelji Topića - Jakića i jedna obitelj Krajinovića u zaseoku zvanom Skok. Voda je bila na Studencu i manja voda u Ripišću koja bi ljeti znala presušiti. Mlinovi su bili na Luki na Trišćanskom potoku, gdje bi se po dvije ili više obitelji udruživalo kao dioničari jednoga mlina.
Obradive njive su se nalazile ispod i iznad kuća na strmim stranama, a mogle su se orati samo volovima i konjima. Poznate su po imenima kao Selišće, Javorina, Sadovi, Borova ravan, Ilića dolac, Njivica. Na prilazu selu su lokaliteti zvani Solila, a ime su dobili po tzv. solilima, posudama izdubljenim uzduž cijeloga drveta, gdje je stoka na dolasku iz planine dobivala potrebnu sol. Šume su bile u Jasenju, Zabor docu, Kod hrasta, u Vrtla­cima, Docima, Klinu, Glavinama. Trava se kosila u Osoji­ma i na Baćini: Studene vode, Pušine, Pogled, Tusta meja, Uko­sa. Staje su bile u Ravnima gdje su čobani, kosci i kupelice boravili preko ljetne sezone. Jakići su imali svoje vinograde neposredno uz Trišćanski potok, lijevo od potočića Pratila.
Imali su i svoje pivnice uz vinograde, kod kuće Mate Topića, zvani Franjiničini. Pivnice su koristili za drveno posuđe, kace i bačve u koje su stavljali obrane šljive i grožđe, te rakiju i vino. Pristup pivnici i ključ imao bi samo kućni "starišina". Nedjeljom bi se poslije mise svratilo u pivnicu da se popije rakija ili vino uz skromnu užinu. 
Iznad Guljevih kuća postoji zavjetno mjesto na kojem se nalazi grob Jakića cura. Grob su ogradili domaći lovci.
Svake godine, zadnje nedjelje u srpnju, a puk bi računao da je to nedjelja poslije Ilindana, mnogi odrasliji bosonogi hodo­čas­te na ovaj grob. Osamdesetih godina ovaj grob je otko­pan i u njemu su pronađene tri lubanje i dio narodne nošnje, dijelovi ženske kape. Grob je kasnije ponovno zatvoren. O nastanku ovoga groba u narodu i danas žive priče. Jedna kazuje da su bile tri Jakića cure, čija imena nisu zapamćena ni u tradiciji, koje su čuvale ovce na pašnjaku Osoje. Kad su naišli Turci i zatekli ih same kod ovaca, htjeli su ih odvesti i obeščastiti njihovo djevojaštvo. Njihovo odupiranje i otimanje izazvalo je turske nasilnike te su ih poubijali.
Druga legenda kaže da su Jakića cure bile čobanice i da su na Osojima bile staje njihova stada. Svi su ih poznavali kao pobožne i bogobojazne cure. Umrle su od kuge koja je harala Bosnom i Hercegovinom. Iako nemamo povijesnih dokaza kako su umrle ove djevojke, mnogi i danas, posebno djevojke i žene, osjećaju potrebu hodočastiti na ovaj grob, moliti se i i na koljenima obilaziti oko groba u svojim najrazličitijim ne­vo­ljama.
Topići nikada nisu bili kmetovi i najstariji su u selu. Oni su starinska loza. Topići na Skoku i oni kod kapele potjecali su od iste loze. Priča se da je predak Topića zakasnio u Jablanicu na "turčenje" i tako su ostali katolici. Zakasnio je zato što je bio šepav u nogu pa nije mogao brzo hodati, a tada bi se reklo da je bio topav po čemu su i nazvani Topići. Bili su brojna obitelj. Imali su po 70 guvana (na svakoj njivi gdje se sijalo žito bilo je guvno za vršenje žita). Iz kuće bi izlazilo po dvadeset kosaca i po dvanaest nevjesta u crvenim ćurdijama, tj. onih nevjesta koje su vjenčane u istom danu. Kako su bili brojna obitelj i bojdžije, Turci nisu smjeli u njihovo selo. Njihovi su bili cijeli Trišćani od Pomena do Gornje Rame i cijela Baćina. U kuću Topića svraćao je i Mijat Tomić. Obitelj Krajinovića naselili su fratri oko 1850. godine kada su doveli "fratarske momke" pod ovim prezimenom iz Fojnice.
Osamdesetih godina prošloga stoljeća i zadnji stanovnici Jakića napuštaju ovo naselje u koje nikada nije dovedena struja, unatoč hidroelektrani udaljenoj svega 9 km, ni put kojim bi se osobnim automobilom moglo doći kući. Neki su odselili u Srijem i Slavoniju, a većina na Podrat gdje su Trišćanci imali male obradive parcele u kojima bi sadili grah, kupus, krastavac, paradajz, paprike i dr. Kuće na Skoku su ostale prazne i nisu korištene za neku drugu svrhu. Njive su služile kao livade gdje bi se kosila travu, a kasnije se i to napustilo. Nedaleko od kuća, na Zaboru je staro groblje na kojem bi se zadnjih godina povremeno slavila zavjetna misa.

Vrtača 
Naselje od pet obitelji smješteno je s desne strane potoka Pratila i izvora Studenac. Desno od sela bio je mali izvor Ripišće. Sam naziv sela dovodi do logičkog zaključka da je ime dobilo zbog blizine potoka Pratila i izvora Studenca oko vrta koji se mogao djelomično navodnjavati. Na potoku Pratilu bila su močila za cijele Trišćane gdje su se kiselile konoplje. Uz izvor Studenac bili su čabri gdje su svi stanovnici Trišćana parili, tj. prali u lukšiji i vodi bijele tkane haljine. 
Od Topića su tri obitelji Šimunović od kojih su dvije nazvane Luškinić po babi koja se s Luga udala u Vrtaču. Treća obitelji Šimunović kasnije je dobila nadimak Maćini po djedu Mati zvanom Maćo. 
Biluškovići potječu od Čerkeza sa Ustirame odakle su doselili u Vrtaču oko 1860. godine. Neki tvrde da su Biluškovići isto što i Šimunovići. Jedna obitelj Papak došla je na ženinstvo u Vrtaču iz Škrobućana 1928. godine.
Vrtačani su kao i Jakići imali svoje trsje (vinograde) nepo­sredno uz Trišćanski potok, lijevo od potoka Pratila. Stanovnici Vrtače su osamdesetih godina dvadesetog stoljeća preselili na svoje "luke" koje su imali oko Trišćanskog potoka.

Kovačevi
Na brdu između potoka Pratila i potoka Šćulavca nastao je zaseok Kovačevi gdje su bile nastanjene četiri obitelji. Jedna obitelj Radića potječe od obitelji Topić. Dvije obitelji Ivandića potječu od majstora Ivandića koji je došao iz Uskoplja, oženio se i ostao živjeti u Kovačevima. Jedna obitelj Braljaša potječu iz Brela u Hercegovini. Išli su po najmu pa su se jedni nastanili na Gorici prije dolaska Austro-Ugarske vlasti u Bosnu, a drugi su se nastanili u Kovačevima poslije dolaska Austro-Ugarske u Bosnu.

Pilipovići
Naselje je smješteno ispod Kovačeva, između potoka Pratila i Šćulavca. Obradive njive su u Kruškovcu. Nedaleko od kuća nalazi se trsje, odnosno vinogradi. 
Ovo se naselje zove i Kapela jer je ovdje svojevremeno postojala kapela gdje su se vjernici skupljali na misu. Naime, od 1837. godine Donja Rama, Doljani i Sovići funkcioniraju kao samostalna kapelanija, a vjernici su se skupljali na misu u kapeli ili pod košćanom kod kapele.
Jedno vrijeme je ovdje stanovao i fratar kao župnik župe Triješćani ili Trišćani.
"Kako je bilo sve više vjernika na području ramske župe, odlučeno je 1834. godine da se osnuje župa u Donjoj Rami. Na tome je najviše radio fra Pavo Vukadin. Ispočetka je narod bio oduševljen, trebalo je samo naći zemljište. Međutim, kad su prozorski begovi saznali da se fratri žele nastaniti među njihovim podanicima u Donjoj Rami, pravili su pritisak na narod da ne primi fratre jer će morati plaćati veće dažbine begovima, a ako ga ne primi, oni će dadžbine smanjiti. Narod je uvidio da se radi o lukavosti, ali je ipak pristao te je 1836. godine kupljeno zemljište za župni stan, vrt i vinograd u selu Triješćani. Ime sela dolazi od riječi "trsja", jer su se stanovnici ovog područja bavili uzgojem vinograda, pa su ih prozvali Trsjani ili Trišćani, odnosno Triješćani, kako tumači fra Jeronim Vladić, i sam rođen u ovoj župi. 
Odmah je sagrađena mala župna kuća, a godine 1855. podignuta je prostrana kuća s dva podruma i sedam soba, što je za ono vrijeme bilo čak i luksuzno. Fojnički samostan platio je ovo zemljište 23 dukata, 40 talira, 91 cvanciku te još 800 groša. Drugo zemljište plaćeno je zatim još 687 groša. Trišćani su najprije bili kapelanija od 1837. godine, a onda su 1860. godine proglašeni župom."
Najstarije sačuvane matice na području čitave Rame jesu uprave matice iz 1837. godine koje su ispisane ovdje, a čuvaju se u arhivu na Šćitu. Ovdje se krštavalo i govorila misa 56 godina, a u tom vremenu je kršteno 2008 djece.
Postoji tradicija kako se ovdje čuvalo misišće od Turaka. Misa se ne bi počela govoriti dok ne bi došli Ivandić, Breljaš i Ke­la­va. Oni su osiguravali prolaz katolicima od Ustirame i Hu­dus­kog do Trišćana, a istovremeno bi svoje koparane (kaba­nice), koje su Turci dobro poznavali i od njih strahovali, objesili ovdje kod kapele kako bi misa mogla proteći bez ometanja. 
Ovdje je nedavno (2004.), na mjestu nekadašnje župne kuće, postavljen granitni blok (dovezen iz Jablanice) i na njemu uklesan kratki tekst kako bi se obilježilo mjesto gdje je bilo prvo sjedište župe Trišćani. Na ploči piše: "Ovdje je bilo sjedište župe Triješćani gdje su fratri 56 godina stanovali, okupljali puk na misu pod kestenom. Krstili 2008 duša do 1893. kada su preselili na Gračac. Trišćani, 2004."
Nedaleko od Kapele je trišćansko groblje na Povozima. Gro­b­lje spada u starija groblja i nekada su se u njemu kopali pokoj­nici iz Trišćana i Meopotočja. Danas se još ponetko ukopa u ovome groblju jer novo na Banj brdu po svom položaju i pros­toru sretna je zamjena za ovo trišćansko. Pilipovići su kasnije, osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, napravili kuće oko Trišćanskog potoka i Šćulavca i napustili prostor kod Kapele.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katolika, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih). 
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.

3. Meopotočje. Selo je smješteno ispod brda Jelovca, između izvornih kra­kova potoka Lovnice. Meopotočje su činila četiri zaseoka: Vladići, Pavlovići, Begovići i Sarajlići. 
Livade za skupljanje sjena su iznad sela: Dugeč, Rosne njive, Džaltin krč, Krčevi. Na veoma strmim stranama oko potoka Lovnice bili su gajevi ili vinogradi. Svaka je obitelj imali svoje trsje (vinograde), a u vinogradima ili ispod njih uz sami potok Lovnicu imali su pivnice. Bilo je vinograda i pivnica i na kosi između Lovnice i Trišćanskog potoka zvanoj Gradina. Prave lokacije za pivnice bile su kraj vode koja se koristila za održa­vanja drvenog posuđa, pečenje rakije, pripremanje modrog kamena za zaštitu vinograda od nametnika i druge potrebe. Pivnice su se pravile i uz put od crkve na Gračacu do kuće. Naime, nedjeljom bi stariji ljudi, po povratku s mise kući, svraćali u pivnice gdje bi se dugo zadržali, dogovarali poslove i pravili druge korisne i radosne susrete u blagdansko popodne. 
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Meopotočju je živjelo 152 stanovnika. Sljedećih tridesetak godina broj stanovnika je rastao, tako je 1953. godine bilo 143 stanovnika, 1961. godine 166, a 1971. godine 197 stanovnika. Osamdesetih godina dva­de­se­tog stoljeća stvaraju se uvjeti da neki ljudi kupuju kuće i sele izvan Rame, a veći broj njih pravi kuće na Gračacu zbog če­ga se naglo smanjuje broj stanovnika. Tako je 1981. godine u Meopotočju živjelo 140 stanovnika, a pred zadnji rat u BiH (1991.) svega 85 stanovnika. Danas u ovom selu žive samo tri osobe.

Vladići
Na strmoj kosi između potoka Velike i Male Lovnice smješten je zaseok Vladići. Stanovnici ovoga naselja bili su Vladići koji su došli sa Ustirame. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća bilo je svega četiri obitelji Vladića. Vladići potječu iz sela Miljkovića u Hercegovini. Ranije su se zvali Čarapine. Najprije su bili u Smrčevicama odakle su prešli na Ustiramu 1813. godine. Na Ustirami su bili kmetovi Zaimovića iz Prozora. Kad im je beg oduzeo čifluk, oni su došli na ovu kosu i naselili se između Velike i Male Lovnice gdje su krčili državnu šumu. Doselili su prije dolaske Austro-Ugarske u Bosnu.
Pred početak iseljavanja Vladića, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u ovom zaseoku je živjelo 14 obitelji. Danas su Vladići u potpunosti iseljeni. Najviše ih je u Lovnici. Neki su na Gračacu, a neki odselili iz župe.
Vladići imaju svoje groblje na brijegu s desne strane Lovnice. Grob­lje se i dalje koristi, a u njega se najčešće pokopaju stanov­nici Lovnice. Fra Jerko Vladić je dao dio zemljišta za groblje u kojem su se ukopavali pokojnici iz Vladića i Gračaca. Tu je ukopan i fra Franjo Jukuć. Prije potapanja ramske doline, osnovano je novo groblje i većina je grobova otvoreno te su kosti prenesene u novoosnovanom groblju Vladića.

Pavlovići
Pavlovići su porijeklom iz Rakitna. Doseljenik od kojeg su nastali Pavlovići prezivao se Antunović. Njegov sin bio je Pavo Mrnjkušić. Bili su najprije u Smrčevicama i Ustirami, a onda u Trišćanima gdje su imali svoju zemlju. Pavo je bio tako strast­ven lovac da je svoju zemlju dao za jednog lovačkog psa i to šepavog. Sin Pero mu je služio dvanaest godina u bega Mirale­ma. Beg mu je dao da bira zemlju gdje hoće. Odabrao je Meopo­točje gdje je tada bila šuma i gdje je mogao loviti. Naselio se prije nepuna dva stoljeća. 
Prije Drugog svjetskog rata bilo je šest obitelji Pavlovića u tri kuće. Toliko obitelji je bilo i prije raseljavanja Pavlovića. Iselili su se sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Pavlovići se kopaju na groblju na Lukama.

Begovići
U strani uz sami potok Lovnice naselile su se obitelji Šimu­nović, Topić i Džalto. Šimunovići su bili nadimkom Begovići. Doselili su iz Trišćana. Topići su također doselili iz Trišćana i živjeli su u četiri obitelji. Kasnije je doselila i jedna obitelj Pavlo­vića. Groblje im je bilo kao i kod Pavlovića na Lukama.
Ovdje i danas žive tri stanovnika u dvije obitelji. To su jedini stanovnici u općini Prozor - Rama koji žive bez struje i početkom 21. stoljeća.

4. Kućani su smješteni u nešto blažoj strani između brda Čumbera (1053), Klečke stine ili Vijara (1154) i Rajna (1022). Kuće su uglavnom na okupu i dijele se na Gornji i Donji dio sela. Glavni izvor vode u selu su Klanci, koji je svojom svježinom napajao skoro cijelo selo. I donji dio sela, Krejići, ima vodu Bašinicu, ali ona ljeti uglavnom presuši. Nešto dalje od sela su vode Gornja i Donja sedra. Zapadno od sela je potok Zaratje u koji utječu Budimerovac, Bolandža, Klimenta ili Stogirski potok i Barevine. 
Katoličko groblje je na Brdu iznad sela. U selu, na Bašinici je bila isplanirana gradnja filijalne crkve i od Ordinarijata Vrhbo­san­skog je izdana dozvola 26. travnja 1958. godine. Zbog grad­nje župne crkve i župne kuće na Gračacu gradnja je odgođena tako da spomenuta crkva nije sagrađena. Kasnije je, 1983. godine crkva napravljena na groblju, koja je 2003. blagoslov­ljena i posvećena Gospi Snježnoj. 
Ispod sela, na Grašćaku nalazi se muslimansko groblje.
Nadgrobni spomenici - stećci svjedoče da je ovaj prostor stoljećima bio naseljen. Ima više lokaliteta sa stećcima: Prigrađe kod Rajna, nekoliko lokaliteta na put prema Tošćanici, Stogiru, Kleku, Vracama i Došćici. Različitog su oblika, ima ih na sljeme i ravnih. 
Na Rajnu ima ostataka zidina i vjeruje se da je tu nekada bio grad. Jedan se lokalitet zove Prigrađe, a za njega je vezana legenda da je tu, na prilazu gradu, postojala tamnica.
U narodu je sačuvana priča da je bila crkva na Glavici, brdu iznad sela. Priča se da je "grčkog vakta" bilo selo i na Stogiru i da je stradalo od kuge.
Zanimljivo je spomenuti nazive njiva i drugih lokaliteta: Ba­bina bašča, Bačvarica, Barica, Bare, Bašin dolac, Bliznaci, Bo­lan­­dža, Barevine, Bašina ravan, Bilice, Bliznaci, Brdo, Bolan­dža, Brig, Bri­so­vac, Budimerovac, Buljinovac, Cipale, Čumber, Doci, Dolac, Donje kućane, Duge njive, Duljevo, Grab, Graš­ćak, Igriš­će, Ispod Klečke stijene, Ispod Škripavica, Jelin greb, Je­li­nje, Kle­njak, Konopljište, Krč, Krčice, Krivače, Kuku­ru­zovišće, Lanišće, Laz, Leda, Ledine, Lokve, Mednice, Medvedja glava, Me­ko­tina, Mujina česma, Nožice, Opereša, Orašci, Oteš, Pand­žina stanina, Paretak, Pokotnica, Poljana, Prigrađe, Rat, Ravan, Ražišće, Rosna njiva, Rukavac, Skok, Sedra, Selišće, Sma­jin dolac, Stogir, Stogriski potok, Strungreb, Škripavice, Veli­ka nji­va, Vino brdo, Vire, Vrtače, Vrbice, Zagrebnica, Zaratje, Zlakin krč.
Vinogradi su se nalazili u Zaratju i Otešu. Šume su na lokali­tetima: Zaratje, Krešin, Manitovo, Sefina strana, Oteš, Budeme­rovac, Ispod Vijara, Ispod Klešca, Vino brdo, Zalića kosa, Ci­pale, Mušin krš, Obradovica, Ispod Rajna, Bućerava.
Postoji legenda da su Kućani nekada bili čisto muslimansko mjes­to čije je stanovnike pomorila kuga, o čemu svjedoče kužna groblja na Stogiru i na Mednicama. Poslije kuge su age, koji su zauze­li imanja izumrlih muslimanskih obitelji, dovodili katolike kao kmetove.
Nemamo pisanih tragova o sigurnosti ove tvrdnje. Istina je da u izvješću fra Pave Dragičevića iz 1741. i 1744. nemamo spomena o Kućanima kao katoličkom naselju. 
Koncem 19. stoljeća i početkom 20. Kućani se spominju kao većinsko katoličko naselje koje u vrijeme Austro-Ugarske pripada političkoj zajednici - općini Lizoperci. (Popis 22. aprila 1895.). Selo je svojevremeno pripadalo župi Solakovoj Kuli. Kad je sjedište župe iz Trišćana preneseno na Gračac (1893.), Kućani su pripojeni župi Gračac.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u selu je bilo 22 katoličke i šest muslimanskih kuća.
Od katoličkih obitelji spominju se četiri obitelji Vladića zvani Španje, četiri obitelji Markići koji su doselili iz Rakitna, četiri obitelji Antunovića - Tadića koji imaju isto porijeklo kao i oni sa Ustirame, tri obitelji Vukoja koji su doselili iz Rakitna, dvije obitelji Križanaca doseljenih iz Duvna, jedna obitelj Šunja, koji su prvi od katolika doselili na Kućane, a porijeklom su iz Hercegovine. Od muslimanskih obitelji tri obitelji su Medin, prema pričanju doselili iz Medine, dvije su obitelji Agića doselili su iz Srbije, jedna obitelj Vila doselila je iz Tošćanice.
Na Kućanima se dosta teško živjelo, uglavnom od poljo­privrede, zemljoradnje i stočarstva. Komunikacija s desnom stranom rijeke Rame, gdje se nalazila prometnica, uvijek je bila otežavajuća okolnost za život na Kućanima. Prije stvaranja umjetnog jezera, u vrijeme nabujale rijeke Rame, teško se i pješke prelazilo preko improvizirane ćuprije. Gradnjom brane i stvaranjem Jablaničkog jezera komunikacije su postale još složenije. Radnici, školarci, misari i svi drugi putnici morali su se prevoziti čamcem do Gračaca ili Povale. Kućanci uglavnom nisu ima­li svojih čamaca, zbog udalje­nosti sela od jezera, pa su sa zah­valnošću uvijek čekali nekoga od Ustramljana da ih preveze. Jedan veći čamac zvani "Lasta" godi­nama je prevozio đake i radnike sa Hudutskog, Ustirame i Kućana na Gračac. Svaki teret, živežne na­mir­nice ili građevinski materijal, bio je s velikim naporom prevezen na Kućane. Manji tereti, nerijetko i veći, bili su prevezeni čamcima na Ustiramu, a zatim konjskom samaricom do Kućana. 
Češće se teret prevozio vozi­lom do Gra­čanice, a zatim natova­renim konjima na Kućane. Zbog ne­dos­tatka puta nije bio moguć prijevoz ni konjskim ni volovskim kolima a kamoli kamionom. Unatoč tome selidbe nisu bile tako česte kako bi se moglo očekivati. 
Do pred sam rat selo je bilo napučeno brojnom djecom i omladinom. U početku su se djeca školovala u jednoj obitelj­skoj kući, a kasnije u novosagrađenoj četverogodišnjoj školi koju su pohađala i djeca iz susjednog muslimanskog sela Klek. Unatoč otežavajućim okolnostima, velik broj obitelji na različite je načine omogućavao svojoj djeci daljnje školovanje. Najčešće su svakodnevno pješačili na Gračac, putovali u Jablanicu, Prozor, Konjic, Mostar, ili su išli kod rodbine u Slavoniju ili u sjemenište. Za školovanje jednog broja današnjih intelektualaca s Kućana zaslužan je pokojni Frano Bulić, svećenik vrhbosanske nadbiskupije. 
Kućani su pred rat bili selo s najviše mladih ljudi sa zavr­šenom visokom školom. Četverogodišnju školu na Kuća­nima do pred rat pohađalo je 12 učenika, a osnovnu na Gračacu 23 učenika. 
Izgradnja mosta preko jezera (1986.), dilazak struje (1982.), makadamski put do sela (1995.) poboljšali su način života na Kućanima. 
Pred sami rat, nakon demokratskih promjena, a prije ratnih događanja, Kućanci su se naglo počeli iseljavati. 
U vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, između1993. i 1994. godine Kućani su bili na samoj crti razdva­janja dviju vojski. U to vrijeme čitavo selo postalo je jedna velika vojarna HVO-a. Selo je gotovo bilo bez civilnog stanov­ništva. To je ostavilo katastrofalne posljedice od kojih će se Kućani teško oporaviti. Posljedice toga vremena jest odlazak Kućanaca bez povratka. Tako je selo spalo na pedesetak starijih žitelja čiji se broj svake godine naglo smanjuje.
Danas na Kućanima živi 35 katolika u 16 obitelji. Od tog broja samo je 2 djece predškolskog uzrasta. Nema nikoga da iz sela ide u osnovnu ili srednju školu ili na fakultet. Devetnaest osoba je starijih od 60 godina. Svega je osam radnika od kojih četvorica rade izvan BiH.
Kućanci se rado okupe na Kućanima, posebno početkom kolovoza. Izabrali su i patron filijalne crkve u selu koji se slavi prve nedjelja poslije 5. kolovoza - Gospe Snježne. Trebalo bi se dogoditi nešto izvanredno da selo ponovno zaživi. Ipak vjerovati je da će Kućani ostati za sve raseljene Kućance pravo mjesto gdje će rado dolaziti, graditi vikendice i od vremena do vremena rado navraćati u svoje selo.

5. Heldovi (Heljdovi). Selo je smješteno na visokoj, vrlo strmoj kosi na lijevoj obali Rame. U selu ima voda na Oglavku, a oko sela ima više izvora od kojih se spominju Vodice, Ripića voda, Karevišće, Divlja­nova voda i više bezimenih izvora u Ljutom potoku. 
Uokolo sela je bilo obradive zemlje. Njive su imale svoja imena kao npr. Barice, Droboliješće, Lipe, Kostenice, Kune, Strane, Lapovići, Kazdrma, Kaoci, Šiljevina, Ravnički mlin, Kućetine, Dolac, Osoje, Luke. U Heldovima je bilo i vinograda na Nerizinama i Kućetinama. Iznad sela su šume: Strane, Velika kosa, Krešin, Babića lazine, Samar, Pećine, Kunetija kosa, Granica, Bugarsko guvno. Postoji legenda da su ovdje nekada živjeli Bugari, krčili su šumu kako bi sebi uredili prostor za boravak. Bio je u selu i jedan hambar za koji se kaže da su ga gradili Bugari. Pričalo se da nigdje nije bilo tako dobrih majstora kao u "Bugarluku".
Predaja govori da su muslimanske obitelji u Heldovima (Malanovići, Alihodžići - Ahmetovići, Jarići i Šehići) sve iz jednog plemena zvanog Heldovi. Prije kuge živjeli su na Tvrdicama, na putu prema Ustirami. Tu je bilo staro selo koje se zvalo Putnjani. Spominje se da je kraj izvora Vodice bila i džamija. Selo je stradalo od kuge. Kad je Beograd bio pod Turcima, sedmorica Heldova su bili u vojsci pod Beogradom. Njihov starješina je krenuo na put da ih obiđe, međutim na putu iznad sela Studenčice u Neretvici umire od kuge. Tu je i sahranjen, a mjesto se zove Heldov greb. Ovo se pleme bježeći od kuge smjestilo na ovaj prostor koji se po njima i prozvao Heldovi. Priča se da je starješina Mujaga Heldov ubirao po 120 tovara pšenice na svojoj zemlji u Heldovima. Zbog tako imućnog stanja bio je često uznemiravan i pljačkan od hajduka. Pšenicu bi slao u više konjskih karavana u Mostar i tamo prodavao. To su hajduci osjetili pa su vrebali priliku za hajdučku pljačku. U Mujaginoj kući je bilo četrdesetero čeljadi koji su naizmjence držali stražu: dok su stari spavali mladi su bacali kamena s ramena ili su skakali udalj, a kad bi starci klanjali mladi su spavali. Jednom su na Skrabonosu razbili hajdučku družinu i od tada su bili mirni od hajduka.
Priča je zanimljiva zbog položaja Heldova koji ne ostavlja dojam prostora gdje bi se moglo naći toliko žita.
Od katoličkih obitelji tu su živjeli Ripići koji su prije Austro-Ugarske vlasti došli kao kmetovi na zemlju Pozdera iz Lizo­peraca. Rošić je došao 1880. kao kmet Ćosića iz Šabančića. On je, inače, Stapić iz Gornje Rame.
Poslije Drugo svjetskog rata (1948.) u Heldovima je živjelo 135 stanovnika. Broj stanovnika je rastao u sljedećih tridesetak godina. Tako 1953. godine selo broji 128 stanovnika, 1961. go­di­­ne 135, 1971. godine 196, a 1981. smanjuje se broj na 134 sta­no­­v­nika. Uzrok ovom smanjenju broja stanovnika jesu po­­­bolj­­šani uvjeti za gradnju kuća, tako mještani Heldova odlaze graditi kuće na Gračanici i u Volujaku kako bi bili bliže pro­metnici. Pred zadnji ratu u BiH u Heldovima je živjelo 125 stanovnika, svi su bili Muslimani. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Hrvati su preselili u Volujak.
U ratnim sukobima 1993. godine Heldovi postaju jedno od spaljenih i napuštenih sela. Do danas se nitko u njega nije vratio pa je selo pusto i nenastanjeno.

6. Gorica i Oglavak su sela na visoravni, razdvojena udolinom Sopot. Iznad sela su brda Glavica i Dubrave, a ispod sela su strme padine prema koritu rijeke Rame: Strana, Vrace, Kjučice, Pavića krč, Krčovi, Dolovi.
Glavna voda u selu je Sopot, nalazi se u dolcu između Gorice i Oglavka. Ima još izvora u obližnjim šumama od kojih su poznati Lukovik, Matoševica, Močilo. Kroz selo se povremeno, uglavnom poslije obilnih kiša, pojave potočići Lanišće, Kjučki potok i Marin potok. Istočno od sela je rijeka Rama, a na južnom dijelu rječica Gračanica. 
Njive su uglavnom iznad ili između kuća poznate kao Dub, Travnik, Dalač, Vrtače, Polje, Staro selo, Ravanče, Pojica, Gradina, Bando, Laćuk. Gorica je izrazito voćarski kraj, posebno je kvalitetna šljiva. Bilo je i vinograda u strani pod Gradinom, a Dubrave i Strana služili su za ispašu stoke i za sabiranje drva za ogrjev. 
Prema katastarskom popisu parcela spominju se slijedeći lokaliteti: 
Barevina, Barica, Bašča, Bašičica, Bila obrva, Ban-dol, Bo­re­vina, Borica, Božino lukovište, Brig, Brišćan, Čelikovina, Čuljkuša, Dare, Deljkuša, Desetine, Dika, Diljka, Divljanuša, Dobre vode, Dolac, Dolače, Donja strana, Drinjci, Dub, Dubrave, Glavica, Glavine, Gornja jelica, Gotuša, Gračanica, Gradina, Groblje, Grovnica, Guvno, Hasanova ravan, Hasino groblje, Heldovine, Hendek, Ilijin krsnik, Ispod jelice, Jarčišće, Jastrebac, Javor, Jelice, Jezikova ravan, Klanac, Ključica, Konopljišće, Korita, Kosa, Koštropača, Krč, Krč u Docu, Krčev dolac, Krčić, Kriva kruška, Kučine, Kukina glava, Kup, Kupusine, Laću, Ledina, Lezbaba, Lipa , Liske, Lokva, Lokvica, Lomišće, Luka, Mala lokva, Malina doca, Memićka, Metlika, Migorje, Muminovićka, Naplavak, Nemreč, Badina (Obadine), Oglavak, Omeljak, Orovica, Pod raste, Podgaj, Podovi, Polje (Poje), Polje brig, Poljica, Potok, Pupuša, Put, Dubrava, Raste, Ravan, Ravanče, Ravine, Ravna njiva, Raževište, Rijeka, Rivina, Rizića ravan, Rovine, Rupin pod, Selišće, Silina, Skok (Skuk), Smrekova kosa, Sopot, Staro selo, Stranina, Strene, Suhi potok, Šarčev dolac, Štropac, Tejzića dolac, Tolovac, Travnik, Trn, Trsje, Trsta međa, Tru, Ukosa, Unište (Unišće), Unutrež, Velika lokva, Velika njiva, Vodica, Vrtače, Vrtla, Zastropača, Zeljenjaci, Dalač, Staro selo, Laćuh, Rizvića Ravan, Tusta meja.
U selu ima nekoliko lokaliteta za koje su vezane legende. Grobnice su ogromna srednjovjekovna nekropola na brežuljku ispod kuće Šimunovića. Nad jednom pločom bila je usađena vertikalna ploča na kojoj je bio urezan znak križa. Drugo staro groblje jest Mašeta kod Dalača, veća srednjovjekovna nekropola koju nazivaju "grčko" groblje. Svi su stećci ravni. Treća takva nekropola je u klancu, u šumi nedaleko od Paroša. Četvrta nekropola je na brežuljku iznad sela zvanom Ilijin krenik. Priča se da je na Gradini bio grad, a na Ilijinu kreniku crkva. Za crkvu se priča da ju je netko zatrpao. Još i danas neki pričaju kako se u podne može čuti zvonjava crkvenog zvona ako se dobro uho nasloni na humak zatrpane crkve. Kažu da su kod crkve zaklani fratar i njegov sluga. Zbog toga sve do danas vjernici idu "na za­vit" na ovo mjesto mučenika. Go­r­ica je stradala od kuge i tada se bježalo odavde pod Munikozin Kik. Jedan lokalitet zove se Staro selo ali o njemu nema legende. Na Parošu se priča da je nekada na Gorici bila čaršija.14 
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Gorici je bilo 26 obi­telji. Od tog broja 17 ih je bilo katoličkih i to četiri obitelji Vido­vića koje su doselile iz Dubokog Potoka u Hercegovini, tri obitelji Šimunovića također doseljenih iz Hercegovine, dvije obitelji Nova­ka doseljenih iz Pologa u Herce­go­vini, dvije obitelji Ćurda do- ­se­ljenih iz Rakitna, dvije obi­telji Krajinovića doseljenih iz Trišća­na, dvije obitelji Logarušića doseljenih iz Izbična kod Širokog Brijega i po jedna obitelj Šimića doseljenih iz Gruda, Galića doseljenih iz Škrobućana, Pavlovića doseljenih iz Meopotočja i Hrkaća doseljenih sa Širokog Brijega. 
Od muslimanskih obitelji četiri su Šabići porijeklom iz Prozora, dvije su obitelji Kukić iz Bijelog Polja i po jedna je obitelj Čiča i Pilavi doseljeni s Mluše i Balići doseljenih s Krančića. 
Poslije Drugo svjetskog rata (1948.) u Heldovima je živjelo 135 stanovnika. Broj stanovnika je rastao u sljedećih tridesetak godina. Tako 1953. godine selo broji 128 stanovnika, 1961. godine 135, 1971. godine 196, a 1981. smanjuje se broj na 134 sta­no­­v­nika. Uzrok ovom smanjenju broja stanovnika jesu poboljšani uvjeti za gradnju kuća, tako mještani Heldova odlaze graditi kuće na Gračanici i u Volujaku kako bi bili bliže pro­metnici. Pred zadnji ratu u BiH u Heldovima je živjelo 125 stanovnika, svi su bili Muslimani. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Hrvati su preselili u Volujak.
U ratnim sukobima 1993. godine Heldovi postaju jedno od spaljenih i napuštenih sela. Do danas se nitko u njega nije vratio pa je selo pusto i nenastanjeno.

7. Škrobućani (Parcani) su selo smješteno između rječice Gračanice, planine Rogulje i Debele kose. Čine ga zaseoci Škrobućani (Papci), Šarovina, Bare, Osojnica, Munikoze ili Ričica i Stepen. Ima još razbacanih kuća izvan ovih zaseoka koji pripadaju Škrobućanima. Škrobućani su smješteni po kosi i blagoj strani ispod brda Kerepovine. Dijeli se na Papke i muslimansko selo. Ispod sela prema istoku je Špija iz koje istječe potok Špionjak. Južno od Škrobućana je selo Munikoze ili Ričica. Selo je smješteno desno od potoka Ričice u strani ispod zaravni Munikozinih stina (774). Ispod planine Rogulje južno od Munikoza je selo Osojnica. Zapadno od Ričice, na kosi između Rike i Velikog potoka nalazi se selo Bare. Na kosi između Velikog i Mračnog potoka nalazi se selo Stepen. Između Mračnog potoka i potoka Crime smješteno je selo Šarovina. 
Veliki i Mračni potok sastaju se s potokom Šerovinom te čine Crimu koja utječe u Ramu kod sela Lug. Po stranama i dolinama nalaze se ove njive: Rašće, Divjak, Perezovina, Jami­no­vina, Ćanin vrto, Selišće, Klunca, Dolac, Bučer, Jajnica, Kruške, Mrcinjak, Lišćice, Stinice, Voznica, Rošlac, Jezerce, Stepen, Torine, Orećev dolac, Danjčeve njive, Torija, Šarovine, Otnja, Brdo, Strana, Gube, Doci, Korita, Kosa, Popratni dolac, Stari krč, Novi krč, Guber. Na Mrcinjaku i na Rošlacu ima i vinograda. Kose strane sela pokrivene su šumom: Šerovina, Gaj, Paljike, Korito, Kosa, Blaževa kosa, Bukova kosa, Aljina kosa, Šćapi.
Ispaše se nalaze na Keretovi, Kladnici, Vinogradu, Plišama, Šerovini.
Prema katastarskom popisu parcela spominju se slijedeći lokaliteti: Apelov dolac, As, Ašimroićev krč, Baćino solilo, Barica, Batuša, Bećirovina, Begića krč, Bilalov greb, Biserka, Bojača, Brdo, Brig, Brigovi, Brize, Bućer, Bukov brijeg, Bukova ravan, Bukovača, Bunarić, Četerića brig, Čovik, Davonišće, Delin krš, Dionica, Dolac, Dole, Domina ravan, Duga njiva, Duhanišće, Dvostručica, Đukuša, Feđuša, Gajevi, Gajipov krč, Glavica, Glavičica, Glavine, Glibin krč, Golina bašča, Gornje guvno, Grab, Graovište, Grude, Harin greb, Husin lug, Izvadnica, Jakovljev dolac, Jaminovina, Janjica, Janjila, Javor, Jerkovača, Jezerca, Jezero, Kačić, Kadijina bašča, Kadina ravan, Kamenica, Kanoška, Kasnik, Keretovina, Kladnica, Klanac, Klin donji, Klipičin krč, Klunci, Komina, Konopljišće, Korođicka, Krč, Krčić, Kreline njive, Krivi vrat, Kukuša, Lazine, Ledinica, Ledinjci, Liščica, Livadice, Lokve, Lolina kosa, Lopata, Lostina, Lozine, Lućice, Luka, Macinjak, Maslačka, Mašet, Mednjača, Međa, Mezovo, Mlake, Moča, Motikin kač, Munikoze, Nasupova staja, Navijača, Novi krč, Njivetina, Njivica, Obava, Oblo brdo, Obrvak, Odornica, Oplet, Orašće, Oskorušev panj, Osoje, Otnja, Otočak, Ozojnice, Papodnica, Paprica, Pašnja potok, Paus, Počivala, Pod brigovima, Pod Roguljom, Podobrva, Poljice, Poratak, Potunje, Poviš Biserke, Priškovina, Rašlac, Ravne, Ravni put, Ravnik, Ravno, Rije, Rijeka, Rika, Ripića krč, Ripišće, Rivine, Rogulja, Rostije, Roževišće, Sadovi, Saklo, Saleva njiva, Selišće, Skrč, Smrčevica, Smrike, Solin krč, Stanovi, Stari krč, Staro guvno, Steće, Stine, Stinice, Strana, Stublić, Stupe, Šatarića brig, Šekerija, Šiljevina, Šiljevište, Špilja, Tisovac, Točak, Torija, Tvrda, Vekotin krčić, Velika njiva, Višaočice, Voće, Voznica, Vrba, Vrbica, Vrilo, Zagruda, Zelenika, Zminice, Zoran, Žanovetina.
Seoska "planina", prostor gdje se boravilo samo ljetne sezone, je Rogulja. Ovdje je nekada bilo mnogo staja, gotovo svaka obitelj je imala svoju staju. Ljeti je bila ispaša na planini i livade na kojima se skupljalo sijeno za zimu. Livade su se zvale: Bojača, Bukova ravan, Bastajišća, Alilovača, Žunetvica, Steđ, Grab, Podrogulja, Vrilo, Tvrda, Osojnica, Kadina ravan, Biserka, Međeva ravan, Mlatila.
Kuće su razbacane po manjim zaseocima, a ponegdje grupirane u zgusnuto selo. U Ričicama su sami muslimani, u Skrobućanima muslimani i katolici, a u ostalim zaseocima samo katolici. U selu je 1932. godine bilo 24 muslimanske i 32 katoličke kuće, ukupno 56 kuća. Muslimansko groblje je na Grebljicu i kod Bilova greba, a Munikoze imaju svoje posebno groblje ispod kuća. Katolička groblja su na Bilicama u Šarovini i na Jezercima. Patron sela je Sveti Josip. 
Ovo je prostor s više lokaliteta iz starih vremena o kojima svjedoče uglavnom samo legende. Na mjestu Grebljice, na raskrižju putova za Škrobućane, Goricu i Paroš nalazi se velika srednjovjekovna nekropola. Sačuvano je 16 grobova iako ima znakova koji svjedoče o mnoštvu grobova koja su se tu nalazila. Oko ove nekropole je veliko muslimansko groblje. Nekropola se zove Biolov greb (Bilovljev greb, Bilin greb). Neki kažu da se tako zove po čovjeku Bilu koji je tu poginuo u nekom ratu. Drugi kažu da je tu bio sahranjen neki čovjek i zemlja ga je izbacivala sve dok nisu s njim ukopali i psa mu Bilova. Priča se da je i na Zagradu vođena borba jer cijelom kosom ima starih grobova. Na kosi Solilima bilo je neko staro groblje ali na grobovima nema nikakvih spomenika. Pričaju da su tu izginuli neki solari. 
U Glavicama kod donjih kuća sela Šarovine je neko starin­sko groblje bez spomenika. S lijeve strane potoka Šerovine je njiva Mašati i na njoj su kraj puta bila dva stećka. Jedan se srušio niza stranu. Kraj puta je neko staro muslimansko groblje. Na kosi Tupeč je neko staro groblje bez spomenika obraslo u šumu. Takvih grobova ima i na Ševića ravni i u Gaju.
U Škrobućanima je 1931. godine nađena veća količina staroga novca.
Zna se da je selo stradalo od kuge. Munikoze su tada pobjegli na svoje sadašnje mjesto Ričicu, gdje su do tada izlazili na planinu. Kod Jezerca je neko staro muslimansko groblje. Iznad Munikoza je neko veliko muslimansko groblje Šehitluci. Bila je neka zgrada na Valu gdje ima mnogo sedre. Na Zagradu je bilo selo koje je stradalo od povodnja. Oni koji su se tada spasili stradali su kada je vojska udarila na grad - poskakali su sa stijene na mjestu Vracu. Od njih je groblje sa stećcima.
Selo je bilo čisto muslimansko. Prvi katolici su došli oko 1860. Pokojni Bećir Munikoza doveo je Papke s Mluše. Oni su bili majstori i Bećiru su napravili kuću i mlin. Stepen i Šarovina su sasvim nova sela.16
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Škrobućanima su živjele ove obitelji: 
od katoličkih obitelji najviše je bilo prezimena Papak, njih dvadeset. Oni su uglavnom okupljeni na jednom mjestu. Porijeklom su iz Izbična kod Širokog Brijega. Najprije su doselili u Rumboke, a odatle ih je aga potjerao na Beljine mline, zatim u Šarovinu i na koncu u Škrobućane. Šest obitelji Rotim potječu iz Graca kod Rakitna odakle su doselili još u turskom vremenu. I pet obitelji Tokića su doselili iz Rakitna najprije u Škrobućane, a zatim na Goricu. Tri obitelji Galića doselili su iz Hercegovine. Jedna obitelj Matića potječe iz "Kaura". Jedna obitelji Ivančevića doselila je od Mostara. Jedna obitelj Jakovljevića doselila je vjerojatno iz Hercegovine. Jedna obitelj Novak doselila se s Donjih Višnjana.
Od muslimanskih obitelji bilo je pet kuća s prezimenom Šljivo. Munikoza je bilo šesto obitelji, četiri obitelji Selimovića, tri obitelji Motika, dvije obitelji Garazlića, jedna obitelj Grcića, jedna obitelj Đavo, inače prešla s pravoslavlja na islam. Nekada su ovdje živjele obitelji Šero pa je po njima naselje dobilo ime.
Poslije Drugog svjetskog rata u Škrobućanima je živjelo 304 stanovnika. Broj stanovnika blago je rastao, tako 1953. godine selo broji 297 stanovnika, 1961. godine 293, a 1971. godine 363 stanovnika. Odlaskom radnika na rad u Njemačku neke obitelji sele, najviše u okolicu Slavonske Požege pa se broj stanovnika postupno smanjuje. Tako je 1981. godine u Škrobućanima živjelo 340 stanovnika, a pred sami rat u BiH (1991.) 296 stanovnika od čega je bilo 95 katolika i 199 muslimana.
Danas u Škrobućanima živi 81 katolik u 16 obitelji. Od toga je 11 djece predškolskog uzrasta, 11 osmoškolaca, 2 srednjoš­ko­lca i 5 studenata. Deset radnika radi u inozemstvu, a samo 2 u svojoj općini.

8. Gračanica - Volujak. Uz prometnicu Jablanica - Prozor, 9 km od Prozora, nalazi se naselje koje se danas naziva Gračanica, iako nekoliko kuća pripada selu Volujak smještenom na ušću rijeke Volujčice u Ramu. 
Rijeka Volujčica nastaje od izvora i planinskih potoka ispod Gorače (1487 m) i Divan-planine (1569 m). Tu je vododijelnica između dva sliva: Crnomorskog, odakle počinju teći pritoke Vrbasa, i Jadranskoga sliva u koji utječe rijeka Rama sa svojom pritokom Volujčicom koja izvire na istom lokalitetu kao i pritoke Vrbasa. Ispod Divan-planine izvire potok Jastrebica koji prima više potočića. Tekući kroz područje Blazine naziva se Blazinka, a kod Marin mosta, na 709 m nadmorske visine, sastaje se sa Rikom. Potok Rika izvire između Divan-planine (1569 m) i Gorače (1487 m). Potoci Blazinka i Rika sastaju se i teku dalje do ušća lijeve pritoke Vratnogorke, koja nastaje od više izvora od područja Vratne gore. Voda od ova tri potoka, Blazinke, Rike i Vratnogorke, teče jednim koritom i pravi rijeku Volujčicu koja dalje teče kroz kanjon do ušća u Ramu kod Gračanice (na 300 m nadmorske visine), kao njezina lijeva pri­toka. Volujčica je od izvora do ušća duga oko 19 km i ima pad oko 1100 m. To je prava planinska brza rječica.
Rijeka Gračanica izvire ispod Površaka (1326 m). U samom izvorištu zove se Zagred. Ovom planinskom toku pritječe nekoliko potočića koji se sastaju i tako stvaraju rijeku Grača­nicu, koja dalje protječe šumovitom dolinom punom prirodnih ljepota i privlačnosti. Na svom planinskom toku ima dosta br­za­ca i slapova. Od izvora do ušća ima pad od oko 1000 m i ulijeva se kao desna pritoka u rijeku Ramu u mjestu Gračanica (302 m).
Gračanica je novije naselje u kojem su tridesetih godina dvadesetog stoljeća bile svega četiri kuće od kojih je u jednoj bila putareva obitelj, a jedna je bila kavana. Polovicom 20. stoljeća (1948.) naselje je imalo 33 stanovnika, a tridesetak godina kasnije (1981.) 102 stanovnika. Pred zadnji rat na Gračanici je živjelo 116 stanovnika od čega 85 muslimana i 31 katolik. 
Danas na Gračanici živi 48 stanovnika u 10 obitelji. Od toga je 2 djece predškolskog uzrasta, petero su osmoškolci, sedmero srednjoškolci, dva studenta. Trinaest radnika radi na području općine, a pet ih je u Hrvatskoj.
Na Gračanici postoji četverogodišnja osnovna škola od prije rata. Od početka rata do 2006. u nju su išli školarci iz hrvatskih obitelji. Međutim, zbog selidbe obitelji s djecom i malog broja preostale djece, od 2006. godine u nju više ne idu djeca hrvatskih obitelji, nego odlaze u školu na Gračac.
Restoran Gračanica napravljen je 1978. godine kao zanimljiv turistički objekt od kojeg se očekivalo da bude važan turistički punkt za selo, međutim to nikada nije ostvareno.
Neposredno pred rat napravljena je jedna tvornička hala koja nikada nije dovršena niti je profunkcionirala za planirane potrebe proizvodnje.
Do pred zadnji rat Gračanica je bila čvorište makadamskih puteva kojim se putovalo pješice, zapregom ili terenskim vozilom do Kućana, Kleka, Heldova, Škrobućana, Gorice i Tolovca. Stanovnici ovih sela snabdijevali su se živežnim namirnicama najviše ovdje na Gračanici. 

9. Parcani su smješteni visoko u strani. Sve su kuće razbacane po kosi koja povezuje brjegove Jurevišće i Glavicu. S lijeve strane nalazi se Duboki dolac, Suhi Potok, a s desne visoka i strma strana koja se spušta do rijeke Rame. Iznad sela je brdo čiji su vrhovi Veliki i Mali Vinjac. Lijevo je kosa Sičenik koja povezuje selo s brdom Tolovac.
U blizini sela nalazi se dosta vrela: Zalužnica, Močila, Polokravje, Hase, Ladna vodica, Jezerine, Tovarija. Obradiva zemlja oko sela je na parcelama: Krivače, Piskavica, Povozi, Grkavci, Vraca, Zabrig, Zalužnice, Močila, Staro selo, Hasa, Hladna voda, Žijakovo, Lužac, Berca, Krča, Rova. Bilo je nekada i vinograda po stranama ispod sela, a najviše na Hasama. U planini Baćini su sjenokosi: Berca, Štropac, Doćanica, Bukov rat, Dare, Rizvića ravan, Korita, Tusta meja, Pogled. Oko sela po stranama su ispaše za stoku: Sovine, Tovarije i Suhi potok, a šume ima u Kućarama, Borovima, Stranama, Sovinama i Bilim rivinama. 
Istočno ispod sela je terasa Staro selo. Po pričanju, nekada su na tom mjestu bili Parcani. Selo je pomorila kuga. Prije kuge iz sela je po 70 kosaca odlazilo u planinu. Poslije kuge selo je ostalo pusto i sve je pripalo nekoj ženi. Ona ga je prodala pretku Parcana. S njim se pogodila tako da joj je trebao dati toliko dukata koliko može u tri pregršti zahvatiti iz bisaga. Što je tražila to joj je dao, a onda je zahvatio punu šaku konjskih muha te ju upitao zna li što mu je u ruci. Nakon što je odgovorila da su muhe, on ih je pustio iz ruke i rekao joj: "Tako će i tvoje pare otići kao ove muhe." 
U Starom selu nalaze se dva stećka i jedan na Vracima. Pričalo se da je na mjestu Dućanice bila varoš, a na Gradini "grčki" grad. Kraj muslimanskog groblja nalazi se lokalitet Šehiti. Kažu da su oni izginuli kad je neki Parcan istukao najamnika katolika. Katolik je otišao u "Kaure" i doveo četu koja je pobila žene i djecu dok su muški bili u planini. Kraj puta za selo Ravnice je mjesto Stražišće. Ispod sela, preko Vranovica, išao je put za Mostar. Na mjestu Križi je neko staro groblje ali bez spomenika. 
U Parcanima je tridesetih godina dvadesetog stoljeća bilo svega 11 kuća i to 8 muslimanskih i 3 katoličke.18 Od katoličkih obitelji bile su po jedna obitelj Zlomislića i Barišića, koji su doselili iz Rakitna i jedna obitelj Selak, doselila iz Ripaca.
Od muslimanskih obitelji bilo je nastanjeno šest obitelji Hamšića, četiri obitelji Husića, dvije obitelji Demirovića, četiri obitelji Bevaba. Prema predaji Parcani su dobili ime po starom Parcanu, pretku obitelji Hamšića, Husića, Demirovića i Bevaba, koji je doselio iz Prozora poslije kuge. Prozvan je, kažu, Parcanom jer je u ratovanju presjekao pancir na neprijateljskom vojniku.
Polovicom 20. stoljeća naselje je imalo 89 stanovnika (1948.), a trideset godina kasnije 122 (1981.), i to je isključivo muslimanski živalj. Prema zadnjem popisu (1991.) u Parcanima je živjelo 109 stanovnika. Zbog ratnih sukoba između Hrvata i Muslimana selo je bilo posve ispražnjeno. Poslije rata neke su se obitelji vratile.

10. Paroš. Selo Paroš je smješteno visoko iznad Rike (rijeke Gračanice) koja nastaje pod Munikozinom stinom od potoka što teče iz Rogulje i Baćine. Selo su činile dvije skupine kuća: Bećirovići, koji se nalaze u strani između dviju terasastih uzvišica razdvo­jenih potokom Špionjakom (izvire iz špilje pa se zato zove Špionjak) i Pupe.
Na desnoj strani Rike, ispod Tolovca i Sičanika je selo Boro­va Ravan. Nekada su ovdje bile samo staje, a kasnije se počelo stanovati preko cijele godine pa se postupno stvorilo naselje. 
Dvije su žive vode u Parošu: Rudulja i Korito. Njive su po st­ra­­nama: Selišće, Diljka, Vrtača, Kuti, Ravan, Dolac, Trke, Ba­ra. Putem koji je krivudao kroz Migorje dolazilo se na Go­ricu. Na desnoj strani Rike bile su ispaše za stoku: Sičanik, Dubrava, Gumanjci, Petanjci, Orlovača i Gradina. Livade za kosidbu bile su u planini Rogulji i Bikama. Na rijeci, na mjestu zvanom Ilidža, bili su mlinovi sela Paroš i Škrobućana. 
Na Gradini su ljudi nalazili krhotine lonaca, predmete od gvožđa i alatke od bakra. Nedaleko od groblja Bećirovića, po cijelom su se brdu mogli pronaći ostaci srednjovjekovne nekropole. Postoje dva ukrašena stećka, na jednom je naslikan mjesec a na drugom sunce i mjesec. Na Vracima (Zagrad) se nalazi "grčko" groblje. Katoličko groblje za Paroš i Goricu je na kosi Gradina, a muslimani imaju dva groblja, oba u blizini sela. U Bećirovića groblju postoje i starinski grobovi. Priča se da su u to groblje za vrijeme kuge po pune sane mrtvaca dovozili sa Gorice. 
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u naselju je bila 21 kuća: 13 muslimanskih i 8 katoličkih. Na Borovoj Ravni su odavno bili stanovi kao dio čifluka. Prvi se tu za stalno naselio Bošnjak, još za turskog vremena, kada su se u selu podijelili. On je sebi doveo zeta Jakovljevića, a kasnije je došao i Džalto. Katolici Bošnjaci su porijeklom iz "Kaura" (Dalmacije). Jakov­lje­vić je na Borovu Ravan došao iz Škrobućana. Hrkać je 1922. došao iz Mokrog kod Mostara. Džalto je došao iz Meopotočja 1928. godine.
Starosjedioci muslimani su Bećirovići, koji su živjeli u 6 kuća i Pupe kojih je 1935. godine bilo 5 kuća. Jedna obitelj Pupa ranije je živjela u planini Pranju, nedaleko od Paroša, a poslije su prešli u Paroš (nakon Prvog svjetskog rata). Jedna obitelj Ramić doselila se iz Škrobućana 1907. na ženinstvo. Ranije je ovdje živjela i obitelj Adžemovića, ali je izumrla.
Sredinom 20. stoljeća (1948.) na Parošu je bilo 109 stanov­nika, a trideset godina kasnije (1981.) 167 stanovnika, od kojih su 133 bili muslimani, 28 katolici i 6 "Jugosla­veni". Po zadnjem popisu (1991.) vidi se da se selo počelo raseljavati jer se broj smanjio na 103 stanov­nika, od kojih je bilo 88 muslimana i 14 katolika.21
U zadnjem ratu stanovništvo Paroša i Borove Ravni se iselilo. Tre­nutno u Borovoj Ravni živi samo Ilija Džalto čija se obitelj nastanila u Prozoru. 

11. Ustirama. Selo je nastalo oko Ustiramskog potoka koje se ulijeva u Jablaničko jezero. Ime je dobilo po ušću Rame u Neretvu koje je prije nastanka jezera bilo u blizini sela. Prema nekima, ovo selo je dobilo ime od riječi usta (tur.), što znači majstor, umjetnik (B. Klaić, Riječnik stranih riječi). Tome u prilog ide predaja koja govori da je tu s druge strane Rame bila kovačnica gdje su radili i živjeli majstori, kovači. Prije potopa jezera selo se širilo prema rijeci Rami. Kasnije se pomiče uzvodno koliko je bilo moguće. Gradnjom novih kuća, nakon nastanka Jabla­nič­kog jezera, Ustirama se širi i na drugu stranu jezera gdje nastaju naselja Jasen, Ovćina i Rat. Zbog tijesnog prostora kuće su građene bez nekoga reda, kako one starije na Ustirami tako i novije na Ovćini, Jasenu i Ratu. Ustirami pripada i zaseok Neraji koji se nalazi s lijeve strane Rame.
Selo ima tri izvora vode koja se koriste za potrebe stanov­nika: Studenac, Džaltina česma i Balića česma. Uz Ustiramski potok tu su i potoci Klekovnica koja teče s Kućana, a u nju s desne strane utječu potočići Krešin i Ploče. S desne strane rijeke Rame, danas jezera, teče potok Mošćanica (Sopot ili Valovac). 
Okućnice, njive, livade, pašnjaci, šume i druge parcele vode se u katastarskim knjigama pod ovim imenima:
Bačva ravan, Bara, Baščetina, Bililo, Briza, Brižina, Bujevac, Buški rat, Dolac, Donja bara, Donji Kaoci, Donji kraj, Eldo­nišće, Vratolom, Gaziljinovac, Gnjile, Gornja bara, Gornje Kle­kov­nice, Gornje Mačkovice, Gornje Mlake, Gornji Oružanj, Grabovac, Graovišće, Grebanje, Grudice, Hejdezovine, Jaškovo, Jezerac, Kamena sedra, Kamiš, Kanin, Kaoce, Klekovnica, Kle­pića bašča, Kobač, Kosa, Krčine, Kruševica, Kućetine, Kurića dolac, Lipeta, Lišavac, Lokva, Lučica, Lug, Luka, Lužac, Ljubo­vo, Ljutić, Ljutišće, Mačkovice, Markovac, Masnice, Maščanica, Mesnice, Mezitova ravan, Mlake, Neraje, Njivetina, Obod, Orlac, Oružanj, Otanj, Ovčine, Ozaltinovac, Pavinovac, Pivni­ca, Plošnjak, Pobrdelje, Podgorija, Podpolje, Poljana, Polje, Poputak, Potkućac, Povrh ravnih, Prigrađe, Prinzine, Prisika, Prisvir, Purinovac, Radina, Rat kamen, Ravan, Rave, Ravinje, Ravnice, Raženište, Vino brdo, Rudnice, Rudnja, Rujevačka kosa, Sedra, Seočice, Simisalo, Solilo, Stanišće, Starež, Stipin krč, Stojevo, Stranice, Skrabonos, Švarače, Točilo, Travna kosa, Trsjenišće, Trubar, Tvrdice, Val, Valovac, Velika bara, Vilića dolac, Vina njiva, Virina, Vol, Volovac, Vratolom, Vrtače, Vrto, Zamlin, Zapada, Zarinje, Zastave, Zavinje, Ždrlovac.
O starosti Ustirame govore stara nedovoljno poznata groblja, nekropola sa stećcima i gradine gdje zatječemo u legendama temelje crkava i džamije. 
Na brdu Skrabonosu nalazi se srednjovjekovna nekropola s više od trideset stećaka. Svi su ravni i različitih veličina a samo su dva pravljeni na sljeme. Iako su stećci dosta grubo izrađeni, na njima se mogu pronaći ornamenti kao što su reljefi, križ, polumjesec. Priča se da je dva stećka na Skrabonos iznijela neka baba što je teško povjerovati zbog njihove težine. 
Osim ove nekropole stećaka ima i u sada potopljenom "grčkom greblju" na samom ušću Ustiramskog potoka u Ramu. I ovi stećci, poredani oko stjenovite glavice, su ravni osim jednoga koji je na sljeme. Ovdje se može naći više ornamenata od kojih je najzanimljiviji jedan sa sedam poredanih likova u kolu. 
I na brdu Prigrađu, sjeveroistočno od sela, ima stećaka i ravnih i na sljeme. Jedan je bio zavjetni stećak oko kojeg su u molitvi obilazile žene. 
Postoje stara groblja iz vremena turske vladavine Bosnom. Na Skrabonosu je jedno staro muslimansko groblje obraslo u šumu. Ispod Oboda, na mjestu Jezercu, bilo je veliko muslimansko groblje. Na Pločnjaku uz Klekovnicu ispod Skrabonosa postoji "svatovsko" groblje: katoličko i muslimanko. Postoji katoličko groblje, vjerojatno mlađe od ovih starih muslimanskih grobalja. Do njega je manje katoličko kužno groblje. 
Prema legendi na Obodu su bile kuće. Mogu se pronaći i neke zidine. Kažu da su tu prije kuge živjeli muslimani. Ispod Skrabonosa postoji lokalitet zvani Kućerine gdje još ima nekakvih zidina po čemu se da zaključiti da je tu bilo kuća. Priča se da je i na Kiku iznad Neraja bilo selo. Niže sela ima mjesto Donji krajevi, kažu da je i tu nekada bilo selo. Istočno od sela postoji Mijića gruda. Tu su se od kuge sklonili Mijići koji su kasnije posve izumrli. Po nekoj predaji na Ustirami je kugu preživjela samo jedna muslimanska žena.
U gornjem dijelu sela su musliman, a u donjem katolici. 
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u dvije muslimanske kuće bilo je šest obitelji, a u 23 katoličke kuće živjelo je trideset katoličkih obitelji. Postojao je han, ali na Jasenu. Tu je bila i škola sagrađena 1933. godine. 
U to su vrijeme na Ustirami bile ove katoličke obitelji: Džalto, Lončar, Antu­nović, Pušić, Bilić, Pavlović. Džalta je bilo deset obitelji, a živjeli su u osam kuća. Potječu iz Sovića, gdje još imaju svoje zemlje. U Sovićima ih je bilo sedam braće, a imali su i lijepu sestru Jelu. Kad im je došao aga da uzme hak i rekao da će spavati s njihovom sestrom, najmlađi od braće mu je sjekirom odsjekao glavu. Svi su se tada razbježali, osim najstarijeg koji je bio bolestan i nije mogao krenuti, a Jelu su pak muslimani odveli za Šehića. Džalte smatraju, kao i Mijiće u Sovićima, jednim od najstarijih katoličkih rodova u Bosni. Na Ustiramu su se doselili pradjedovi. Jedan je od Džalta išao u Omatlije pa se vratio. Osim na Ustirami i u Sovićima, bilo je Džalta na Gračacu, na Zagradu (Paroš), na Uzdolu, na Voljevcu, na Barama i u Otaležanima (konjička općina), Omatlijama, u Fojnici i u okolici Livna. Lončara je bilo četiri obitelji. Potječu iz Graca u Hercegovini, odakle su došli prije sto godina. Stari su im raznosili i prodavali lonce i crepulje koji su se pravili na Gracu. Od istog su roda i Lončari u Rami. Antunovića je bilo sedam obitelji koje su bile nastanjene u tri kuće. Antunovići su došli oko 1850. iz Bukovice (Neretvica) gdje im je bilo "tijesno". Od tog su roda i Tadići-Antunovići na Kućanima, koji su tamo došli s Vratne Gore. Tri obitelji Pušića nastanjene u dvije kuće starinom su iz Ričica ispod Zavelema u Dalmaciji. Došli su ovdje oko 1850. godine. Najprije je došao jedan kao najamnik, a poslije je doveo i dva brata i ovdje su postali kmetovi. Četiri obitelji Bilića su došle iz Trišćana oko 1850. Ovdje su u Balića postali kmetovi, iako u Trišćanima to nisu bili. U Trišćanima nitko od njih nije ostao. Oni su inače u Rami starosjedioci i za razliku od onih koji su odselili u Hercegovinu, zvali su se i Ramljaci. Dvojica Pavlovića došli su na ženinstvo iz Meopo­točja, jedan 1919. a drugi 1928. godine, i tu ostali živjeti sa svojim obiteljima. Osim Mijića, koji su izumrli, zna se da su u selu nekada živjeli i Ivandići.
Od muslimanskih obitelji na Ustirami su u to vrijeme bili nastanjeni Balići. U dvije kuće bilo je šest obitelji Balića. Za njihovo porijeklo nema sigurnih informacija. Neki pričaju da su starinom Bajrići s Ravnice, a drugi kažu da su se prozvali Balićima zato što im je neki predak donosio "bale" (tovare) iz Dalmacije. Godine 1900. su izumrle obitelji Osmića.
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) na Ustirami je živjelo 338 stanovnika. Stanovništvo se stalno povećavalo, tako je godine 1953. selo imalo 387 stanovnika, 1961. godine 396, 1971. godine 447, a 1981. godine 512 stanovnika. Pred sam zadnji rat u BiH na Ustirami je živjelo 519 stanovnika od čega 471 katolik i 39 muslimana.
Danas je Ustirama najveće selo župe Gračac. U 87 katoličkih obitelji živi 372 katolika. Od toga je 21 dijete predškolskog uzrasta, 40 osmoškolaca, 23 srednjoškolca, 12 studenata. Od 105 zaposlenih 62 rade u inozemstvu, uglavnom u Hrvatskoj. Pedeset stanovnika starije je od 60 godine.
Ustirama je najveće selo u Donjoj Rami. Komunikacija s desnom obalom rijeke Rame, kasnije Jablaničkog jezera, predstavljala je izuzetno velik problem sve do gradnje mostova 1986. Većina je radnika u drugoj polovici dvadesetog stoljeća radilo u "Granitu" u Jablanici pa su svakodnevno čamcem morali prelazili jezero. I školarci su također, osnovci od petog do osmog razreda i srednjoškolci, da bi došli do škole svako­dnev­no morali čamcem prelaziti jezero. Nedjeljni prijevoz misara sa Ustirame i Kućana na misu na Gračac bio je redovito povezan s nedostatkom dovoljnog broja čamaca. Transport živežnih namirnica i posebno građevinskog materijala bilo je prevelik teret za stanovnike Ustirame. Inače je na Ustirami bilo dobrih majstora za pravljenje drvenih čamaca. Gradnjom mosta situacija se bitno mijenja. Stanovništvo se ovog mjesta nije u tolikoj mjeri raseljavalo do rata u BiH. Međutim, kako predratni "Granitovi" radnici ne rade više u svom poduzeću, zaposlenje je postalo velik prob­lem. Zbog toga, početkom ovoga stoljeća, veliki broj mladih odlazi na posao u Dubrovnik. Dodatni je problem postojećem stanju st­rah od braka i obitelji, odnosno postojanje velikog broja neože­nje­nih momaka u poodmakloj dobi.
Školovanje srednjoškolaca po nekakvom nepisanom pravilu usmjereno je prema Mostaru ili nekim drugim većim centrima, što unosi strah kako se jedan broj njih neće vratiti u zavičaj.

12. Lizoperci. Ispod brda Brikinje i Duvnica nalazi se selo Lizoperci. Zapadno od sela teče Potanjski potok, koji dolazi iz Godiča, kroz usku i duboku dolinu. U njega utječe Sovina koja teče kroz selo. Južno od sela je potok Osoje. U selu ima dosta živih voda koje su svedene u česme kraj puta, a poznate su po ovim imenima: Zanoga, Barinića voda, Kupušnjak, Rakuša, Grab, Potanjski potok. Njive, livade, pašnjaci i šume su oko sela i vode se u katastarskim knjigama pod ovim imenima: Bara, Bašča, Begova kosa, Brikinja, Brišće, Brize, Crkvice, Čelopek, Čifluk, Didovlje, Docevi, Dočić, Dolac, Duga njiva, Duvnice, Gaj, Glavica, Godič, Grab, Grabovišće, Grebarje, Groce, Grot, Gruda, Izlaz kosa, Izlazak, Jablan, Jasenice, Jusanice, Klačina, Klanac, Kosa, Kovčevina, Kovilji, Krčevi, Krčić, Krčina, Krečana, Krivače, Križ, Krstac, Kućara, Kućetine, Kupušnjak, Lanišće, Laze, Lednik, Lipova njiva, Lipovine, Lučica, Ljubolaz, Ljubovo, Mekotina, Mlake, Močila, Mučenje, Nadgojac, Oplatišće, Orlišće, Osoje, Osojnica, Osridak, Ostroge, Ovčine, Padine, Paljika, Paretak, Pastaca, Patarski potok, Perla, Pijesak, Podadoci, Poddidovlje, Poddžamija, Podjasenice, Podkrivača, Podlanišće, Podrajan, Podvornica, Pogajnica, Porisoje, Prasine, Prgota, Radova, Rasna, Rasnik, Ratan kamen, Ravan, Rove, Sadine, Sovina, Srteži, Starežina, Stari krč, Stjenice, Stjenjak, Strana, Striževice, Trmoglavica, Šokanovac, Torine, Vinišće, Voznice, Vrto, Zaguvno, Zakrčine, Zalazina, Zanišće, Zanoga, Žedolac, Želja, Privoje, Stinica, Jubovo (Ljubovo), Postac, Sriteža, Gornje Ravne, Docera, Šakonovac, Pod Rajnom
Postoji više legendi o prošlosti sela. Priča se da je na Crkvicama na Begovoj kosi (ispod sela) nekada bila crkva. Kod Rajna ima mjesto Tavnica. Priča kaže da je tu svojevremeno kraljica vezala lanac pa išla do Kraljeva stoca u Bokševicu. Jednom je pala u Vilinu luku i tamo joj se nalazi grob. Jedna priča kaže da su u selu najprije živjeli "Grci", a poslije musli­mani: Herak i Kreho. U jednoj "grčkoj" kući su živjela dvojica braće. Jednom je došlo dvanaest hajduka da ih porobi. Hajduci su varkom odbijeni i bježeći od sela međusobno se isjekli na Tovarnici. 
Kad je "grčka kuća" ostala pusta, dopala je Krehi, a poslije Po­z­deru. Za vrijeme kuge izumrli su "Grci" i Herak, a Kreho je ostao.
Postojalo je veće "grčko" groblje kod džamije. Očuvano je samo deset stećaka koji su ravni, osim jednoga na sljeme. Staro muslimansko groblje je na Prgoti pod džamijom, a novije uz džamiju. Džamija potječe iz 16. stoljeća uz neke rekonstrukcije, spomenik je kulture registriran u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine. Katolici su se pokopavali u groblju na Hudutskom. 
Selo se sastojalo od tri skupine kuća: Gornja Mahala ili Šuci-Šukovići ili Šćuci, Srednja Mahala ili Bajramovići i Donja Mahala ili Pozderi. Pod Srednjom Mahalom je džamija. Kod Slatinske ćuprije bile su dvije kavane i jedan starinski han. Mahale su razdvojene potocima. 
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u selu su bile 22 kuće od kojih su 20 bile muslimanske a 2 katoličke. 
Od katoličkih obitelji su bile Šudići i Rančići, a bila je i obitelj Martića koja je ranije izumrla. Šudići su se naselili nekoliko godina prije Omerpaše Latasa. Oni su od Šudića iz Sovića koji su se nekada prezivali Bošnjaci. Rančići su se naselili 1925. godine iz sela Budimira - Ugljana kod Sinja. 
Muslimanske obitelji u to vrijeme bile su: Šćuk, Pozder, Bajramović, Munikoza i Čolić. Bilo je šest obitelji Šćuk koji se smatraju starosjediocima. Devet obitelji Pozdera bilo je nasta­njeno u sedam kuća. Jedna se grana zvala Hasanovići koji po mišljenju nekih potječu iz Prozora, a drugi tvrde da su od Banje Luke. Bajramoviće su neki zvali Bajrićima, a drugi Barinćima. Bilo ih je pet obitelji. Njihov je predak došao s Ravnice poslije kuge prije više od sto godina na mjesto gdje je bio posljednji od Heraka, Bećir. Oni starinom nisu s Ravnice. Za vrijeme nekog ratovanja dva su brata krenula iz Fatnice u Hercegovini, gdje je treći ostao. Jedan je došao na Udbar, a drugi na Ravnicu. Čolići su doselili prije stotinjak godina iz Donje Jablanice. Tu im je došao otac koji je krunio za svojom sestrom i ostao u selu. Jedna obitelj Munikoza doselila je iz Škrobućana 1932. godine i imala je kavanu kod Slatinske ćuprije.24
Poslije Drugog svjetskog rata u Lizopercima je živio 181 stanovnik. Godine 1953. u selu je bilo 229 stanovnika i broj se kasnije nije bitno mijenjao. Tako 1961. godine selo ima 223 stanovnika, 1971. godine 200, a 1981. godine 225 stanovnika. Pred sami rat (1991.) u Lizopercima je bilo 175 stanovnika, svi su bili muslimani. 25
U zadnjem ratu Lizoperci su bili djelomično iseljeni. Poslije rata su se neki od izbjeglih vratili u svoje selo.

13. Tošćanica. Selo Tošćanica nalazi se u dolini Tošćanske rijeke. Većina kuća smještena je na obroncima brda uz izvor Buković koji se ulijeva u Čajinu vodu. Nekoliko kuća se nalazi desno od rijeke, uz vrelo Sela, pa se taj zaseok i naziva Selo. Između kuća protječe potok Bukovik koji se ulijeva u Tošćansku rijeku. 
Okućnice, njive, livade, pašnjaci i šume u Tošćanici i oko sela su slijedeće:
Bačvar, Bara, Bilobrig, Borak, Breza, Bukovik, Desetak, Dočić, Dolac, Duže, Gaj, Grahovišće, Grebine, Grlić, Gromilice, Guste kukrike, Hržišće, Ilin Dolac, Jagodar, Jasen, Ječmevina, Kapesovina, Kila, Konopljišće, Kosa, Koševo, Koševska strana, Kratina, Krčevi, Krstac, Kućetina, Lanišće, Latice, Lazine, Lokva, Lopate, Luke, Ljuto, Majan, Megdan, Mejdan, Na Vrtlu, Njiverica, Opuhano, Osredak, Ovćina, Papratine, Plane, Poči­vale, Pod Krstacom, Pod Troje, Pod trsje, Podbrdo, Podgre­bine, Podrajan, Podzide, Porela, Potinjci, Povrsela, Prisoje, Pro­sovina, Prošča, Prsti, Pulano, Rahulja, Ravan, Regalj, Rosa, Rova, Siča, Staro trsje, Strana, Strimovac, Stup, Šiljevina, Široka njiva, Tobojak, Torina, Tošćanica, Vao, Vakuf, Vinogradine, Vla­č­no, Vodnice, Vodorice, Voznik, Vrto, Vukovina, Zabrdalje, Zapoda, Zavišanje, Zavratje, Ždrebac, Žendo, Zelenkovac
U zaseocima Ćorići i Tošćanica kuće su na okupu, a u Selima su razbacane i udaljene jedna od druge. 
Tri stećka usred sela govore o starosti Tošćanice. Uz stećke se nalazi više starijih grobova. Dva su starija muslimanska groblja: na Ravni i u Torinama. U selu se vjeruje da su to šehitska grob­lja. Aktivno muslimansko groblje je pod selom na Tobo­ljaku, a katoličko na Kili kraj rijeke.
Priča se da su za vrijeme kuge stanovnici bježali pod Petrinu spilju u Valu. U žurbi jedan je od njih zaboravio svoju tamburu pa se po nju vratio u selo. Platio je to glavom jer se iz sela nije živ vratio među izbjeglo stanovništvo. Zaseok Sela jedno vrijeme poslije kuge nije imao stanovnika. Ponovno je naseljen tek 1910. godine.
I ovdje postoji legenda o lancu s brda Rajna na Triskavac preko kojeg je išla neka Mara i pala u rijeku.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Tošćanici je bilo 23 obitelji smještene u 14 kuća. Devet katoličkih obitelji živjelo je u sedam kuća, a četrnaest muslimanskih u sedam kuća. Pet katoličkih obitelji bile su Kelave, a četiri Ripići. Kelave su došli iz Duvna, prije okupacije od 1878. Ripići su vjerojatno iz Duvna, a selili su se u Heldove.
Četiri su muslimanske obitelji Piralića. Oni su se prvi ovdje naselili. Preci su im iz Budima. Došli su na pustolovinu iza nekih Ćorića koji su izumrli, tako je cijela Tošćanica bila svojina Piralića. Četiri obitelji Vila došle su poslije Piralića, a predak im je došao kao najamnik, vjerojatno iz Bijelog Polja kod Mostara. Po Hercegovini ima Vilića koji su iz Gračanice (Gacko). Dvije obitelji Husrepa došle su oko 1870. sa Slatine. Jedna obitelj Letića doselila se poslije Prvog svjetskog rata iz Mrakova na materinstvo, jer im je majka bila od Piralića.
Od Drugog svjetskog rata pa do rata u BiH broj stanovnika se blago povećavao, tako 1948. godine selo ima 151 stanovnika, 1953. godine 161, 1961. godine 171, a 1981. ima 211 stanovnika od čega je bilo 172 Muslimana i 38 Hrvata. Pred rat u BiH na Tošćanici je živjelo 204 stanovnika od čega je bilo 173 Musliman i 31 Hrvat.
U ratnim sukobima između Hrvata i Muslimana Tošćanica je jedno vrijeme, od 1993. godine, bila potpuno ispražnjeno selo. 
Poslije primirja u selo se vratilo nekoliko bošnjačkih obitelji, a od Hrvata se nitko nije vratio. Jedan od predratnih stanovnika, Grgo Kelava, živi na Kućanima.

14. Rama. Ovo je naselje novijeg datuma. Nastalo je nakon što je kroz ovaj prostor prošla pruga Sarajevo - Mostar i nakon što je na ušću Rame u Neretvu sagrađena željeznička postaja. Kroz ovu postaju prolazili su svi putnici od izvora do ušća Rame kao i sva roba koja se vozila željeznicom. Cesta Mostar - Prozor povezivala je ovaj kolodvor sa prostorom Gornje Rame. Kuće su poredane kraj ceste, a naselili su ih oni čije su službe bile vezane uz rad na postaji ili željeznici. Zato se događalo da su se stanovnici "Rame" često mijenjali: neki se dosele, zadrže po koju godinu i odu dalje. 
Zemljište oko sadašnje postaje bilo je svojina begova Repovaca. Jusuf-beg Repovac podigao je prvu kuću na Rami u kojoj je jedno vrijeme bila kavana Munikoza. 
Od katolika na Rami su tridesetih godina dvadesetog stoljeća živjeli: dvije obitelji Biloša, doselili sa Hudutskog; obitelj Bošnjak, kafedžije, došla je 1922. iz Fojnice, a podrijetlom je s Orašca; obitelj Lončar držala je gostionicu, rodom je sa Širokog Brijega, a došla je iz Mostara 1921. godine; obitelj Čalić bila je trgovačka obitelj, došla je iz Prozora 1929. godine; Lovrići potječu od Imotskog, naselili su se u prvoj polovici 19. stoljeća; jedna je obitelj Šimunovića koja potječe iz Trišćana. Prema Matici umrlih na Rami je poslije Prvog svjetskog rata živio i don Stjepan Krešić, katolički svećenik, umirovljenik. Rođen je u Livnu 1850., a umro na Rami 2. listopada 1938. godine. Za svoga života napravio je grobnicu na Rami u koju je i ukopan. Prije potapanja Rame, fra Bono Ravlić, tadašnji Gračački župnik, dao je prenijeti njegove zemne ostatke i ukopati pored groga fra Andrije Tomića na starom crkvenom dvorištu.
Postojale su dvije muslimanske obitelji u Tošćanici: Mah­mud­begović, trgovac, naselio se 1913. iz Kopčića; jedna obitelj Munikoza koja ima kuću i na Skrobućanima, a ovdje drži kavanu.
Postojala je i jedna pravoslavna obitelj Žarkovića. Otac im je bio iz G. Hrasna, došao je najprije u Jablanicu, odatle u Doljane, zatim na Jasen pa u Lizoperce, a 1932. na Ramu.
Rama se u potpunosti iselila punjenjem akumulacije Jabla­ničkog jezera 1959. godine.

15. Hudutsko. Selo je smješteno ispod brda Majan. Ispod kuća je dolac Vrto. Ispod sela je rijeka Tošćanica. Voda za piće bila je česma ispod kuće Šimunovića. Groblje je na Vrtlu iznad sela. Njive su oko sela.
Okućnice, njive, livade, pašnjaci, šume na Hudutskom i oko sela su sa sljedećim nazivima:
Bara, Barice, Bašča, Bodstrižerica, Borica, Deli polje, Didov­lje, Golišan, Grahovišće, Kila, Kompirišće, Kosa, Krč, Krčine, Križanovac, Kućare, Kupušnjak, Lanišće, Ledine, Lipeta, Loj­kina njiva, Lučica, Lukovišće, Majan, Majan kosa, Nazanožac, Njivica, Okret, Ošlamice, Pisani kamen, Ploče, Pod Barice, Pod česma, Pod gruda, Pod guvno, Pod Križanovac, Pod Kućare, Pod Njivica, Pod Ploče, Pod stijena, Pod stjenice, Pod Striče­vice, Pod Šiljevine, Podine, Polje Rama, Popotike, Popratike (Pap­ra­tika), Prosine, Ravan, Selo, Siča, Stari mlin, Staro Trsje, Stijena, Šojkina njiva, Tovarnica, Trsje, Uvale, Vale, Viš Deli polja, Viš gruda , Viš Lipeta, Viš Podine, Viš Polje, Viš Ravan, Viš Trsje, Vrto, Za česma, Zaravan, Zečkovina, Zidine, Žuti kamen.
Postojali su i vinogradi na Gracu iznad željezničke stanice Rama i iznad ušća Rame u Neretvu.
Na Gracu je bila nekakva gradina od koje su ostali ostaci zidina. Na mjestu gdje je nekada bila željeznička stanica na Rami bili su "mašati", a ima ih nekoliko i na Gradini i još nekoliko uokolo. Bilo je, dakle, i ranije neko naselje. Kažu da je taj prostor bila bezvrijedna pustolovina na kojoj je plandovala stoka iz Lizoperaca sve dok na njoj nije poginuo neki čovjek.
Selo je dobilo ime prema jednom neobičnom događaju. Priča kaže da je na prostoru sela nađen ubijen čovjek. Dvanaest noći je njegov leš prebacivan iz jednog huduta (područja) u drugi. Na kraju su zaptije (policajci) zatekli leš na prostoru Hudutskog i njegovi stanovnici iz roda Biloša trebali su platiti 700 groša kazne i komisijskog uviđaja. Budući da nisu mogli toliko platiti, zaptije su ih vezali likom i htjeli voditi. Tada je naišao beg Repovac, umjesto njih je platio kaznu tako da je polje oko nekadašnje željezničke stanice na Rami postalo njegovo. Tada je postavljena granica (hudut) begovu posjedu i po tome je mjesto, kasnije naselje, prozvano Hudutsko.
Druga verzija o ovom slučaju kazuje da se za pronađeni leš u selu trebala platiti kazna prosom, i to tako da je proso trebalo sipati na stožinu na guvnu sve dok se stožina posve ne zatrpa. Kada je poginuo neki Hasica, sela Slatina i Lizoperci kupili su proso, ali nisu mogli dovoljno skupiti. Tada su begovi Repovci platili 80 groša i na taj način prisvojili zemljište od Slatinske ćuprije do Tošćanice. Na tom zemljištu je, po pričanju, nastalo selo Hudutsko ili Udutsko.
Hudutsko se spominje 1711. godine. Muslimani Jusupovići i Jamakovići ili Bajraktarevići iz sela Čeharima, na lijevoj obali Neretve, ostavili su predaju da je njihov predak Klepo izbjegao iz Hudutskog, jer nije htio platiti krvarinu za mrtvaca nađenog na njegovoj njivi. Repovac je doveo kmetove na svoje imanje, najprije Biloša a zatim Šimuna i Lovrića. 
Selo se dijelilo na dvije grupe obitelji, Biloše i Šimunoviće. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Hudutskom je živjelo 17 katoličkih obitelji nastanjenih u 14 kuća.
U sedam kuća živjelo je deset obitelji Biloša. Biloši potječu iz Poljica (Dalmacija) odakle su se doselili najprije u Soviće gdje su prozvani Pole, iz Sovića su odselili najprije u Lizoperce a onda na Hudutsko. 
Bilo je šest obitelji Šimunovića, a doselili su iz Trišćana. Bila je jedna obitelj Lovrića koje se doselila u prvoj polovici 19. stoljeća, a podrijetlom su iz Imotskog.
Od Drugog svjetskog rata do pred rat u BiH broj stanovnika se neznatno mijenjao, tako 1948. godine selo ima 109 stanovnika, 1953. godine 129, 1961. godine 135, 1971. godine 115, 1981. godine 112, 1991. godine 87 stanovnika. 
Na život stanovnika Hudutskog bitno su utjecali kamenolom "Granit" i Jablaničko jezero. "Granit" je omogućavao zaposlenje radnika ovog sela, ali i odlazak jednoga broja u Jablanicu gdje su dobivali stanove od poduzeća. Jezero je bilo opterećenje za stanovnike, koji su svakodnevno morali prelaziti na drugu obalu radi posla ili škole, sve dok nije sagrađen most (1986.).
U zadnjem ratu Hudutsko je iseljeno i bilo bez stanovnika od 1993. do 1996. godine. Tada je zapaljena kapela, 41 obiteljska kuća i 18 štala. Poslije rata su obnovljene 23 kuće.
U Hudutskom danas živi 42 stanovnika u 16 obitelji. Sve su to obitelji starije životne dobi. Hudutsko danas živi, ali bez djece i podmlatka.

16. Slatina. Selo je smješteno između brane na Jablaničkom jezeru, jezera, pašnjaka Gorije i slatinskog groblja. Kuće su poredane uz cestu koja je kopnena komunikacija između Jablanice, Prozora i uskopaljske kotline. Nad selom je stjenoviti brežuljak Kamen.
Ima dosta znakova koji govore o starosti sela. Postoji loka­li­tet Gradina koji nije istražen nego zarastao u šumu, ali samo ime je povijesni znak starosti sela. Na zaravnjenom vrhu Gla­vi­ce nema ništa istraženo. Ali postoji priča da je tu nekada bila crkva. Prilikom oranja mještani bi često izoravali cigle, komade obrađenog kamena, komade kreča i drugih ostataka građevine. 
Nadgrobni spomenici u nekropolama potvrđuju kako je ovdje još u srednjem vijeku bilo selo. Takva srednjovjekovna groblja bila su na Glavici - Barama, kod Velića hana i na Zadoju gdje još uvijek postoje stećci iako se nekima u vodi ne može pristupiti. Brdo iznad sela zove se Kućane gdje su prema pričanju stanovnici Slatine bježali od kuge.
Prema pričanju u vrijeme Mijata Tomića, u 17. stoljeću selo je bilo muslimansko. Mjesto Razborišće prozvano je tako što je tu harambaša Mijat sa četom hajduka dočekao "bale", odnosno karavan s balama nekoga trgovca i opljačkao ga, a trgovca je ubio ispod Sabančića. Inače je na Razborišću bilo raskrižje putova gdje se od puta Sarajevo - Mostar odvajao jedan krak za Duvno preko Doljana. Cestovna trasa od željezničke stanice na Rami za Prozor urađena je 1902. godine. Cesta od stanice na Rami nizvodno išla je uz Razborišće kraj potoka Prioda na brdo Tovarnicu i dalje niz Brus u Jablanicu.
Katoličko groblje nalazi se zapadno od sela na Beća njivi, a muslimansko na Ravni. Velići imaju svoje posebno groblje na Bradžikovcu.
Selo je bogato izvorima: Jasen, Bučinac, Vodnica, Tisa, Pis­vir, Stanišće, Travna kosa, Dolac, Drnovica, Tovarnica, Stude­nac, a potoci su Bodolok, Dragovod, Delina voda i Prioda. U Do­nje selo dovedena je voda s vrela Takuševice, a u Gorje selo sa Zabukovice. Ispod sela je Smrdelj, vrelo sa sumpornom vodom. 
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća kuće su se grupirale u četiri mahale: Donja mahala, Rakićani, Gornja mahala ili Husrepi i Vrtla ili Vilagići. Na Slatini je tada živjelo 18 kato­ličkih obitelji u 11 kuća i 26 muslimanskih obitelji u 22 kuće. 
Sve su katoličke obitelji na Slatini doseljene, a živjele su kao kmetovi na begovskim imanjima. Samo su Perkovići bili u selu prije kuge. Podrijetlom su iz Rakitna. U jednoj njihovoj kući živio je i poljar Oreč, koji je došao ženi u kuću. Došao je sa Gornjih Višnjana, a podrijetlom je iz Hercegovine. Tri obitelji Stojanovića došle su s Gorice za turskog vremena. Istog su roda i Stojanovići na Uzdolu. Dvije obitelji Drinovaca došle su iz Hercegovine prije turskog vremena, ali nešto kasnije od dolaska Perkovića. Šimunović je došao na ženinstvo sa Hudutskog prije 1878. godine. Brkići su došli poslije 1878. godine. Otac je došao kao najamnik. Oni su od Brkića ili Perića iz Kovačeva Polja. Nikolić-Prco je došao iz Ljubunaca poslije 1878. godine. On je od roda Nikolića sa Orašca. Brekalo je došao iz Drežnice, a starinom je iz Crnih Lokava, odakle mu je krenuo otac i išao po najmu. Soldo je rodom iz Hercegovine, a naselio se na Zastušju 1930. godine. 
I muslimanske su obitelji uglavnom doseljenici. Pet obitelji Kurića nekad su se zvali Delići. Ne zna im se pravo porijeklo. Čini se da su među zadnjima doselili na Slatinu i kasnije prešli na islam. U Slatinu su došli prije kuge. Zvali su ih došle jer su među zadnjima doselili sa Orlovice. U selu su ih držali kao prvu obitelj. Bilo je sedam obitelji Husrepa. Njihov je predak otišao u Sarajevo, gdje je osiromašio pa se vratio. Četiri obitelji Vilagića su također ovdje doselili ali se ne zna odakle. Tri obitelji Velića starinom su od Rakitna. Preci su im bili katolici. Jedna im se grana u selu zove Kordićima. Selimovićima je došao djed ovdje prije 1878. godine iz Sabančića. Palići i Čobići su od istoga roda. Porijeklo im je nepoznato. Japalak je došao na ženinstvo 1930. iz Rodića. Nekada su na Slatini živjeli i Sihirlići koji su odselili u Doljane. Priča se kako je u njihovoj kući od kuge umrlo osam djevojaka, a ostala samo jedna.
Nakon Drugog svjetskog rata (1948.) na Slatini je živjelo 266 stanovnika. Broj je naglo rastao tako da 1953. godine mjesto ima 434 stanovnika, 1961. godine 437, 1971. godine 606, a 1981. godine 695 stanovnika. Pred sami rat u BiH (1991.) na Slatini je živjelo 692 stanovnika od čega su 245 bili Hrvati, a 441 Bošnjak.
U zadnjem ratu u BiH Slatina je bila crta razdvajanja između dviju zaraćenih snaga, hrvatske i bošnjačke. Civilno stanov­ništvo je u potpunosti iselilo, samo je vojska HVO i ABiH boravila na prilazima selu. Većina kuća i hrvatskih i bošnjačkih je spaljeno. Stanovnici se počinju vraćati 1997. godine. 
Danas u Slatini živi 95 stanovnika u 31 katoličkoj obitelji. Od toga je 8 djece predškolskog uzrasta, 8 osmoškolaca, 6 srednjoškolaca i 1 student. Umirovljenika ima 19, a 24 ih je starije od 60 godina.

17. Ravnica je selo smješteno na kosi između Banj Brda i Trišnika. Selo čine Gornja i Donja Ravnica i Brela. Iako je naziv sela Ravnica, na Gornjoj Ravnici gotovo da nema ravnoga prostora osim okućnica i guvana. Prema predaji selo je nastalo na kosi zbog toga što su stanovnici iz polja bježali od kuge u brda. Zaustavili su se na strmim stranama brda gdje su bile tek dvije zaravni na kojima se formiralo selo.
O povijesti sela može se nešto nepouzdano saznati iz legendi, ostataka od pečene gline, stećaka i grobalja. U Jasenju, docu iza brda Trišnjika, mogu se i danas pronaći mnogi ostaci i krhotine od lonaca, ćupova, žrvnjeva i drugih predmeta. Nema nikakvih daljnjih podataka o kakvom se lokalitetu radi. Na Banj brdu, brežuljku između Rame i potoka Šćulavca, nalazi se veća nekropola sa stećcima ravnim i na sljeme kao nadgrob­nim spomenicima. Nekoliko stećaka je ukrašeno reljefom, mjesecom i zvijezdom na četiri kraka. Stećci su poredani u grupama koje čine zasebne cjeline što je specifično za ovu nekropolu. Gornje ploče koje su prekrivale grobove uglavnom su odnesene, a voda je grobove ispunila pješčanim nanosima, tako da se prema sadašnjem stanju može vidjeti samo unutarnji izgled grobnica s bočnim pločama na sljeme i ništa drugo. 
Nedaleko od nekropole nalaze se zidovi, prema pričanju ostaci nekadašnje crkve. Na ovom lokalitetu nalazi se groblje ali bez nadgrobnih spomenika. 
Ispod stijena Crvenica postoji kužno groblje zvano Gadžino greblje. Priča se kako je prije kuge u selu živio musliman Gadžo u čijoj je kući nekada živjelo sedamdesetero čeljadi. Iz kuće je odjednom izlazilo šesnaest kosaca, a žito su vrli na trideset guvana. Sve ih je kuga pomorila, ostao je samo Gadžo i jedna kćer. Njega i šest volova odnijela je lavina, a kćerku mu prihvatili begovi s Duga kojima je ostalo cijelo imanje. Kasnije su Seferi kupovali imanje od begova Dugalića.29
Danas se u ovom mjestu nalaze tri muslimanska groblja: pod Ratom - ispod Gornje Ravnice, na Rujevu guvnu - ispod Donje ravnice, a Bajrići se kopaju iznad Gornje ravnice. Katolici se pokapaju u Trišćanskom groblju.
Na samoj Ravnici nema vode a najbliže su: Mlake - Brela, Krčić i Šćulavac. 
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Ravnici su bile tri katoličke i osam muslimanskih kuća. 
Od katoličkih obitelji dvije su živjele u Brelima - Tolj i Bulići. I Tolji i Bulići su došli 1910. iz Blatnice kod Čitluka. U to vrije­me u potoku Šćulavcu bila je samo jedna kuća Topića pa se i ona svrstavala u selo Ravnicu kao i Brela, što se kasnije izmijenilo. Na Ravnici je u to vrijeme živjelo jedanaest muslimanskih obitelji od kojih su devet obitelji Sefera i po jedna obitelj Bajrića i Nurkića. Seferi potječu iz Striževa u Drežnici. Bajrići su iz Drežnice. Predak im se naselio oko 1850. na zemlju Bajramo­vića, koji je otišao u Lizoperce na ženistvo. Nurkići su doselili iz Škrobućana prije 1878. godine. 
Broj stanovnika na Ravnici uglavnom se smanjivao, a posebno kada su počeli praviti kuće na svojim lukama na Gračacu. Tako možemo vidjeti da je 1948. godine na Ravnici živio 81 stanovnik, 1961. godine 82, 1971. godine 105, a godine 1981. na Ravnici je živjelo 66 stanovnika od čega 62 Muslimana i 4 Hrvata. Pred sami rat u BiH (1991.) na Ravnici je živjelo 42 stanovnika, isključivo Muslimani.
Danas je Ravnica prazno selo bez ijednog stanovnika. Gornja i Donja Ravnica potpuno su iseljene osamdesetih godina kada su napravili kuće na Saborovića Ravni, na Gračacu. U Brelima već dugo ne živi nitko. Kuće koje su sagrađene s lijeve strane potoka Šćulavca, nazivaju Ravnicom, a s desne strane, od Ivandića nizvodno do male ćuprije na Trišćanskom potoku, Trišćani. Trišćansko groblje napravljeno i aktivirano 2003. godine, a nalazi se na Banj brdu gdje se pokapaju stanovnici Trišćana i Gračaca. Prvi pokojnik koji je ukopan u ovome groblju je Ivica (Vlade) Vladić iz Lovnice.

18. Klek. Ispod Klečke stine (1154 m), dominantne krečnjačke stijene zanimljiva oblika, smješteno je selo Klek. Vrlo strme, odsječene padine ove visoravni odaju dojam neosvojivog gorja koje se s druge, sjeverne strane lako osvoji otvarajući svoje nepregledne pašnjake i šume. Kuće su smještene ispod Klečkog polja, sklonjene u zavjetrini i grupirane bez nekakvog reda. Ispod sela su potoci i vrlo strme padine. Jedan takav potok - Ljuti potok, dijeli Klek od Heldova. Potok Bile vodice sliva se na Gazu u potok Volujak. Od vode Usiline teče potok Zelenci koji se ulijeva u Volujak. Voda za piće dovedena je ispod Lipe, a oko sela se nalaze ove vode: Mlake, Bijele vodice, Grab, Buklije, Madžkije, Sridonica. 
Prema katastarskom popisu parcela Kleka spominju se slijedeći lokaliteti:
Agića krč, Aginica, Balića lazina, Bara u Zaratju, Bare, Batva, Bedrica, Berovo, Bijela gnjila, Bijela stijena, Bjelan, Blace, Blizohode, Bor, Borovina, Božin dolac, Božina ravan, Brigovac, Brijeg, Budimerovac, Budimske, Bugojevac, Buklija, Bunar, Crvenke, Čalića krč, Čisti dolac, D. Vranići, Dilinice, Diljka, Do, Dočić, Dolina, Dolinica, Dolovi, Donja ravan, Donje Bare, Donji kunati, Dol, Drajne luke, Drijen, Drmanjica, Duboki potok, Dubora pola, Duga, Duga laz, Dužice, Gaćice, Gaj, Glavičica, Glibe, Golo brdo, Gornja ravan, Gornje Dužice, Gornje osoje, Grab, Grahorje, Grahovišće, Grašac, Greben, Gruda, Gumanac, Gvožđe, Heldovina, Heldovišće, Hežišće, Homar, Ivanov krč, Izlaze, Jabučice, Jakinje, Jasenak, Jasike, Javorok, Jelenac, Jelinje, Jelice, Josin krč, Kalemova vrtača, Karduna, Klanac, Klatište, Kod korita, Kolibe, Korita, Kozduna, Krajčica, Kraveljci, Livade, Krčevi, Krčić, Krčine, Krečana, Kriščilaš, Krivače, Krujevac, Kruška, Kućanac, Kukrike, Kurahovina, Kušćelaš, Ladanovića krč, Lakoričje, Lapozić, Latice, Lazina, Ledinci, Ledine, Liješnica, Lipo do, Lokoričje, Lučica, Lučilo, Luka, Ljetovac, Mahića krč, Mahmutovac, Medje, Međa, Međin do, Međugrmica, Međuplotovi, Mejaci, Melčin krč, Mlackije, Mladice, Mlake, Mlinovac, Močilo, Močionice, Mokra njiva, Muminov krč, Mušin do, Nartine, Noguljice, Nožice, Obrešci, Ograde, Ogumanje, Okrunje, Okunati dol, Ometala, Općenluk, Oplot, Orašci, Orašje, Oskruša, Osridak, Ošepovac, Ozimica, Paljika, Pandžina strana, Papratikov dolac, Papratine, Papratna njiva, Pasjak, Perin krč, Plane, Planac, Ploča, Pmica, Pod kobilom, Pod poljana, Pod studencom, Podgornik, Podigušnica, Podmlake, Podobrva, Podosoje, Podpašnjak, Podrat, Podvoda, Poganica, Poriš, Povala, Povrtalje, Pratište, Prijašnjice, Prijeko, Priko­gorica (ili Prikagovnice), Prilaz, Prisoje, Prosina, Prozorko, Raskršće, Rasnici, Ravna njiva, Ravno, Ravni, Ražnjaci, Ripišće, Rive, Roženšić, Rožnjac, Rudež, Rukavac, Rust, Sedro, Seferova vrtača, Sefina strana, Selište, Smajin dolac, Srednjak, Sridov­nica, Stanka, Stojkovica, Strana, Strungreb, Studenac, Stupa, Stupica, Stupovi, Sutivani, Šiljevište, Šip, Širolaze, Šobanova voda, Šokičevina, Tanjeg, Tepavice, Terinica, Tolisovo, Tonjeg, Toplik, Trnjišće, Učalaci, Uzdolje, Vaganj, Vale, Valija, Velenik, Velika njiva, Veliki dolac, Vihor, Vilenski klis, Visolaze, Više gaja, Više Stijene (Višstijena), Vlačeti, Vodica, Volunjak, Vrta, Vrtješa, Vrtlovi, Vukove lazi, Za brdom, Zaboričje, Zadulac, Zagaje, Zagojnica, Zagreben, Zagrmica, Zakoričje, Zakutak, Zalopate, Zamočilje, Zančalac, Zanćalci, Zaograde, Zaratje, Zarovanje, Zasatje, Zatusje, Zavrane, Zelenici, Zelenkovina, Zidovi, Zobilanje, Zvečka, Žabanova voda.
Znakovi starine vezani uz kamene spomenike, nekropole i druge lapidarne ostatke govore o zanimljivoj prošlosti ovoga sela. Istina je, gotovo sve je ostalo na legendama, a ništa što bi bilo povijesno dokumentirano. Tako postoje neke gromile i zidine na lokalitetima Krišeljaš i Ravne. Najzanimljivija kamena starina na Kleku je Kraljev stolac na mjestu Šakićevina u Polju. Neki ga nazivaju Banov stol. To je u kamenu isklesan prilaz do Kraljeva stoca koji izgleda kao tribine na dvije strane. S donje strane Kraljeva stola je velika gromila kamenja među kojima ima i tesanoga kamena. U blizini Kraljeva stola nalaze se dvije manje nekropole sa po nekoliko stećaka, obje na Glavičici. Priča se da je na Kraveljcima bila crkva. Nedaleko iznad kuća nalazi se velika nekropola Rudno sa 80 stećaka i mnogo grobova bez nadgrobnih spomenika. Legenda kaže kako je stećke pod pazuhom donosila neka baba. 
Postoji još nekoliko starih grobalja. Ispod sela postoje dva napuštena stara groblja, a oba se zovu Perizovo groblje. Uz ova groblja vezana je legenda o svatovima koji su izginuli u međusobnoj bitci zbog djevojke. Ispod sela na Pratilima je treće staro groblje. Priča se da je ispod toga groblja bilo selo Jelica. Legenda kaže da je selo stradalo od kuge, a da su stanovnici bježali u stijene iznad sela.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u selu je u 25 muslimanskih kuća živjelo 37 muslimanskih obitelji. Osam je obitelji Hadžića i jedna Hodžića, pripadaju istom rodu. Zovu se tako što im je djed išao na hadž u Meku. Došli su iz Kobilje glave kod Sarajeva najprije na Došćicu, a odatle na Klek. Šest je obitelji Karađuza, a došli su za Hodžićima. Tri su obitelji Marića, porijeklom su islamizirane katoličke obitelji. Djed im je došao iz Jasenjika od Mostara na nasljedstvo. Zajedničkog su porijekla s Marićima u Donjoj Vasti. Jedna obitelj Kovačevića došla je iz Rodića u Neretvici. Tri obitelji Hodžića porijeklom su iz Drijena. Jedna obitelj Cokoja doselila je sa Šćipa na ženinstvo. - Medin je došao s Kućana.
Udaljenost od ceste, teška komunikacija, život bez struje i teškoće koje su išle s tim nisu omogućavale razvoj sela i ostanak stanovništva. Tako možemo pratiti blagi porast, a onda i pad stanovništva ovog sela (vidi tabelu). Pred sam rat u BiH (1991.) na Kleku je živjelo svega 207 stanovnika. U ratu je selo jedno dulje vrijeme bilo ispražnjeno zbog sukoba Hrvata i Musli­ma­na. Stanovništvo ovog sela se u manjem broju vratilo, a njihove aktivnosti se ostvaruju na polju gdje dobro uspijevaju razne poljoprivredne kulture. Najviše sadnoga luka uzgaja se baš na Kleku i malo je sela u BiH gdje se mogu vidjeti tako velike parcele zasađene lukom.

Župa Doljani

1. Doljani. U kanjonu rijeke Doljanke, desne pritoke Neretve, smještena su sela župe Doljani. Kanjon je dug oko 18 km. Selo Doljani leži na nadmorskoj visini od 600 metara (kod župne crkve).
Iznad korita rijeke Doljanke dižu se strme stjene, tako je visinska razlika od sela do planinskog vrha Rulje (1648 m) od oko 600 metara.
S jedne strane Plasa a s druge Muharnica ogromni usjeci do 1200 metara silaze u dolinu Doljanke. Na kanjonskim stranama ima dosta strmih usjeka i rivina. Najviši vrh Muharnice je na grebenu Trinača, 2045 metara. Strane Muharnice, koje se blago spuštaju prema Dugom polju, obrasle su četinarskom šumom, a strane, koje se strmo spuštaju prema Doljanki, obrasle su bukovinom. Muharnica ima žive vode, šume i prostranih pašnjaka. Ona je vrlo povoljna za stočarstvo, ali ono nekadašnje nomadsko stočarstvo je nestalo. Lijevu stranu Doljanke opasuju planine i oštri vrhovi: Tovarnica, Ilijina gruda, Oklanica i Baćina. S desne strane Doljanke su Divlje kose, Glave, Goli rat, Vitlenica, Crvene stine, Sovićka vrata, Borovnik.
U Doljanima ima više izvora i potoka. Izvori su: Tulevac, Sed­re­njak, Vlaka, Mustafići, Bašićko vrelo, Orašljak, Konjane, a potoci su: Slavac, Groznica, Loznik, Radaljevac, Žabljak, Vi­teč­­ki potok, Orlovački potok. Na planini Muharnici su vrela: Pod špiljom, Lokva na Jezerini, Mali dolac, Jablanova česma, Šipčić-vrelo.
S desne strane Doljanke su njive: Brizovice, Konjani, Vukotnice, Krkače, Tmur, Luke, Lužine, Meja, Vrto, Potkuće, Rabojne, Mlake, Podvidoši, Cvitanovci, Grna, Zmijinice, Vlakanoga, Kosne luke, Sirkovišće, Cipala, Kozača, Vinine, Cvrkuša, Vučaj, Katunišće, a s lijeve strane su: Pavlov greb, Loznik, Radajevac, Kasapovača, Milaševac, Bugojno, Žabljak, Špiljice, Modrinje, Ključinac, Lučina, Samosela, Vitečki potok, Poce, Šipovice, Orašje, Avdenice, Vrtla, Vlaka, Pokravine, Selišće, Bačvar, Poda, Popratine, Ilijine, Tionac, Torine.
Doljanske i sovićke livade bile su u planinama Muharnici, Baćini i Risovcu. U Baćini su korištene ove livade: Otka, Dočaci, Rast, Pogone, Miletin brig, Sinokos, Ključ, Odornice, Oglavak, Omanac, Trešnja, Podgvožđe, Tulevac, Javorje, Zlotoge, Sinčine, Pomen, Bogna, Tusta meja, Gadžin dolac, Koprina ravan, Divljanuša, Trn, Višala, Curevac. Pašnjaci na Muharnici bili su: Šipčić, Bašić, Šarančević, Štrop, Lebin krč, Krčovi, Vitlenica, a šume su: Meki dolac, Jezerina, Kazni, Jablanova česma, Međedije vrelo, Golinci, Badovac.

Stanovništvo i njegov razvoj kroz povijest
Biskup fra Pavao Dragi­čević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katolika, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pri­češćuju) i 328 djece (nepri­češ­ćenih). 
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Doljanima je bilo 105 kuća od kojih je 76 katoličkih sa 83 obitelji, a 29 muslimanskih sa 35 domaćinstava.
Župa Doljani nastala je 1882. godine odvajanjem od župe Triješćani (Gračac). U početku je župna kuća služila kao crkva. Crkva je sagrađena 1892./93., a obnovljena 1910. godine. Ova crkva bila je u uporabi sve do 1973. godine, a onda je srušena kako bi se stvorio prostor za gradnju nove crkve. Nova crkva je sagrađena 1973. godine prema planu ing. Rajka Mandića, a crkveni toranj 2002. godine, također prema planu ing. Rajka Mandića. Slike križnoga puta izradio je fra Budimir Cvitković uljanim bojama na platnu. Nova župna kuća sagrađena je 1990. godine po planu ing.Vinka Grabovca. 
Terirorijalne granice župe Doljani odredio je 1935. godine Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijata, a one su: "Od utoka Bijelog potoka u Doljanku (na pol puta Doljani - Jablanica) kotarskom međom na zapad i jugozapad, sjeverozapad i sjeveroistok do Trebiševa, odatle na istok pa rubom Kenđe i Kečke na Pasije stijene i na vrelo Otočac istočno od njih. Odatle odmah na raskršće puteva sjeveroistočno i onda na jugoistok preko površka Blačinom planinom na kotu 1532 i na jug na Ključ, odatle putem na istok, jugoistok preko Vriskala i Borovca na kotarsku među i njome na jugozapad na Doljanku prema utoku Bijelog potoka."
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Doljanima je živjelo 743 stanovnika. U selu se stalno povećavao broj stanovnika: 1953. godine bilo ih je 872; 1961. godine 940 stanovnika; 1971. godine 1050 stanovnika. Odlaskom radnika na privremeni rad u Njemačku (70-ih godina), iz Doljana iseljava velik broj obitelji. Tako ih je 1981. godine bilo manje negoli deset godina ranije, svega 731 stanovnik. 
Pred zadnji rat (1991.) u Doljanima je živjelo 1049 stanovnika od čega 708 Hrvata i 326 Muslimana.

Kosne Luke - Pilana
U oskudici obradive zemlje, posebno one koja se mogla navodnjavati, svaka mala zaravan uz rijeku bila je vrijedan komad zemlje za uzgoj povrća, koje je u sušno doba godina tražilo navodnjavanje. Takve luke bile su plodne od naplavne pjeskovite zemlje, ali i nestabilna obradiva površina zbog čestog plavljenja. Tako su neke luke ostajale nezasađene pa bi, ukoliko ne bi bilo ljetnih poplava, ostale za koševinu. Vjerojatno su u luke na šestom kilometru od Jablanice bile za kosidbu i po tome dobile ime Kosne Luke. Vlasnici su bili stanovnici Stupara od kojih su neki ovdje imali štale preko ljeta da bi se zemljište moglo lakše pognojiti. 
Do 1918. godine u Kosnim Lukama bile su samo ljetne staje, a od tada se počinju praviti kuće. Uz šest staja napravljene su tri kuće za katoličke obitelji koje su doselile iz Hercegovine. Dvije obitelji Soldo doselile su 1918. godine iz Širokog Brijega. Marići su doselili iz Goranaca 1921. godine. Jedna obitelj Zelenika doselila se prije 1878. godine, a druga poslije dolaska Austro-Ugarske. 
Na putu od Kosnih Luka prema Doljanima, uzvodno, ispod vodopada zvanog Skok, bila je smještena pilana. Pilana je 1937. godine prenesena iz Glogošnice u Prenju i ovdje je radila sve do 1964. godine. Pilana je zapošljavala za ono doba veliki broj radnika.

Stupari
Selo je dobilo ime po stupama, koje je imala obitelj Hasidića. Zadnja stupa je radila sve do Prvog svjetskog rata. Ovdje je bila tabana na mjestu Sedrenjak. U kući Hasidića bilo je jedno smrčevo korito do 1932. godine za štavljenje kože.3
Narodna predaja spominje kako su u Stuparima na početku živjela četvorica braće Tutiša od kojih su nastala neka današnja prezimena. Jedan je od njih ostao s prezimenom Tutiš; od drugoga brata Marijana nastalo je prezime Marijanović; po trećem bratu Čoli (kojemu je brat, koji je prešao na islam, odgrizao nos pri oproštaju na bolesničkoj postelji) nastalo je prezime Čolić; četvrtom bratu, koji je prešao na islam, ne zna se prezime. Oženio se muslimankom i ostao na ženinstvu. S njom je izrodio sinove od kojih potječu muslimanske obitelji Hasidići.
Dvije obitelji Glavan su starosjedioci. Nikolići su došli s Orašca. Bilo je šest obitelji Jurića i četrnaest Stipanovića.

Pačići
Selo Pačići su prema predaji nastali po nekom Pači, koji je u njemu živio prije kuge. O starosti sela svjedoče brojni ostaci. U njemu ima stećaka, prije ih je bilo i više pa su neki upotrijebljeni za gradnju kuća i pojata. Bio je jedan komad isklesanog križa. Znalo je se naći i kamenja zida kuće s ornamentima. Tu se nalazilo dosta ostataka sedre od neke građevine. Iznad Paćića pod Huseinovom grudom znalo se naći mnogo ostataka od suđa.
U Pačićima je bila izuzetno stara džamija. Pričalo se da ju je gradio neki Hadži Nezgoda. Kod džamije je bio begovski han s hambarom. Kažu da je kamenje u temeljima bilo povezivano olovom. Džamija je imala vakuf, dućane i hanove u selu dok ga nisu oduzeli kupreški begovi, koji su bili nadležni za Doljane. 
U Pačićima zatičemo obitelji Jurića koji su 1905. doselili iz Ljubunaca, Zelenike koji su doselili iz Graca u Hercegovini, Grbešiće-Mihalje koji su doselili iz Rakitna prije 1878. godine.

Šarančevići 
Naselje Šarančevići je smješteno s jedne i s druge strane Doljanke. Ima vrlo plodnu zemlju. O prošlosti Šarančevića nema preciznih povijesnih podataka, nego se sve svodi na priče. Tako priča kaže da je selo poslije kuge ostalo bez stanovnika. Kuga je pomorila sve osim jednog ženskog djeteta koje je odvedeno u Prozor kod Fejzića. Kada je djevojčica odrasla, Fejzić se njome oženio i tako mu je pripalo cijelo selo. 6
Druga opet legenda kaže kako je svu zemlju Šarančevića dobio od turskih vlasti Avdi-beg iz Duga kod Prozora. U to je vrijem u Ripcima živjela jedna velika i skladna katolička obitelj. Nedjeljom bi po devetero momaka i djevojaka iz te kuće išlo k misi obučeni najluksuznije, u svilu i kadifu. Na tome su im zavidjeli i najbogatiji Turci ovoga kraja. Članovi ove obitelji su inače u narodu bili poznati pod imenom Ramljaci. Jednoga dana netko je nekom begu u Ripcima pokrao jarad. Beg je odmah optužio Ramljake, iako je dobro znao da oni to nisu uradili. Poslije tog događaja, beg je došao u kuću Ramljaka te im vodom polio i pogasio ognjište. To je bio znak da se do sljedećega dana moraju iseliti iz kuće. Pri odlasku iz sela navrate oni Avdi-begu na Duge, a onim dade cijelo svoje imanje u Doljanima, tj. Šarančevićima. Tu napraviše kuće i postadoše kmetovi Avdi-bega. Uz Ramljake tu su sagradili kuće i obitelj Ivanko koji su prihvatili iste obaveze prema begu.
Uz Ramljake tu su se nastanile i druge obitelji: obitelj Ivanko je došla sa Slatine kao čivčija prije 1898. godine, a porijeklom je iz Rakitna; Ćavari su došli iz Vučića iz Hercegovine, kao i oni na Lugu i u Sovićima; Miličevići su došli iz Rakitna prije 1878. godine; Lebe su se zvali Lebići, a došli su iz Rakitna; Zelenike su iz Graca u Hercegovini; Klepice su došle iz Ripaca kao kovači; Rotimi su došli iz Graca u Hercegovini; Bradarići potječu od dvojice sinova koje je imao predak Stipan s nekom udovicom iz Gornje Rame.

Orlovac
Desno od Orlovačkog potoka, neposredno uz crkvu, smješ­teno je selo Orlovac. Kuće su dosta zbijene i nepravilno raspo­ređene. Iznad kuća na obroncima Baćine nalaze se staje, koje su nekada ljeti bile pune života, čobana, stoke i kosaca. Orlovac je dosta staro naselje, o čemu govori i staro groblje. Legenda kaže da je selo nastalo od Stipanovića, koji su iz Jablanice pobijegli od Turaka na Pomen, a poslije su u vrijeme hadjukovanja Mijata Tomića preselili u nizinu, na mjesto današnjeg sela. U selu postoje ostaci nekadašnjeg musliman­skoga groblja gdje su navodno pokopani muslimani umoreni od kuge. Kad je riječ o stradanju sela od kuge i nestanku nekih obitelji, čijih prezimena nema više u Orlovcu i okolici, ne postoje pouzdani podaci, sve je zasnovano na legendama. Na legendi je zasnovana i priča o stanovnicima Orlovca koji su živjeli na Pomenu u vrijeme Mijata Tomića (u 17. stoljeću) ili još ranije i o žestokim bitkama s Turcima baš tu. Istina je da na Pomenu postoji staro katoličko groblje, vjerojatno kužno, u koje se već dugo nitko ne kopa.
Uz staro orlovačko groblje u Orlovcu se nalazi i donje katoličko groblje - "Ilijino groblje" poznato po grobu Mijata Tomića. Iako nije poznato gdje je tijelo Mijata Tomića, ovdje mu se štuje grob na kojem piše:

MIJAT TOMIĆ
HRVATSKI NARODNI JUNAK
+ 1656. GOD. U DOLJANIMA

"PA JA ODOH POTRAŽITI PRAVDE
U BOGAZE I TIJESNE KLANCE".
HRV. K. D. "NAPREDAK" U SARAJEVU
O ILIJIN-DANU 1937. GOD.

Od katoličkih obitelji u Orlovcu su Stipanovići, Bradarići i Matići, koji su porijeklom od dva sina, koja je imao predak Stipan sa nekom udovicom iz Rame. Udovica mu je dovela sina od prvog muža koji se zvao Gabrić i od njega su Josipovići, Stipići i Jurići. Mijići su došli u Orlovac iz Sovića oko 1865. godine. Grbenići ili Mijalji doselili su iz Rakitna oko 1865. godine. Pavići su šumarska obitelj doselila iz Buškog Blata 1923. godine.

Krkača
Naselje je smješteno između brda Lišće i Pale iznad kojih su stjenovita brda Glave. Nekada su tu bile staje i privremena stočarska naselja, koja su s vremenom postala selo. Ovo je selo novijeg datuma, u odnosu na druga okolna naselja. 
Tu žive Žarići, koji su doselili iz Stoca prije dolaska Austro-Ugarske, Šitumi su doselili iz Rakitna također prije 1878. godine, Lebe, koji su se nekada zvali Lebići, doselili su iz Rakitna kao i Miličevići.

Kraje
Kraje su naselje koje se nastavlja na Krkaču, a razdvaja ih brežuljak Velika lazina. Selo je smješteno s obje strane rijeke Doljanke. I ovo je novije naselje kao i Krkača, a nastalo je od prostora gdje su nekoć bile staje za stoku. 
U selu žive Stipići - porijeklom iz Gornje Rame, Ćavari - porjeklom iz Vučića u Hercegovini i Raići koji su doselili s Luga oko 1900. godine.

2. Sovići. Oko izvora rijeke Doljanke, između Baćine, Sovićkih vrata i Borovnika, nalazi se selo Sovići. Selo je smješteno u samoj dolini rječice uz nedavno trasiranu cestu Jablanica - Risovac - Blidinje. Nekada je bio pješački put preko udoline Krstac do Gornje Rame. Današnja komunikacija s Gornjom Ramom ide preko Kedžare ili Doljana, Trišćana i Gračaca. Zaseoci u Sovićima od starina su se nazivali Gornja Mahala, Srednja Mahala, Kula, Donja Mahala i Dolac. 
U blizini samih kuća su izvori: Perivoj, Krajsevo i Bara u G. Mahali, Kolakovo brdo u Sr. Mahali i Cvitanj u Docu. Izvan sela su vrela: Otočac, Ugorelice, Uzvodalje, Korita, Martinovac. Potoci, koji nastaju od tih i drugih vrela, od kojih nastaje Doljanka su: Potok, Krstac, Liskovnik, Bili potoci, Vodice, Cvitanj, Zec, Jasenice Ljuto. Zapadno od sela su brda: Brdo, Velika stina i Duga gruda, a na sjeveru je Površak (1443 m).Njive su po stranama oko sela: Modričice, Strane, Zec, Gora, Bukva, Krivače, Kamen, Rbljine, Topovina, Vrtla, Sidika, Lipica, Pogranica, Kamen, Hrbine, Vitica, Rudina, Ivan-dolac, Klance, Posić, Juto (Ljuto), Danac, Čaronja, Loznik, Konatvača, Trn, Štrceljevac, Mačkova jama. Livade su oko sela na Krstacu, Seocima, a planine za kosidbu i ispašu su Dragajice i Borovnik. Na Borovniku su dvije staje Ćavara i jedna Junuzovića iz Doljana. Livade u Baćini su Trn, Vučica, Ozimer, Prasica i Durmiševac.
Naselje je veoma razbijeno. I spomenuta glavna sela su razdvojena rivinama i kosama na manje dijelove. Tako su nastale manje, obiteljske grupe kuća kakvih u G. Mahali ima osam. Takva "sela" prozvana su po rodovima: Žarkovići, Brajkovići itd. U Kuli su kuće u nizu pored puta. Na Borovniku su najprije bile staje, a kasnije su se neki naselili za stalno. Među prvima su tu bili Mijići i Ćavari. Sadašnja muslimanska groblja su kod džamije u G. Mahali, kod Kule, pod Rudinom i na Vrtlima pod D. Mahalom. Katolici imaju samo jedno groblje, i to na Ranici.
Jedno mjesto u G. Mahali zovu Grad , a do njega je Zagrad. Priča se da su na kosi Kamenu bili "Grci". Ljudi su tu prilikom oranja znali naići na ostatke lonaca. Jednom je prilikom Mustajbeg Velić našao na dvije stupe i dosta ugljena. Po Borovniku ima malih gromila. Stećaka ("mašata") ima na više mjesta. Na Glavnicama u G. Mahali je jedan stećak "na slime". Zatim su tri stara groblja u jednom pravcu: Ledine (dva stećka na slime i dva ravna), Orič-Greb (jedan ravan stećak) na jednom humku i sasvim kod rijeke, na mjestu Ranici, između potoka Litovnika i Gore, pet ravnih stećaka, a bilo ih je oko dvadeset, pa su popadali u rijeku. Izgleda da su svi stećci na gromilama. Priča se kako je neki Ripić išao u Dalmaciju, pa su ga tamo pitali za Orič-Greb. Iznad muslimanskog groblja kod Kule ima 18 ravnih stećaka, kod Mijića kuće, na samoj obali Doljanke, šest ravnih, malo bolje tesanih, stećaka na podlozi od sedre. Na Gunjači ispod sela Doca ima 17 ravnih stećaka, a jedan osamljen stećak je na Rijama ispod Vodica. Priča se da je na brdu Kamenu iznad sela Brajkovića bila crkva. Katolici vele da je na vrhu Kamena bio grad, a da je crkva bila na Rudinama iznad Radoševih kuća, desno od rijeke.
Sačuvane su brojne priče o kugi, koja je ostavila veliku pustoš iza sebe. Na Ledinama je bilo staro muslimansko groblje iz vremena prije kuge, a drugo takvo groblje je u potoku kod Lučina. Jedan dio katoličkog groblja čini staro kužno groblje
Na groblju na Ledinama bio je grob Šabanbaše Živkovića, koji je po pričanju pobio neke hajduke u Tovarnici. Na njegovu grobu bio je bašluk (nadgrobni kamen kod muslimana) s natpisom i nadžakom (vrsta oruđa), ali je već uništen. U dolu Krstacu bili su sačuvani ostaci stare kaldrme za koju vele da ju je pravio taj Šabanbaša. On je pravio i džamiju koja je bila pokrivena pločom do 1905, kada je prepravljena.
Priča se da je na Igrišću na Krstacu, u doba Mijata Tomića, bivao dernek na Veliku Gospojinu, a kod Velikog Otočca gostionica. Za Šabanbašu se priča da je pobio neke hajduke na Tovarnici. Od Kukića uz kugu su pomrli otac sa sedam sinova koji su bježali, a osmi koji je ostao u selu, preživio je. God. 1661 postao je gvardijanom ramskog samostana fra Andrija Sovićanin. U seobi iz Rame 1687. sudjelovali su i neki fra Brno Sovićanina i fra Šimun Cvitković. 
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katolika, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih).
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Sovićima je bilo 120 kuća, 72 su bile muslimanske sa 75 obitelji, a 48 je bilo kato­lič­kih u kojima je živjelo 53 obitelji.
Od katoličkih obitelji šest je obitelji koji se smatraju staro­sjedi­ocima. Trinaest obitelji Groznica također su pripadali starosjediocima. Ranije su se zvali Dugonjići. Preživjeli su kugu. Kao ni Mijići ni oni nisu bili kmetovi. Pet obitelji Rogića potječu od Groznica. Tri obitelji Ripić pripadaju starosje­di­ocima. Od njih je petero djece preživjelo kugu, ujak Biloš ih je razmjestio kod prijatelja kako bi ih podigli na noge. Ripića je bilo odseljenih u Heldove, Greviće i u Tošćanicu. Četiri obitelji Kolaka ubrajaju se u starinske obitelji. Priča se kako je njihov predak, kad se gradila džamija u Sovićima, noću na sebe navlačio volovsku kožu i obarao ono što bi se preko dana uradilo na džamiji. 
U starosjedioce su se ubrajale i četiri obitelji Pola, pet obitelji Cvitkovića i jedna obitelj Blaževića. Dvije obitelji Džalta smatraju se starosjediocima, a drugi su za njih pričali da su oni od nahočeta Ciganina i zato su im kuće po strani. Tri obitelji Rozića potječu iz sela Sretnica u Hercegovini, odakle im je došao djed 1820. godine. Otac dviju obitelji Milasa došao je iz Lisičića u Neretvi na ženovinu u Rogiće, prije 1878. godine. Jedna obitelj Raič došla je s Duga oko 1900. godine. Dvije obitelji Ćavara došle su iz Doljana. Dvije obitelji Budimira rodom su iz Lorelana u Duvnu.
Od muslimanskih obitelji šest obitelji Tašića ili Živkovića smatraju se najstarijima u Sovićima. Nisu bili spahije. Od njih je jedna obitelj Guta. Tri obitelji Helbeta pripadaju staro­sjediocima. Četiri obitelji Šehića nekada su bili veoma bogati. Po ženskoj strani su starinom od katolika Cvitkovića. Pet obitelji Kukića pripadaju starinskom soju. Četiri obitelji Fale i tri obitelji Lulića u Falićima su jedan rod. Živjeli su nekada u jednoj starijoj kući koja je bila među najstarijim u Sovićima. Toliko su se razgranali da su se mogli uzimati među sobom. Jedna obitelj Galešića su starosjedioci. Četiri obitelji Radoša su starosjedioci i nije precizno istraženo odakle su došli. Četiri obitelji Kladušaka i dvije Čilići su jedan rod. Djed Kladušaka bio je kao poljar veoma dobar i jak, pa su ga begovi prozvali Kladušakom. Inače su Kladušci bili nekada jaki i bogati. Jednom su ugostili 70 "obitelji" fratara, a da u selu nisu ni kašike zatražili. Čilići su starosjedioci, inače su od katolika Ripića (jedan je od njih prešao na islam). Dvije su obitelji Poravljevića (Poljarevići), a zovu ih i Lučanima, jer su nekada bili na Lukama (Trišćani). Starinom su iz Ugarske. Jedna obitelj Glumac potječe iz Udbine. Nekada je u Sovićima živjelo četiri obitelji Škampe. Dvije obitelji Murseli došle su iz Hercegovine. Četiri obitelji Lule ili Lulići potječu od Lulića iz Vranjevića kod Mostara. Šest obitelji Skendera potječu od Balići s Gornjih Višnjana. Skenderima su prozvani po pretku Skenderu. Pet obitelji Begića su starinom iz Travnika odakle im je pradjed došao. Bili su spahije i imali posjed u Sovićima, pa su stoga i prešli ovdje. Baba im je bila od Čorbadžića s Duga, zbog čega su ih do okupacije zvali i Dugalićima. Jedna obitelj Braj­kovića, pet obitelji Kovača i jedna obitelj Ovnovića su je­dan rod i starinom su iz Trav­nika, odakle im je došao prad­jed, prije više od 100 godina. Bio je kovač. Brat mu se vratio u Travnik. Četiri obi­telji Grcića su od Grcića iz Prozora, odakle im se doselio djede 1865. godine. Jedna obitelj Ćatića doselila se za vrijeme austro-ugarske okupacije iz Prozora. Dvije obitelji Arfađana kojih ima i u Jablanici potječu iz Oplećana u Duvnu odakle su došli 1878. godine na ženinstvo u Soviće.
Sovići su teško stradali u Drugom svjetskom ratu, posebno u četničkom pohodu na Ramu 6. listopada 1942. godine. U ratu je ubijeno 38 ljudi, a od toga u istom danu, 6. listopada od četničkog pokolja stradalo je 22 Hrvata u Sovićima. 
Nakon rata, 1948. godine u Sovićima je živjelo 658 stanov­nika. Broj se postupno povećavao, tako da 1953. godine u selu ima 684 stanovnika, 1961. godine 757, a 1971. godine 820 stanovnika. Početkom sedamdesetih godina pa sve do zadnjega rata naglo se smanjivao broj stanovnika u Sovićima. Razlog tomu je odlazak većeg broja radnika na rad u Njemačku, a to je uzrokovalo seljenje većeg broja obitelji iz ovih krajeva.
Tako je 1981. godine bilo 754 stanovnika. Pred sami rat u BiH, 1991. godine u Sovićima je živjelo 659 stanovnika od čega su 202 bili Hrvati a 457 Bošnjaci.
U zadnjem ratu Sovići su teško stradali. Najprije su stradali Bošnjaci, a kasnije Hrvati 1993. godine. Svi su bili protjerani, prvo Bošnjaci a zatim Hrvati, tako da se mali broj Sovićana vratio u svoje kuće. 

3. Polja - Risovac. Polja su naziv za niz manjih kraških polja i uvala smještenih na visoravni na 1150 - 1300 metara nadmorske visine, između Velikoga Vrana, Muharnice i Čvrsnice u duljini od 25 km, a širina je između 3 i 5 km. Uz Risovac i Dugo polje još petnaest manjih polja pripada Poljima. 
Ovo je ustvari jedno polje s najnižom točkom od 1200 metara gdje se ulijeva potočić Brčanj i najvišom točkom od 1277 metara, između Rudog i Dugog polja. Tu se spominju tri luke: Masna luka, Gornja luka i Krajnja luka. Između Čvrsnice i Vrana, na Dugom polju nalazi se Blidinjsko jezero. Površina jezera iznosi 3,2 km2. Najveća dubina je 4,5 m, a do 70 cm dobro se vide velike površine dna. Na pojedinim mjestima jezera pokazuju se sprudovi i plićaci. Preko današnjeg jezera nekada je bio put koji je ubilježen i u topografskim kartama, a ostaci se primjećuju još i danas.
Prema kazivanju starijih ljudi jezero su napravili čobani. Naime, brojni čobani nisu imali vode za svoju stoku te su riješili zatvoriti ponor na Dugom polju. Usjekli su grane četinara, zavezali ih u snopove i pokrili ponor, a poslije toga stavili krov i ilovaču. Nakon zime došla je voda od kiša i otopljenog snijega i jedan dio Dugog polja pretvorio se u jezero. U svibnju 1940. godine ponor je propuštao vodu i jezero je ostalo suho. Ponovno je ponor začepljen borovim granama i do danas drži vodu. Ovdje nema nikakvih izvora.
Blidinjsko jezero zimi je prekriveno ledenim pokrivačem. Ljeti se voda zagrije i do 25 stupnjeva. U jezeru ima ribe oštrulje ili bjelice i klena. Na jezeru se u proljeće, ljeto i jesen mogu vidjeti jata divljih pataka, galebova i gnjuraca. 
Polja i planine uokolo obiluju endemičnim i rijetkim biljem kao što su: Blagajev likovac, blaženak, borovica smrdljiva, borovnica, brusnica, bukvica, čestoslavica, devesilje kuglasto, dimak dinarski, divokozjak, dragušac Vizijanijev, dubačac Arduinov, elina planinska, encijan dinarski, fresinica, gladiola ilirska, gospina papučica, grafija kranjska, graholika dvodijelna, grozničnica planinska, gušarka Skopolijeva, ivančica ilirska, jaglac Kitaibelov, kaćun, kamenica, više vrsta kamenike, kandika dinarska, nekoliko vrsta karanfila, kockavica orijentalna, kokotić veliki rascjepkani, kolovrc, koraljuša šumska, koromačika pregranata, kosica sivkasta, kostriš, kotrljan planinski, kozja krv Borbašova, kozlinac ilirski, kozokrvina Borbašova, kravljak primožnolisti, krčagovina autariatska, krkavina kamenjarska, krkavina patuljasta ilirska, kukurijek hercegovački, lanilist planinski, lasinje modro, lazarkinja hercegovačka, lijeska, likovac, lincura, lisjak kranjski, luka kamenjarski, lučika, lužarka dalmatinska, ljiljan bosanski, ljubica, ljubičina sivozelena, ljubovka ilirska, mačic ilirski, mačuhica ljupka, majčina dušica lističasta, majčina dušica kutolisna, mak Kernerov, medvijeđa lijeska, medvjetka, mekinjak, mišjakinjica, mliječ Pančićev, mlječika, modro lasinje, mrazovac Kohov, mrkoglavac Relikanijev, munika, murka relikanijeva, nadbradac, naprstak, negnjil, nevesika Haindalova, očanica dinarska, odoljen prokletinjski, osinica, oštrica, oštrika zvjezdičasta, papučica gospina, pasdren okrug­lolisni, pčelinja trava, perunika, petolist južni, petoprst, pjeskarica, podlesa proljetni, prenjska oštrica, procjepak, pukovica dugolisna, razne vrste pušina, ranjenik Žakenov, režuha primorska, rožac, runolis, runjika Waldštajnova, ruža crvenolisna, sapunika ljepolisna, selagina, sibireja, sirištara, srčanica zvjezdičasta, srčanik, staračac, stolisnik, strupnik bosanski, sunovrat zvjezdastocvjetni, suručica sivkasta, šafran, šašika uskolisna, talija močvarna, tarčuka hrvatska, tilovina, timijan lističasti, tisa obična, tustica voštana, udovičica, ušljivac, veliki kokotić, vidac, visibaba, vlasak, vlasulja oštra bosanska, volovod Pančićev, vranjak crni, vratiželja crvena, vrba, vriska klasolika, visić hrvatski, vrtoglav, zanovijet, zečina, zlatan, zumbulčić dalmatinski, zvinčac Karglov, zvjezdan, zvjezdanka kranjska, zvjezdoglavka sivkasta, više vrsta zvonca, zvončić hercegovački, žabljak kolovrc, žednjak, žutika hrvatska, žutilovka.
Polja su po svom položaju interesantna visoravan za ispašu. Zato su ovi prostori od proljeća do jeseni obilovali životom. Prostor je većim dijelom bio za ispašu i skupljanje sjena, a manji dio se obrađivao kao plodna oranica prikladna za zimske kulture. 
Nazivi lokaliteta upućuju na vjerojatnost da su vlasnici polja nekada bili bosanski plemići. Tako se spominje Mastan Buba­njić u 14. stoljeću (po njemu nastao naziv Masna luka) i braća Radivojević u 15. stoljeću. Prvi put se Polja spominju 28. prosinca 1408. u povelji bosanskog kralja Ostoje u kojoj kralj daruje neka područja plemićkoj obitelji Radivojevićima. Stećci razasuti po Poljima, posebno nekropola na Dugom polju, svjedoče kako je ovdje nekada bilo stanovnika i više života, a brojne gromile i legende o postojanju crkava na ovim prosto­rima.
U vrijeme turske vladavine ovdje su svoja imanja imali begovi i age. Nedaleko od ravničarskih polja, na Kedžari, zatičemo Divu Grabovčevu na imanju njihova obiteljskog kuma Arslanage. Pri kraju turske vladavine, koncem 19. stoljeća kmetovi počinju otkupljivati zemlju i obrađivati je. Dolaskom Austro - Ugarske u Bosnu i Hercegovinu povećava se broj novih doseljenika koji grade "stanove" i u ljetnoj sezoni borave na Poljima. 
Stoljećima su na Poljima boravili čobani sa svojim stadima na način nomada. Pravili su "stanove" za stanovanje uz torove gdje je boravila stoka. Stanovi su pravljeni za privremeni ljetni boravak. Građeni su jednostavno od dasaka i brvana. Bili su pokriveni slamom, šašom ili lumbom, na krajevima pritisnuti kamenom ili oblovinom. Ovi stanovi bi se mogli premještati s jednog na drugi lokalitet, prema potrebama. Obično bi se ujesen rasklopili i daske posložile do idućeg proljeća kada bi se stan sklopio na nekom drugom jestu. Uz stanove bi bili torovi i pojate za stoku. Najčešće su se koristile lisama od pletenog pruća koje bi premještali s jednog kraja na drugi. Čobani bi spavali u kolibama zvanim torarice. U takvom ambijentu zatičemo i Divu Grabovčevu koja je preko ljetna izišla na Kedžaru kao i druge čobanice. Zimi na ovim prostorima nisu boravili ni hajduci. I legendarni Mijat Tomić, koji je od Jurjeva boravio u Mijatovoj pećini i na drugim lokalitetima Polja i Vran-planine, zimovao bi, kao i njegova družina, kod svojih jataka u duvanjskim ili ramskim naseljima ("Jurjevdanak hajdučki sastanak"). 
Polja su u vrijeme turske vladavine pastorizirali franjevci onako kako je to tada bilo moguće. Uglavnom su to bili fratri Bosne Srebrene, franjevci fojničkog i kreševskog samostana te ramski franjevci. Hercegovački franjevci župe Brotnjo u 18. i 19. stoljeću izlazili su na Polja gdje su kao kapelani bili zaduženi za vjernike koji potječu iz hercegovačkih župa, a podjesen bi se vraćali u svoje župe. 
Dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu stvara se po­voljnija klima za katolike i tada se povećava broj herce­go­vačkih obitelji koje ovdje prave stanove i staje i ljeti borave na ovim prostorima.

Risovac
U novijoj prošlosti, na Risovac su dolazili najprije Doljanci jer su njihove staje bile u blizini Sovićkih vrata. Kasnije su od Doljanaca preko ljeta ostajali samo Jure i Stipo Jurići i Stipo Stipanović. Od Doljanaca su zemlju kupovali i tu se naselili mnogi Hercegovci. Kad su počeli dolaziti na ovu planinu, Hercegovci nisu podizali stanove po samom polju nego su se krili od Turaka po šumi iznad polja. Poslije okupacije (1878.), kupovali su zemlju i naseljavali se po samom Risovcu. U početku su dolazili sa stokom samo preko ljeta.
Predaja kaže da su prvi na Risovcu prezimili Mato Zovko i Ivan Raičkić iz Graca, pa Blaž Marić. Blaž je ovdje zimovao već preko 60 godina, a 20 godina nije bio kod "kuće " (zapisano 1934.). Poslije su oni privukli i ostale, tako je 1934. na Risovcu bio znatan broj Hercegovaca. Hercegovačke obitelji imale su ovdje samo zemlju i kuće, a u zajednici su sa svojim ograncima u Hercegovini, pa na Risovcu nisu u kućama pojedinih obitelji uvijek isti ukućani, tako da Risovac, kao i ostala sela u Poljima, predstavlja filijalu onih hercegovačkih sela iz kojih su njihovi stanovnici. 
Pet obitelji Zovko ili Perić "u Lokvama" su iz Graca kod Mos­tara. Jedna obitelj Marića potječe iz Goranaca. Tri obitelji Ramljaka su iz Pologa, vjerojatno su porijeklom iz Rame. Jedna obitelj Marojević-Glavić živjela je kod Sovićkih vrata, nedaleko od doljanskih staja. Jedna obitelj Knezovića na Lokvi su iz Goranaca. Dvije obitelji Čuljak su iz Grabove Drage. Četiri obitelji Gagro su iz Čerina. Ćuže ili Ćužići su iz Grabove Drage. Jedna obitelj Ćavar je iz Gostuše u Grabovoj Dragi. Zovu ga i Mijatović.

Rudopolje
Na Rudopolju je bilo svega 12 raštrkanih obitelji. Svi su imali svoje kuće u Hercegovini, a "stanove" na Poljima. Prvi su ovdje počeli zimovati Marići, i to oko 1885. godine, a tada ih je bilo tri obitelji. Jedna obitelj Ćavar zimuje od prije Prvog svjetskog rata. Rod su im Ćavari na Risovcu i na Lugu. Tri obitelji Rotim potječu iz Grabove Drage i zimuju od 1905. godine. Istog su roda kao i Rotimi u Šarovini. Jedna obitelj Čubela potječe iz Grabove Drage i ovdje zimuju od 1905. godine. Dvije obitelji Vrljića potječu iz Bogodola i ovdje zimuju od 1895. godine. Jedna obitelj Šušac je iz Blatnice, ovdje zimuje od 1930. godine. Porjeklom su iz Studenaca. Jedna obitelj Zadro je iz Mamića. Rodbina su sa Zadrama iz Dobroše (djedovi su im braća).

Dugo Polje
U Dugo Polje se nekada, prije otprilike 150 godina, dolazilo samo ljetovati. Tri obitelji Čuljak potječu iz Klobuka kod Ljubuškog. Djed im je počeo stanovati na Poljima još za turskog vremena. Dvije obitelji Lugarušić su iz Izbična. Rodbina su sa Lugarušićima s Tolovca. Dvije obitelji Bošnjak došle su iz Crnča, a porijeklom su sa Orašca. Oni su izbjegli s Orašca u Grabovu Dragu kada im je sestru htio odvesti jedan od Kop­čića. Zvali su se Vidoševići, a u Hercegovini su dobili prezime Bošnjak. Sto godina kasnije vraćaju se na Orašac. Jedna obitelj Paponja dolazi iz Ploče u Brotnju, ali su ovdje samo ljetovali.

Brčanj
Dvije obitelji Vrljića potječu iz Bogodola, a porijeklom su Vučkovići iz Vrljike. Četiri obitelji Bošnjaka su iz Grabove Drage. Jedna obitelj Kopilaša također je iz Grabove Drage, a ovdje zimuje od konca 19. stoljeća. Jedna obitelj Barbarića potječe iz Dragićine. Rodbina su s Barbarićima u Ljubuncima. Dvije obitelji Budimira potječu iz Bile kod Duvna. Jedna obitelj Tomića potječe iz Donjeg Graca. Jedna obitelj Skendera ljeti dolazi iz Sovića na Borovnik.

Dragajice 
Na Dragajicama nije bilo kuća, odnosno zimovanja do 1924. godine. Dolazili su samo stanari preko ljeta, i to ne uvjek isti. Jedna obitelj Šarića potječe iz Rakitna, a zimuje od 1924. godine. Jedna obitelj Dumančića, također iz Rakitna, počinje ovdje zimovati zajedno sa Šarićima, iste godine. Jedna obitelj Grbešića, iz Dobrkovića, zimuje ovdje od 1926. godine. Jedna obitelj Soldo iz Rakitna, a porijeklom iz Britvice, ovdje počinje zimovati od 1928. godine. Jedna obitelj Mikulića iz Kočerina zimuje na Poljima od 1930. godine.
Polja su prostor gdje se dotiču dvije franjevački provincije - Bosna Srebrena i Hercegovačka franjevačka provincija Uzne­senja BDM i dvije biskupije - Vrhbosanska i Mostarska bisku­pija. Ovdje su i granice župa. Nadbiskupijski ordinarijat Vrhbosanski je još 1935. godine uspostavio granice ovih dviju biskupija i župa.