RAMA - Šćit, franjevački samostan

Rama se dijeli na Gornju i Donju Ramu. Prvu posebnu kartu Bosne objavio je talijanski kartograf Giaccomo Cantelli da Vignola pod naslovom: "Il regno della Bosnia, diuso nelle sue Provincie principali: Bossina Inferiore, Bossina Superiore, Rama Superiore, Rama Inferiore, Sale Superiore, Sale Inferiore". Tako se i u tom starom dokumetu spominju Gornja i Donja Rama. U Gornju Ramu spada gornjoramska kotlina, župe Šćit, Rumboci, Prozor i Uzdol, dok u Donju Ramu spadaju područja župa Gračac i Doljani. Najviše brdo u Rami je Idovac na planini Raduši visoko 1.956 metara. Pod Idovcem se nalazi najviše jezero u Bosni. To je Gornje jezero na visini od 1.860 metara.
 

Prapovijesni Ramljaci

Rama je postala glasovita u povijesti kad su ugarski kraljevi stavili ime Rama ("rex Ramae") u svoj kraljevski naslov 1138. godine. Ali ona je kao naselje mnogo starija, iako se ne zna kako se prije zvala. Na izvoru Rame od davnine postojalo je ljudsko naselje koje je u arheologiji poznato kao Velika Gradina u Varvari. Još je neidentificirani stanovnik iz doba mousteriena (razdoblje od 125000. do 60000. godina prije Krista) ostavio ovdje tragove svoje djelatnosti. Godine 1892. ovdje je nađen ručni šiljak, koji se smatra "najstarijom ljudskom tvorevinom u Bosni i Hercegovini".

Teško je slijediti tragove prapovijesnih Ramljaka, ali u doba zvano eneolit (od 2400. do 1800. godina prije Krista) ljudi su ovdje ostavili keramiku vučedolske kulturne grupe.

U ranom brončanom dobu (od 1800. do 1600. godina prije Krista) u Varvaru su prodrli narodi s istoka, jugoistoka i sjevera (iz Podunavlja) koji su se bavili stočarstvom i lovom, ali i zemljoradnjom. Podigli su naselje u Velikoj Gradini. Kroz naselje su prolazile dvije uske ulice koje su se sjekle pod pravim kutom i dijelile ga na četiri dijela. Gradili su kuće postavljajući najprije podlogu (sokl) od lomljenog kamena te dižući na njemu četiri uspravne grede. Povezivali su ih vodoravnim gredama među koje su stavljali oblice i sve zatvarali zemljom pomiješanom s pljevom. Tako su nastajale pravokutne kuće sa stranicama od 5 do 6 m. Kasnije građene kuće bile su većih razmjera 9x8 m. Dijelile su se na dvije osnovne prostorije. U jednoj je bio pod od nabijene gline i ondje se nalazilo ognjište. U povišenoj prostoriji bila je smještena velika kalotna peć, a uza zid su bile duge i uske klupe. U toj prostoriji nalazio se i stan za tkanje, žrvnjevi i keramičke posude za vodu i žito. Prilikom iskopavanja u Velikoj Gradini nađeni su glineni modeli kuće i njezina namještaja pa se na temelju tih modela može zaključiti kako su izgledale ramske kuće sredinom drugog tisućljeća prije Krista. U svakom slučaju "Velika Gradina je najznačajnije brončanodopsko naselje u mediteranskom području".

U Velikoj Gradini nađeni su kalupi u kojima je lijevano brončano oruđe, oružje i nakit. To znači da je ondje bilo značajno metalurško središte! Uz to su nađene male glinene figure, pojednostavljeni ljudski likovi koji su možda bili modeli za drvene "idole" prirodne veličine.

Zaključujući iz nekih nalaza (kružna pločica, probušen veprov zub, jedan ženski i dva muška lika te koštana svirala), možemo govoriti i o religioznosti dalekih stanovnika Varvare, da su (možda) štovali sunce, na što podsjeća kružna glinena pločica, neka božanstva i da su bili glazbeni, što potvrđuje pronađena koštana svirala.

Velika Gradina u Varvari nije jedino nalazište ostataka djelatnosti drevnih stanovnika Rame. Na Ometalima je također nađeno nekoliko predmeta od kojih je najzanimljivija "vezica za pojas". To znači da su Ometala lokalitet brončanog doba. U istu skupinu spada i Ponir niže Prozora, što znači da su u Rami postojala vrlo razvijena naselja prije 3.500 godina. Bila su to prailirska naselja jer je u porječju Rame bila civitas četrnaest dekurija ilirskog plemena Deretina.

Rama je bila dobro povezana putevima koji su s Vranice i Bitovnje vodili preko Rame prema Duvnu na magistralni put prema Saloni. Postojao je i put iz Rame prema Neretvi a onda i Naroni. Na ušću Rame u Neretvu sagrađen je i srednjovjekovni Gradac za zaštitu puta.

Rani Iliri ostavili su tragove u "gromilama" - posebnim lokalitetima na kojima se nalaze velike gomile kamenja - počev od Bile Gromile u Varvari pa preko Orašca (gdje ima sedam gromila), Mrkodola, Klanca, Proslapa, Mluše, Podbora (Velika i Mala Gradina), Jaklića (dvije gromile), Rumboka te opet u Lapsunju, Gmićima (Gradina), potom Blacama, Ljubuncima, Dugama (Gradina), Parošu, gdje su mještani nalazili ne samo keramiku, nego i bakarne i željezne alatke. Nadalje nađena je gromila u Gorici, Krančićima (jedna se njiva zvala Gradac). Između Uzdola i Donje Vasti nalazi se također Gradina. U Šćipama je također nađena gromila, a u Herama postoji Gradina. U Kućanima na Rajnu postoje stare zidine. Na brdu Baćini nalazi se velika gromila. Sela Gračac i Gračanica također govore o sličnom podrijetlu imena. Iznad Hudotskog postoji Gradac i u njemu Gradina, a na Poljima i u Sovićima iznad Doljana također postoje tragovi drevnih stanovnika. U Doljanima se nalazio Grad, gdje se jedna stijena naziva Maleškin grad, a druga Gradina. Kod Milenka Filipovića, koji je ispitivao ove krajeve, nalaze se podaci da su u mnogim gromilama nađene ljudske kosti, ostaci grnčarije ili metalnog oruđa. Bilo bi vrlo zanimljivo odgonetnuti što znači lokalitet Kraljev stolac ili Banov sto kraj sela Kleka. Tu je mnoštvo kamenja - gromila, a u blizini su i neki stećci dok se susjedna gromila naziva Kraljevka. Narodna predaja hoće da je na Kraljevcima bila crkva. Nije previše udaljena ni velika nekropola Rudno.
 

Prvi ramski kršćani

Rimljani su u Rami ostavili značajne tragove, posebno putove. Otkopani su i fragmeneti rimskih nadgrobnih spomenika iz doba cara Hadrijana (117.-138.). Pokojnici su bili građani rimskog municipija Bistue, gdje je Tit Flavije Licinijan bio dekurion, zapovjednik konjičkog odreda, odnosno član gradskog vijeća. To ne mora značiti da je u Varvari bila smještena Bistue Vetus, nego je to bilo naselje manjeg značenja koje je potpadalo pod upravu Bistue. Kad je građena cesta iznad Varvare pronađene su cijevi rimskog vodovoda, što svjedoči o postojanju rimskog naselja na tlu današnje Varvare. 
Kršćanstvo se razmjerno rano ukorijenilo u Rami, a u Varvari je postojala kršćanska bazilika, koja ipak nije bila sjedište bestoanske crkve (ecclesia Bestoensis) i biskupa Andrije koji je sudjelovao na salonitanskim saborima 530. i 533. godine, nego vjerojatno sijelo korepiskopa (seoskog biskupa, župnika) dok je biskupsko sijelo Bistue Vetus bilo vjerojatno u Podu iznad Bugojna. Tragovi bazilike u Varvari govore ipak o postojanju kršćanske zajednice u Rami. Što je bilo od te zajednice nakon provale Slavena i rušenja crkve u 6. st., teško je reći, jer nema povijesnih podataka. Teško je također konačno tvrditi da je Varvara dobila ime po sv. Barbari, koja je po tradiciji mučena 306. godine a koju su kršćani zazivali kao jednog od 14 pomoćnika u nevolji ili kao zaštitnicu rudara, ali nije isključeno da je ona dala ime starom naselju na Velikoj Gradini, pogotovo što je to bilo mjesto ljevača i rudara. Možda Varvara nije bila jedino mjesto koje je imalo crkvu. Postoji tradicija da je u danas muslimanskom selu Kleku nekad bila crkva, a jedna njiva se zvala Sutivani, što podsjeća na sv. Ivana. Ako se uzme u obzir da je i u Solakovoj Kuli postojala starokršćanska bazilika, onda se s pravom može zaključiti da je doista u ovim krajevima kršćanstvo zarana bilo vrlo rašireno. Ako analiziramo narodnu tradiciju o crkvama i crkvištima, morat ćemo zaključiti da je kršćanstvo na ramskom području bilo vrlo rašireno i prije dolaska Turaka. Tradicija tvrdi da je na Orašcu bila "grčka crkva" jer su tu živjeli "Kauri". I u Proslapu je, po muslimanskoj predaji, bila "grčka" crkva. Iznad Podbora prema Ploči, po pričanju, također je bila crkva. U svakom slučaju ondje je bilo staro naselje jer se našlo mnogo ulomaka lonaca i tragova zidina. Negdje u blizini je morala biti i privremena fratarska kuća jer postoji lokalitet zvani Fratarsko šetališće.

Iznad Kopčića, koji su se nekoć zvali Ženovnica, bio je jedan stećak i po predaji "grčka" crkva. Na Gmićima su, po tradiciji, bile dvije crkve. Na njivi Pločicama nađeni su tragovi zida i na Turnju, što bi podsjećalo na toranj. Za selo Duge govori se da je nekad bilo grad i da je ondje bila crkva. U selu Gorici bilo je veliko srednjovjekovno groblje, a seljani su govorili kako je ondje bio i grad na mjestu Gradina dok je na Ilinu Kreniku bila crkva kraj koje je, kako se nekoć govorilo, zaklan fratar i njegov momak. U Šćipama na brdu Makovišću postoji staro groblje, a predaja tvrdi da je ondje postojao zvonik dok je na drugom brdu bila crkva. Nadalje se tvrdi da je na onom mjestu gdje se danas nalazi džamija bila crkva. Predaja stavlja crkvu i kraj Kraljeva Stola u Kleku. Narod u Kućanima priča da je iznad sela bila crkva na Glavici. U selu Ravnici nalazilo se kamenje u zidu za koji narod priča da je od crkve. Na mjestu zvanom Ravnice nađena je cigla, kreč i kamen, a narod priča da je ondje bila crkva. Pod selom Lizopercima nalazi se lokalitet Crkvine za koji tradicija govori da je na njemu bila crkva. U Sovićima živi predaja da je na brdu Kamenu, iznad zaseoka Brajkovića, bila crkva. Na Risovcu također postoji mjesto Crkvine gdje je po predanju bila crkva, iako ondje nama tragova zgrade kao na susjednoj Vukovoj Dragili i velikoj nekropoli na Lokvi. Na Poljima, odnosno na Blidinju također je po tradiciji bila crkva.

Previše je "crkava" u Gornjoj i Donjoj Rami a da bismo mogli povjero­va­ti da su sve i postojale, ali je isto tako teško vjerovati da makar neke ni­su postojale. Kad su sagrađene i kad su srušene te crkve, ne može se znati, ali kako se gotovo na svakom koraku nalaze groblja i stećci, to je siguran znak da je Rama bila gusto naseljena i da je u njoj bilo i crkava. Starinskih ili onih kasnijih, teško je reći, ali ih je, očito, moralo biti. Možda su lokaliteti crkvine ili crkvišća vezani uz lokalitete na kojima se narod skupljao i slušao misu, posebno u doba kad u cijeloj Rami nije bilo crkve?
 

Slaveni u Rami

O dolasku Slavena u ove krajeve nemamo nikakvih podataka, ali nema sumnje da su se oni naselili u Ramu i vjerojatno stopili sa starosjediocima. Može li se opravdano tvrditi da je u Rami ostao trag slavenskog kulta na temelju imena nekih lokaliteta kao što je vrelo Svarovice u Dobroši ili Svarača u Ustirami, što bi podsjećalo na glavno slavensko božanstvo Svaroga, kao što bi vrhunac Perun na Baćini podsjećao na Peruna, vrhovnog slavenskog boga, teško je reći. Ne smije se zanemariti ni Trzan u Rumbocima, što bi podsjećalo na pogrebne običaje starih Slavena, "trizana", daća i još neke izraze kao što su Donja Vast ili Ustirama, što sve podsjeća na staroslavenski rječnik.

Ni Rama nije ostala bez stećaka, što svjedoči o trajnoj prisutnosti stano­v­nika u ovom kraju. Fra Jeronim Vladić i Milenko Filipović navode da ih ima mnogo, ali u naše vrijeme gotovo ih je nestalo. Filipović ih je našao u Orašcu, Proslapu, na Šćitu, Mluši, u Ploči, Podboru, Kopčićima, Mrko­dolu, Varvari, Rumbocima, Jaklićima, Družinovićima, Šlimcu, Lapsunju, Gmi­ći­ma, Borovnici, Dobroši, Ljubuncima, na Dugama, Lugu, Donjim Višnjanima, Škrobućanima, Gorici, Paroši, Krančićima, Grevi­ćima, Helj­do­vima, Parcanima, Ravnici, Tošćanici, Hudutskom, Lizoper­cima, Ustira­mi, Slatini, Doljanima, Sovićima i na Poljima. Na Poljima su naj­vred­niji. Na nekima ima raznih znakova: mjesec, zvijezda, križ, te nas­li­ka­ni ratnici, kolo i slično. Ovo su kamena svjedočanstva o Rami, ali pismenih nema.

O stanju kršćanstva u Rami nakon dolaska Slavena u 6. st. i rušenja crk­ve u Varvari ne možemo ništa pouzdano znati. Sigurno je da varvarska crk­va nije bila jedino kršćansko središte u Rami pa je vjerojatno da su kršćani i dalje živjeli u ovom kraju i da su bili povezani sa salonitanskim bis­kupskim nasljednicima u Splitu. O tome, međutim, zasad ne postoje ni­ka­kvi dokumenti, pa se o kršćanstvu u Rami može samo s više ili manje os­no­va nagađati. Neka crkvena organizacija morala je postojati, jer je ma­la vjerojatnost da je u Rami potpuno nestalo kršćanstva, a i spomen "drevne crkve sv. Petra" u Rami govori o snažnoj kršćanskoj tradiciji. Ta tra­di­ci­ja morala se održati i u srednjem vijeku za vrijeme bosanske samostalnosti.

Izvan svake je sumnje da su kršćani ovog kraja bili rimokatolici, jer su bili duboko u polju rimske jurisdikcije. Sama činjenica da je bistuanski biskup odlazio na sinodu u Solin, jasno govori da se na ove krajeve protezala jurisdikcija kasnijeg splitskog nadbiskupa.

Je li Rama mogla potpadati pod duvanjsku biskupiju? Ne nalazimo pisanih svjedočanstava, ali kako se Duvno nalazi oko 50 km od Šćita, nije isključeno da je Rama jedno vrijeme potpadala pod duvanjsku biskupiju.

Rama se u srednjem vijeku ponovno javlja i to razmjerno često, ali samo kao područje koje svojataju sad istočni, sad zapadni pretendenti. Tako ona postaje predmet darivanja, odnosno ukrasa u naslovu hrvatsko­‑uga­r­skih kraljeva. Povijesno nepouzdani Ljetopis popa Dukljanina iz 12. st. pripovijeda kako je dukljanski kralj Predimir razdijelio svoju zemlju četvo­rici svojih sinova. Najmlađemu je dao Podgorje (Submontana) sa županijama Neretvom i Ramom. Rama kao županija, prema Dukljaninu, spada u Primorje, a ne u Bosnu! Ipak, Rama je sastavni dio srednjovjekov­ne bosanske države. Iz podataka Tome Arhiđakona i pisca djela Historia Salonitana maior može se zaključiti da su osamdesetih godina 10. st. "hrvatska i dukljanska država (Bijela i Crvena Hrvatska) graničile negdje između Rame i Duvna". Zanimljivo je, međutim, da nisu ostali tragovi neke povezanosti Rame s Dubrovnikom. Možda zato što je postojao sred­njo­vjekovni put koji je povezivao Prozor u Ramskoj županiji sa Splitom. Od starine je Rama u crkvenom pogledu bila vezana za solinsku, odnosno splitsku nadbiskupiju, pa je normalno što je bila za nju vezana i u srednjem vijeku. Ipak njezino mjesto je uz Bosnu. Nema nikakvih razloga da je netko veže uz zetsku ili srpsku tradiciju, osim u pustoj želji teritorijalnog presezanja.

"Kralj Rame"

Ako je Rama spadala pod jurisdikciju splitskog nadbiskupa, nije isključeno da je spadala jedno vrijeme i pod vlast hrvatskih narodnih vladara. Nije li otuda potekao i naslov "Rex Ramae" u naslovu ugarskih vladara? S druge strane, kako Rama nije bila odvojena od područja koje se dugo nalazilo pod vlašću hrvatskih vladara, a to su Duvno, Livno i Glamoč, ugarski su kraljevi smatrali da imaju pravo i na Ramu, a preko nje i na ostalu Bosnu. Ipak moramo priznati da je Rama bila sastavni dio srednjovjekovne bosanske države, iako je težila da bude povezana s Dalmacijom, pa onda i s hrvatskom državnom zajednicom.

garski vladari iz kuće Arpadovića, kako se može zaključiti iz auten­tič­n­ih dokumenata, nose naslov "Rex Ramae". To je posebno jasno nakon sm­r­ti bizantskog kralja Manojla Komnena koji je nakon okupacije Dalma­cije 1165. godine nosio naslov dalmatinskog, ugarskog, bosanskog i hrvat­s­kog vladara. Na njegovu je dvoru proveo mladost budući ugarski kralj Be­­la III. koji je u Carigradu dobio jednu od princeza za ženu, a miraz mu je mogao biti i naslov pokrajine koju vjerojatno nikad neće vidjeti. On je u Carigradu kovao i novac na kojem je pisalo "Moneta Belle Ragis R(amae)" a kao ugarski kralj nosi naslov Rex Ramae od 1172. godine. Za­­­­ni­m­ljivo je kako Lašvanin prenosi Vitezovićev podatak o Beli II. koji je "imenovan 'Slipi'". Fra Nikola Lašvanin u Ljetopisu fojničkog samostana piše: "Ovi zadobi Ramu u gornjoj hrvatskoj zemlji, koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, to jest Bosne". Budući da se nije usudio u svoj naslov staviti cijelu Bosnu, stavio je samo jedan njezin dio - Ramu. Otada se ovaj naslov nalazi u tituli ugarskih kraljeva. Koliko je za to imalo podloge?

Arpadovići su nosili naslov kraljeva Srbije i Bugarske, ali bez ikakve podloge. Možda je jedino Andrija, brat kralja Emerika, došao do Rame kad se proglasio humskim vojvodom? Budući da su ugarski kraljevi smatrali Ramu sastavnim dijelom hrvatske državne zajednice, polagali su pravo na nju kao što su polagali pravo na hrvatske zemlje nakon personalne unije 1102. godine. Polagali su pravo i na Bosnu, ali Bosna je, u biti, bila razmjerno samostalna, posebno u doba domaćih kraljeva.

Dokumenti koji spominju Ramu u naslovu ugarskih kraljeva prije Bele III., očito nisu pouzdani. V. Klaić u svome djelu Bosna tvrdi da je kralj Koloman već 1103. godine uzeo naslov "Dei gracia Hungariae, Dalmaciae, Chroaciae, Ramaeque rex". I S. Ćirković u svojo Istoriji srednjovekovne bosanske države donosi slično mišljenje. Premalo je naglašavano da je Rama stalno u sastavu bosanske države i da je bosanski vladari smatraju svojim posjedom. Tako npr. ban Stjepan piše u Kninu 1345. godine "banus Bosne, necnon terrarum Usure, Salis, Dolmine, Crayne, Rame ac totius Cholm princeps et dominus".^] Rama se, međutim, nalazi i u naslovu nekih hrvatskih banova.

Ramski feudalci bili su povezani s bosanskim vladarima. Neki od njih nalaze se na vladarskom dvoru kao knezovi u pratnji vladara. U jednoj povelji Stjepana II. Kotromanića izdatoj u Milama kod Visokog oko 1323. godine spominje se "ot Rame knez Ostoja i z bratijom" koji se nalazi u banovoj pratnji.^] To bi mogao vjerojatno biti Ostoja Pribojević. Ipak imamo odveć malo podataka da bismo mogli donijeti siguran sud o ulozi i položaju župe Rame kao i grada Prozora.

Činjenica je da župa Rama s gradom Prozorom spada u srednju Bosnu i da su Rama, Uskoplje i Livno bili pod vlašću bosanskih vladara. Tek kad je ugarski kralj Matija Korvin nakon pada Bosne oslobodio jedan njezin dio od Turaka, daruje ove krajeve 1463. godine Vladislavu Hercegoviću. Ban Tvrtko napisao je u kolovozu 1366. godine pod "našim gradom Prozorom" u župi Rami povelju Vukcu Hrvatiniću kao zahvalu što mu je omogućio pobjedu nad ugarskim kraljem Ljudevitom. Tvrtko II. je u Prozoru primio dubrovačke poslanike 1433. godine.

Vojača, žena bosanskog kralja Stjepana Tomaša, nezakonitog sina kralja Stjepana Ostoje, bila je "žena prosta roda, koja je rođena i odgojena u okolici lijepe i romantične Rame". I Aurelija Krstić, majka posljednjeg bosanskog kralja, odrasla je, prema tradiciji, pod Radušom, kamo se s njom kao nejakim djetetom sklonio njezin otac, Dubrovčanin Milovan Krstić. Budući da je Stjepan Tomaš sklopio s Vojačom brak po običaju krstjana Crkve bosanske uz uvjet "ako mu bude dobra i vjerna i bude se dobro vladala", postojala je mogućnost rastave. Kad je Ostoja prešao na katoličku vjeru, tražio je od pape da ga prizna zakonitim kraljem, zakonitim djetetom i da se njegov brak s pučankom proglasi ništetnim. To mu je Eugen IV. udovoljio 29. svibnja 1445. godine^] i proglasio da ga ne veže obećanje koje je dao Vojači. Nakon toga Stjepan Tomaš oženio je Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je nakon pada Bosne dospjela u Rim te postala franjevačka trećoredica živeći svetim životom, pa je franjevačka zajednica u Bosni časti kao blaženu.

Prozor je u 14. i 15. stoljeću bio središte župe Rame. Turci su prili­kom osvajanja Bosne 1463. godine osvojili i Ramu, ali ju je mađarski kralj Matija Korvin darovao u prosincu 1463. godine Vladislavu, sinu hercega Stjepana, zajedno s gradom Prozorom i još nekim susjednim župama kao znak priznanja za njegovo sudjelovanje u borbi s Turcima oko Jajca.