RAMA - Šćit, franjevački samostan

Početkom dvadesetog stoljeća arheolog Ćiro Truhelka otvorio je grob i znanstveno potvrdio da u njemu leže kosti mlade krasotice. Tek, međutim, poetskim zapisom književnika Ivana Aralice kao i likovnom interpretacijom kipara Kuzme Kovačića Diva Grabovčeva postaje važnom sastavnicom duhovne povijesti Rame.

• Diva Grabovčeva - Cvijet neispisanog kršćanskog martirologija, fra Mijo Džolan
• Zapis o Divi Grabovčevoj , Ivan Aralica
• Graditelj forme, Milan Bešlić
• Diva Grabovčeva: Simbol identiteta i uporište nade, Mirko Jozić
• Poruka mučenice Dive Grabovčeve,, fra Mijo Džolan

Diva Grabovčeva - Cvijet neispisanog kršćanskog martirologija

Zakoni života, nove impresije, usvojeni ili nametnuti obrasci pospreme mnoge čak po najstrožim kriterijima dokazive činjenice u jednu osobitu vrstu pamćenja, koje nije aktivno na razini svijesti, ali postaje arhetipsko i funkcionira kao kolektivno pamćenje.

Mnogo je više u tradiciji bosansko-hercegovačkih Hrvata grade koja jednim dijelom ima potvrdu u materijalnim spomenicima, premda su bili izloženi svim dirigiranim i spontanim razornim elementima vatre i vode i vremena, ali drugim dijelom prepušteni su uobličavanju kreativnoj narodnoj mašti.

Imalo studiozna analiza pokazat će da je i narodna mašta slijedila jedan obrazac, koji nije dopustio stvaranje mitova od tisuća mučenika Hrvata u Bosni i Hercegovini: fratara, pučkih tribuna, domoljuba, poniženih djevojaka i žena, osakaćene djece.
Taj obrazac uokviruje s ljubavlju sve žrtve u ljubav na djelu, koja neprijatelja pobjeđuje praštanjem, a žrtvu čini za njegov narod izvorištem nade i snage.

Tertulijanova izreka: Krv mučenika, sjeme kršćanstva, tu je povijesno snažno potvrđena.
Najčešći martirološki motiv pučke tradicije jesu djevojke, čija je čast brutalnom silom redovito turskih silnika bila radikalno dovedena na kušnju. Mnoge su izabrale smrt. Samo u Rami ima nekoliko lokaliteta sa sačuvanim materijalnim znakovima koji čuvaju uspomenu na takve mučenice: Cvitin grob, između Šćita i Podbora, sada pod vodom, Lucijin grob na Draševu, na Gračacu, Marina pećina, te najznačajniji - Divin grob na Kedžari.
Lik Dive Grabovčeve ne objedinjuje kao reprezentantan sve motive osobnih drama: kao ius primae noctis, stradavanje mladenaca i svatova, grube otimačine i sl., ali ona se po nečem izdvojila iz mnoštva inačica i postaje mjesto hodočašćenja: najprije tijekom dugoga razdoblja - više od tri stoljeća - djevojaka i mladih žena, a u posljednjih nekoliko godina do 8000 mladih ljudi iz Rame, Širokog Brijega, Duvna, Posušja, Kupresa, Uskoplja, te drugih krajeva Hercegovine i Dalmacije.

Već 1895. fra Jeronim Vladić zamjećuje da oko lika Dive Grabovčeve postoje elementi snažnog emotivnog i moralnog naboja, koji su već u pučkoj tradiciji i pobožnosti konkurirali s najsnažnijim kršćanskim svjedocima.
Radi znanstvenog utemeljenja cijele priče on je pozvao dr. Ćiru Truhelku, tadašnjeg priznatog arheologa, etnologa i povjesničara i doveo ga u nezahvalan položaj da znanstvenim metodama dotakne nedodirljivo.
Grob je otkopan i pronađena je lubanja pravilnih crta, djevojke od 17 godina. To je bio povod i početak literarnog fiksiranja lika Dive Grabovčeve:
Ćiro Truhelka, Djevojački grob, Zagreb, 1922.
Fra Blago Karačić, Diva Grabovčeva (pučka tragedija), Duvno, 1978.
Ivan Aralica, Graditelj svratišta, Zagreb 1987.
Dubravko Horvatić, Diva Grabovica (Pripovijest za djecu), Zagreb, 1987.

Oživljavanje lika Dive Grabovčeve za hrvatsku književnost veliko je obogaćenje, no sreća je da nitko od literata nije obogaćujućim intervencijama zatrpao pristup arhetipskoj tradicijskoj gradi, jer ona ima sve bitne elemente lika D. Grabovčeve. Hermeneutička interakcija izvorne tradicije i novih okolnosti stvaralački je ostala u okvirima kršćanskog nacrta.
Štoviše, taj vulkan, suptilne, ničim do Božje providnosti zaštićene ljepote, zahvaljujući literarnom premošćivanju, ostao je aktivan.
U nezaštićenoj ljepoti sadržani su svi elementi dostatni za dramaturgiju tragedije, koje se u inačici Dive Grabovčeve događa u jednom povijesnom trenutku prije 1687. godine, i koja traje unazad do iskonskog sukoba dobra i zla, u hrvatskoj povijesti varirana na bezbroj načina, i bitni je dio svake ljudske drame:
Najljepša od mnogih ramskih ljepotica, koje su dolazile na zgarišta Gospine crkve i Franjevačkog samostana u Šćitu bila je kći Luke Grabovca iz Brainova Doca (Zahuma): Diva Grabovčeva.

Ženska ramska nošnja, po dizajnu i materijalima kao da ima svrhu prigušiti fizičku ljepotu, a paletom svedena na tri boje: crvenu, bijelu i crnu. Nešto se i dan-danas u Rami sačuvalo od toga kanona ljepote. On nema manihejski pristup tijelu, ali ima otvoren pogled za ulogu ljepote u oslobađanju čovjeka, gdje nježnost i ljepota nisu hendikep na uštrb slobode.
Diva u pravom smislu postaje ljepotica i kolektivna sestra svih u Rami onoga trenutka kad progovara dušom slobodne žene, birajući radije smrt nego život s bogatim begom Kopčićem.
Ovdje je spašeno više od ženske časti, spašen je neuprljani pojam slobode, kao mogućeg odgovora na svaku silu. To je vrhunsko priznavanje Boga. Jedino što ljudsko ostaje nedohvatljivo zlu jest sloboda, koja radikalno zaoštreno iskazuje se u izboru ljubavi i smrti. U duhovnosti ramskog puka Diva postaje znak novih mogućnosti za one koji vjeruju da ljubav i smrt ne mogu zajedno vladati svijetom i da je ljubav Božji odgovor na sve.
Tako dvije žene postaju u Rami nezaobilazne na putu rasta, sazrijevanja: Gospa i Diva. Gospa, Majka od Milosti, čašćena kao nikad dohvatljivi horizont Božjih obećanja i naših, mogućnosti, majka prisutna u mnogim stradanjima ali i čudesnim buđenjima iz pepela, draga i lijepa, pred kojom se može šutjeti i biti shvaćen. Diva: sestra, majka, zaručnica, živa u ljepoti Ramkinja, koja svjedoči da je ljepota dar za život.
U blizini ovih dviju žena temelji se pristup nizu pitanja...
Vran-planina postaje po Divi mjesto dubljih susreta s izvorom života.
Doista, treba doći i doživjeti što to znači sve ponijeti i sve ostaviti. Ne možemo uprljati izvornu čistoću. Raste količina ljepote, Vran raste s ovim umjetničkim djelom Kuzme Kovačića, kao što bi trebao rasti narod koji je rodio Divu: tijelom, maštom, dušom i patnjom.

Fra Mijo DŽOLAN

Zapis o Divi Grabovčevoj

U potrazi za motivima koje ću ugraditi u svoje priče ili ih, ako su zamašni, pretvoriti u narativne cjeline kakav je roman i pripovijest, potrazi koja traje od samih početaka moga pripovijedanja, u tri sam navrata, kao s inspirativnim vrelom, susreo s Divom Grabovčevom i svaki put poželio, u dva navrata i pokušao, tu inspiraciju i pretočiti u određeni narativni ili esejistički tekst. Treći susret s tim motivom, koji je i potaknuo ovaj zapis, susret je s likom Dive Grabovčeve u obliku bareljefa što ga je kipar Kuzma Kovačić izradio na vanjskoj strani vratnice za sporedni ulaz ramske crkve i skulpturom istog umjetnika koja će biti postavljena na Divinu grobu medu visovima Vran planine.

Teško da ću ikada realizirati išta od inspirativnog impulsa doživljena prilikom promatranja lika i skulpture što ih je izradio ovaj tihi, mirni čovjek, ovaj jedinstveni Kuzma Kovačić, naprosto zato što je vrsta inspiracije u ovom trenutku za mene neostvariva i ovaj će zapis biti jedina tvarna posljedica toga susreta.

Listajući edicije sarajevskog Zemaljskog muzeja i čitajući odreda sve na što naiđem, jer se jedino tako može naći ono što tražiš, motiv vrijedan pažnje, naišao sam na članak Ćire Truhelke o njegovu posjetu ramskom samostanu i čudnovatim arheološkim istraživanjima na koja su ga nagovorili ramski svećenici u namjeri da im taj renomirani stručnjak za starine rasprši sumnje oko toga da li su oni, slijedeći tradiciju i pobožnost svoga naroda, zalutali u krivovjerje ili su nasjeli podvali, pa misu služe na grobu u kojemu su pohranjene kosti nekog živinčeta, a ne, kako narod tvrdi, djevojke mučenice.

Truhelka je, temeljit kakav je bio, i uz to sklon svaštarenju, meni u povjesničara osobito dragoj osobini, otišao na Vran, prekopao grob i našao u njemu ostatke osobe koja je mogla imati sedamnaest godina i koja je, zaključujući po obliku lubanje, morala biti lijepa. Tim je pronalaskom redovnike oslobodio strahovanja, a sam je opisao svoj posjet Rami, put na Vran i iskapanje groba. Posebno predaju o djevojci čije je kosti imao u rukama, na tako temeljit način da nijedna pojedinost nije bila ispuštena! Ni to mu, čini se, nije bilo dosta. Makar nije bio pripovjedač ni po zanatu ni po poslanju, već marljivi svaštar, Truhelku je posjet Vranu i susret s legendom o Divi potaknuo i da napiše pripovijest Djevojački grob, posveti je svojoj preminuloj unučici Tanji i objavi u podliscima jednog zagrebačkog lista. Pišući priču poslužio se mješavinom romantičarskih i realističkih, u smislu književnog pravca, naratoloških sredstava, što je neizbježno vodilo u razvučenost i neku vrstu ilustracionalizma.

Dok sam podatke iz Truhelkina članka, kojima se i on služio pišući pripovijest, u cjelini akceptirao kao naratološku gradu za lik Dive što ću ga sam napraviti, dotle me je njegova pripovjedačka eksplikacija mita ostavila nedirnutim - niti me je oduševila niti me je obeshrabrila. Prvo, jer je to diletantski romantičarsko-realistički tekst, a drugo, što sam vidio da u Djevojačkom grobu motiv nije dobio narativno štivo po ukusu suvremenog čitaoca. S obzirom na činjenicu da motiv o Divi nosi obranu nevinosti kao obranu slobode, odnosno slobodne volje, i obranu vjere kao obranu supstancijalnog elementa zajednice kojoj se pripada, po čemu je i mogao biti pretvoren u kult s kojim se identificirala cijela zajednica, ja taj suptilni motiv nisam razvlačio, jer on razvlačenja ne podnosi.

Nego sam ga dao u sublimiranom obliku, namjenjujući mu ulogu motiva koji ne završava u trenutku kada bude izrečen, nego mu, u prožimanju svega što je rečeno, značenje traje od početka do kraja romana. Zato je, po motivu o Divi, moj roman Graditelj svratišta od korica do korica priča o obrani nevinosti kao obrani slobode i priča o obrani vjere kao obrani supstancijalnog elementa jedne, u ovom slučaju hrvatske, ljudske zajednice.
Drugi sam put bio na izvoru inspiracije kad sam posjetio mjesto Divine pogibije i sahrane, mjesto nazvano tvrdim imenom Kedžara, gdje će od sada stajati statua pokojnice što ju je načinio Kuzma Kovačić. Bio je kraj svibnja, a na Vranu je padao gusti snijeg.

Ograda, u kojoj je smješten grob na kosom zaravanku, od suhozida je i ne razlikuje se od svih ostalih suhozidina na planini. Ali jele, visoke i tanke, koje okružuju ovu ogradu, ovaj zaravanak i ovaj, za planinske prilike, lijepo uređeni grob, jele koje, u snježnoj vijavici samo drukčije nego u drugim vremenskim prilikama, nalikuju upaljenim svijećama, čine mjesto Divine smrti i vječnog počinka, koje je narod pretvorio u kultno mjesto, izuzetnim i neponovljivim. Vidio sam mnogo kultnih mjesta manjih i većih ljudskih zajednica, a svaka ih ima jer je to vezivo koje zajednicu drži na okupu objedinjujući lokalitet, obred i mit, i ni na jednom se mjestu nisam mogao iščuditi koje su to sretne okolnosti, koji je to ukus baš ta mjesta odabrao za hodočašćenje i odlučio da se baš na tim mjestima podignu oltari.

Nakon onog što sam vidio usuđujem se tvrditi: da je Diva Grabovčeva kojim slučajem nastradala na nekom drugome mjestu, mjestu sličnu mjestima stradanja drugih djevojaka, da nije nastradala na Vranu, na Kedžari, mjesto njene pogibije i pokopa nikad ne bi postalo hodočasno. Tek kad se događaj predodređen za legendu zbude stvarno ili bude doveden u vezu s mjestom koje ljepotom i izuzetnošću posjeduje dispozicije kultnoga, tek tada nastaje svetište. Nekada samo od sebe, kakav je slučaj s Divinim grobom, bez potpore oficijelnih institucija, što više, usuprot njihovoj rezerviranosti, do te mjere da će spontanitet, na kraju, primorati oficijelna, tijela da ozvaniče samo od sebe nastalo mjesto molitve i vjerskog nadahnuća!

Iz povijesti je poznato da neprijatelj neke zajednice, u namjeri da je ponizi i rasturi, najprije ruši njena kultna mjesta, ono što je drži na okupu. Iz te pouke slijedi nauk: ako netko želi homogenizirati ljudsku zajednicu, mora punu pažnju poklanjati njenim kultnim mjestima i, ako je moguće, podizati ih na višu razinu. Ako je postavljanje Divine statue na njen grob korak prema tom cilju, drugi, budući da su prvi učinili oni koji su joj podigli dosadašnji spomenik, onda je ispunjenje toga cilja na vidiku.

Mogao bih reći da dobro poznajem djelo Kuzme Kovačića. U vlasništvu imam odljevak Duha Svetoga s vratnica hvarske katedrale koji u liku galeba lebdi nisko iznad morskih valova. Nad tim se odljevkom nađem često zatečen s pitanjem bez odgovora kako je to djelo nastalo, promišljeno ili slučajno, jer mi je nezamisliva promišljenost otjelovljena u obliku koji se doimlje slučajnim kao bilo koja forma u prirodi. Kad su vratnice za ramsku crkvu bile odljevene i kad je statua za grob bila pred lijevanjem, bio sam pozvan u Ljevaonicu "Ujević" da vidim kako to izgleda. Iako sam fotografiju vratnica, dok su bile u glini, vidio prije dolaska u Ijevaonicu, pa sam donekle mogao znati što me očekuje, kad sam se našao pred odljevkom s one strane na kojoj je Diva, bio sam iznenađen i ganut, nisam zriao što učiniti. Prišao sam Kuzmi i poljubio ga ne uspijevajući skriti i vidljive znakove svoga ganuća. Uzrok je mom ganuću bio dvojak, idejne i zanatske naravi.

U liku Dive kakvoga je Kuzma dao, sa svim pratećim rekvizitima - udubljenjem sličnu planinskoj spilji u kojemu se bareljef nalazi, stadu, kolibama, psu i jelama - u duhovnoj snazi koja zrači iz tog lika, istovremeno profanog i svetačkog, prepoznao sam svoj način upotrebe motiva. U funkciji inicijalne epizode on je svojim značenjem trebao prožeti cijelu romanesknu građu, značenjem koje, da ponovim, u obrani nevinosti kazuje o obrani slobodne volje, a u obrani vjere o obrani supstancijalnog elementa ljudske zajednice kojoj mučenica pripada. Ne znam laskam li sebi kad zaključujem kako je Kuzma pročitao ono što sam ugradio u svoj tekst ili je stanje stvari drukčije, da ja u njegovu radu prepoznajem ono čemu sam sam težio, a da li sam željeno i postigao - ostaje pitanje bez odgovora.

A što se tiče zanatske strane uzroka mom ganuću pred Divinim likom i njenom statuom, slučaj je isti kao s galebom na vratnicama hvarske katedrale. Ono za čim sam neprestance težio gradeći priču i likove koji je nose, da do kraja promišljenu artificijelnost, ono što se zove zanat i bez čega nema umjetničkog djela, prikrijem naravnošću, slučajnošću i spontanitetom, Kuzma je to kao rijetko tko postigao i ja rado o tomu svjedočim, dok za svoja nastojanja u istom smjeru ne znam čime su urodila.

Pogledajte Divin lik na vratnicama, pogledajte njeno klonuće u statui koje neće klonuti, pogledajte svaku pojedinost i vidjet ćete da tu nema zanata, upravo zato što ga i te kako ima, da je sve to nastalo samo od sebe, da je to bilo i prije nego je netko ukrasio vratnice i obilježio grob, u nekom planinskom kamenu otisnuto, od neke litice odvaljeno i da je prirodno toliko koliko je prirodan Duh Sveti kad u liku galeba, vječan, lebdi iznad voda.

Ivan ARALICA

Graditelj forme

"Vrijeme je, kćeri, da podeš na Divin grob"

Nije zadaća kipara Kuzme Kovačića bila mala, ni jednostavna. Nije bila mala zato što je opseg nove zadaće iznimno velik, sadržajem blizak, a isto tako i različit. Nije jednostavna jer su skriveni ili, bolje reći, nepoznati svi potrebni elementi za gradnju.

Dok je, dakle, s jedne strane mogao odlučiti kojim će putem krenuti i kojim materijalom graditi forme, s druge je pak strane valjalo istražiti, otkriti, nepoznato učiniti poznatim i, što je, možda, i najteže vidljivim ono što je nevidljivo, duhovno "obući" u materiju. Upravo se taj "element" ove zahtjevne zadaće pokazao i najtežim, ali i najuspješnijim. Naime, kipar je modelirao lik djevojke Dive Grabovčeve koji je poznat samo iz legende, i čija snaga upravo i dolazi iz te iste legende. Modelirao je lik koji "asimilira" izražajnu snagu legende u kojoj je i "utkana" stoljetna vjera hrvatskoga puka u Rami, vjera u Stvoritelja, a sama je pak Diva simbol otpora tuđinu; ona je postala dio te vjere u Boga i u Slobodu.

Kult Dive Grabovčeve kao i njezino štovanje traje, evo, i više od jednoga stoljeća, ne jenjava, dapače, raste i s vremenom biva sve veći i jači. Taj je kult "niknuo" u Rami, ali je poznat i priznat u cijeloj Bosni, njemu se djevojke i žene utječu s osobitim poštovanjem koje je blisko onome koje se pridaje svetima; tako je i diljem Hercegovine, Dalmatinske zagore i srednje Dalmacije, kao i po otocima, Korčuli, Visu, Braču, Hvaru... Ne poštuju Divu Grabovčevu samo žene i djevojke, već i nema mladića, niti zrela muškarca, ili onoga kojemu sjedine krune glavu a da s divljenjem ne izgovara njezino ime.

Tom se dirljivom poštovanju priklanja i crkva, koja, velikim misnim slavljem svake prve nedjelje u mjesecu srpnju tijekom tolikih stoljeća, čuva uspomenu na hrabru djevojku Divu, u radosti sa silnim mnoštvom, okupljenim iz tolikih naših krajeva. Tu, na Vran-planini, visoko, na proplanku zvanom - Kedžara, nalazi se i grob Dive Grabovčeve... "na malenom zaravanku. Bio je obrubljen netesanim kamenjem, a ograđen drvenim rešetkama. Među kamenjem rasla je trava s nekoliko cvjetova, a u vrh glave dizao se drven križ išaran trokutićima i zvjezdicama, kao što se šaraju štapovi, preslice i dvojnice. Uokrug groba vodila je staza, izlizana koljenima žena, koje su, s krunicom u ruci, lizle dvije po dvije jedne za drugima..." (Svi navedeni citati uzeti su iz romana Ivana Aralice, Graditelj svratišta, Znanje, Zagreb 1987.)

U kasnu jesen, minule 1997. godine podijelio sam s kiparom Kovačićem ugodne trenutke s ramskim fratrima u njihovom lijepom samostanu.
Gvardijan, fra Mijo Džolan, ljubezan i susretljiv, kao i drugi fratri, s kojima smo također razgovarali o ovom ili onom, ali naš bi se razgovor često završavao i na Divinoj legendi. Ipak smo saznali nešto više o ovoj heroini. Također, radovali smo se i putu na Vran-planinu - vidjeti Divin grob. Na put smo krenuli u jutarnjim satima u društvu s gospodinom Božom Mišurom, "dobrim duhom" ovoga posla.

Vozili smo se putem prokopanim u vrijeme žestokih borbi ovoga, nadajmo se posljednjega rata, koji narod zove Put Spasa ili Put Slobode i još, koliko smo čuli i - Šuškov put. Naime, tim je putem krenula rijeka izbjeglica i prognanika, umaknuvši tako sigurnoj smrti, preko Vrana, u Kupres, i onda još dalje, u Hrvatsku, a mnogi tko zna kojoj tuđini. Nakon dobrog drndanja u terenskom automobilu, kad nas je već duboko progutala prastara crnogorična šuma, na jednoj je kosini Mišura zaustavio auto i rekao: Evo nas. Tu smo. To je Kedžara! Izgovorio je to jednostavno i tvrdo, kao što je i ime proplanka.
Nedaleko od puta, malena je čistina, ograđena suhozidom, u kojoj počiva Diva Grabovčeva. Njezin je grob, kad ga napokon ugledaše naše radoznale oči, tek nekoliko neklesanih kamenih blokova, složenih u tužan pravokutnik, jedan iza drugoga, kao bolni uzdasi kojima diše njezina legenda.
Tik do skromnoga groba sagrađena je jednostavno, jedva natkrita "kapelica", bez vrata i prozora.

Tu smo se pred hladnim kišnim kapima i velikim pahuljama snijega, koji je počeo padati, sklonili, i od oštrih udara vjetra i od studeni koja nas je uporno štipala i za najsitniju koščicu.
Kako pred veličinom te planine ne pomisliti na vječnost?! Zima daje jasne znakove dolaska, nama tu okupljenim i zabavljenim svojim poslom, ali isto tako i starim, tamnim krošnjama koje se povijaju pod naletom vjetra. Ovaj govor zemlje, kamena, vjetra i visokih snažnih stabala što se penju nebu, pokreće ona mitska počela u kojima i naš napor, kretnje, riječi ne gube svoj smisao, već se prepoznaju u onom istom prostoru koji zovemo božanskim. Kako obilježiti grob Dive Grabovčeve?! I zašto?! Evo temeljnih pitanja. Evo zašto je kipareva zadaća tako zahtjevna, zašto nije mala, ni jednostavna?!

Dobro je poznato Kuzmi Kovačiću kako je duboko ukorijenjena u svijest ovoga puka srčanost i vjernost Divina. Dobro mu je poznato i to da je upravo njezina hrabrost i junačka smrt snažno prožela tradiciju ovoga hrvatskoga kraja, njegovih ljudi, još od turskih vremena. Ta nije li tursku vojsku u pohodu na Ramu vodio sultan Mehmed II osvajač, i to goleme postrojbe, dvadesetorostruko jače, koje su, osvojile Ramu desetljeće i pol kasnije od zvaničnoga pada Bosne?!
Dobro je poznato kiparu i to da je njezina vjera u Boga čvrsta i uzorna, a njezina ljepota na glasu od Stambola do Mletaka!
Kako, dakle, modelirati lik djevojke koja je simbol vjere i vjernosti, vjere u Boga, i vjernosti svojemu narodu, i koja je tako živa u predaji gotovo u svakodnevnom razgovoru ovdašnjega puka. Kako modelirati legendu? "..Ljudi se ne klanjaju grobu, nego onomu što on za njih znači. Zato ja ne dvojim hoće li oni ovamo dolaziti, prenijeli mi Divine kosti ili ih ostavili ovdje... " Evo odgovora na temeljno pitanje.

U ovim rečenicama jasan je i motiv koji pokreće tolike ljude da se ovaj grob sačuva od zaborava, i da se Kovačićevo kiparsko rješenje odlije u bronci kako bi "svijetlio" u planinskoj mrklini. I ne samo planinskoj! Razvidan je također i poticaj, vjera, ljubav i energija kojima se želi i hoće na Kedžari trajno obilježiti Divin grob. Jer to je ona ista energija i vjera koja je motivirala i pokretala Jakova Grabovca, Andriju Dorotića i, da smo mi, ovdje, pred dolazak zime, u hladnim jutarnjim satima 1997. godine, onim istim poslom, graditeljskim poslom, prepunim opasnostima i lukavim zamkama kao i toliki naši koji ustraju u istom smjeru. Pred istim poslom kao i Jakov Grabovac, jer se sada, kao i prije toliko stoljeća ..."Milošević umilio engleskim vlastima..." da smo okruženi istim nevoljama, i da našu sudbinu krvavim nitima pletu general Marmont, Vincezno Dandolo, Tahirbeg Kopčić...

Nije Ivan Aralica, opisujući događaje koji su se zbili, ljude i njihove sudbine, napisao samo povijesni roman, već je otvorio one teme i probleme, koji su silinom svojega plamena zapalile granice na klasičnu podjelu vremena. Njihova aktualnost drugo je ime za vatru koja ne prestaje goriti. Na istoj vatri lijevao je Kuzma Kovačić u suradnji s Damirom Ujevićem i lik Dive Grabovčeve. Zato ona koncepcijski otkriva svoju snagu upravo u formi plamena. Ona je zublja u planini, iskra u dubini srca, "dar svjetla", rekao bi fra Mijo Džolan. Okomica i horizontala Divine figure sijeku se kroz svoju bit "opisujući" puninu forme, potvrđujući Rodenovu tezu da je "kiparstvo umjetnost kruga i dubine..."

Lik djevojke koja kleči Kuzma je Kovačić "zatvorio" u krug, čvrsto vežući tijelo djevojke s tlom, i s glavom, čistom i ponosnom kojom stremi nebu, kozmičkim prostorima, transcendentalnom - Bogu.
Ona je građena u znaku križa. Ruku položenih uz tijelo, i s pogledom upravljenim Onom pred kojim svatko tko vjeruje, i kad kleči - uspravan je, okomit, visinski, i tijelo mu se uzdiže nebu, lakoći, prozračnosti, astralnosti, uskrsnuću. Tijelo Dive kipar je "dinamizirao" dramatizacijom površine, umnažajući tako njezinu "unutarnju" energiju ovim "vanjskim" znakovima u titraje površine, u plamen forme, u "gorući grm"... Ili pak u nemirnu površinu mora ili jezera "zapaljenih" na svjetlosti, u ritmičkoj izmjeni valova, u gorski studenac, u živo vrelo...

Bliskim je postupkom kipar i prije toliko godina inaugurirao osebujan izraz, kojim je gradio ne samo snažne kiparske oblike jedinstvene snage nego je, isto tako, na svoj tihi postojan način ustrajno i čvrsto potvrđivao, dakako, jasnoću svojega kiparskoga izraza, ali, i povrh toga, vjernost djedovini, tradiciji, domoljublju i, nadasve - vjeri.
Svakog je dana dolazio na obalu jezera ili Zahvala benediktincima - da podsjetimo tek na neke skulpture sadržavale su upravo ove značajke, i upravo je u njima don Joško Šantić, tada hvarski župnik, prepoznao te vrijednosti otvarajući kiparu prostor za izradu vratnica na hvarskoj katedrali. Na izradi tih vratnica Kovačić je sintetizirao dosadašnja iskustva produbljujući ih spoznajom koja je zbrisala stilske granice između apstraktnoga i figurativnoga, konceptualnoga, nadrealnoga i sl.

Na samostanskoj crkvi u Rami, Kuzma se Kovačić prihvatio sličnoga zadatka, oblikujući tzv. Gospina vrata. Naime, narod je u 17. stoljeću iz ramske doline izbjegao pred Turcima u Cetinsku krajinu, i kroz ta vrata ondašnje crkve ponijeli su sa sobom sliku Gospe od Milosti, danas, nadaleko poznate, čudotvorne - Gospe. Sinjske.

Htijući trajno obilježiti taj događaj, taj crni datum za Ramu, kada je rijeka izbjeglih i prognanih krenula put Dalmacije i Hercegovine, ramski su fratri naručili izradu reljefa odlivenih u bronci, koji će biti postavljeni na mjestu gdje se nalaze tzv. Gospina vrata. Kuzma je Kovačić na unutarnjoj strani vrata prikazao Gospin lik, dakle u interijernom prostoru crkve, dok je na vanjskoj strani modelirao lik Dive Grabovčeve. Te će se dvije plohe, jedna okrenuta "leđima' drugoj, ugraditi na mjestu tzv. Gospinih vrata i - trajno učvrstiti. Kroz njih se neće prolaziti, jer nisu mobilna, i nisu koncipirana tako da bi se mogla otvoriti, već prije kao trajan simbol. "Spajanje" Dive Grabovčeve s Majkom Marijom tek je na simboličkoj razini, ali i u činjenici da te dvije žene "veže" nevinost, čistoća - djevičanstvo.

Možda nije slučajno da je pravo ime Dive Grabovčeve - Virginia - Djevica. Stoga s pravom fra Mirko Jozić podsjeća na običaj koji u Rami povezuje te dvije žene: Ta transformacija u svijesti naroda Rame događa se unutar vjere u Boga koji uskrisava mrtve. Toje unutarnji razlog što Kuzma Kovačić dovodi Divu Grabovčevu u neposrednu vezu sa svetom ženom Marijom, stavljajući ih kao lice i naličje svojih vrata.

Nije slučajno kipar u gornjem dijelu vratnica, u njihovom "nebu", dao lijevati, ne u bronci, nego u staklu, tri nepravilna, trokutasta oblika, koja je tako uspješno izradio kipar Franjo Kodrić. Ta tri oblika od stakla - tri su simbola vjere: vjera, ufanje i ljubav, i u svakom od tih staklenih oblika svijetli se njegov simbol od čistog zlata: križ, sidro, srce koje je načinio zlatar Franjo Rodić.
Modelirajući likove Dive Grabovčeve i Majke Marije, znalački i sugestivno, s istančanim osjećajem za detalj, Kuzma je Kovačić realizirao forme koje bujaju životom, onim poetskim i estetskim, onim tako punim stvaralačke radosti koja prožima svaki detalj, svako biće: crticu, ogrebotinu, udubinu, šupljinu, fratre, crkvu, psa tornjaka, planinu, oblake, ... prepoznajući u svemu Božje djelo, kao što se i mi radujemo prepoznati u tragovima kiparevih ruku.

Milan BEŠLIĆ

Diva Grabovčeva: Simbol identiteta i uporište nade

Svaki narod u svom sjećanju čuva svoj identitet. Oblici iskazivanja i življenja identiteta podložni su mijenama, iako se te mijene događaju vrlo sporo. U načinu izražavanja identiteta sve su visoke kulture stvorile svoje standarde, a oni uvijek čine sintezu onoga što se tijekom povijesti potvrdilo kao stabilizirajući element. U takve oblike ubrajaju se mitovi, religije, ritusi, narodni običaji, način življenja i umiranja, jezik, svijest pripadnosti... Primitivniji oblici identiteta općenito su neodređeniji i dugotrajniji, viši su pak određeniji, transparentniji i postojaniji.

Diva Grabovčeva integrira u sjećanju naroda Rame elemente mitskoga, vjerskoga, religijskoga, etičkoga i etničkoga. Ti elementi nisu zastupljeni na distinktan način, nego su međusobno organički povezani u živo jedinstvo koje je pak više od samog zbira elemenata. Događaj - mladu katoličku djevojku ubija muslimanski plemić jer se suprotstavila njegovoj pohoti - koji se zbio u vremenu i u prostoru biva u imaginaciji projiciran u mitsko vrijeme i mitski prostor - ne zna se ni gdje se ni kada se zbio - čime on dobiva značenje iskonskog događaja, sukoba dobra i zla u kome i dobro i zlo, premda njihovi akteri imaju povijesna imena, nastupaju kao antagonistički protutipovi.

Akter zla koji u povijesnom događaju izlazi iz sukoba kao pobjednik biva u anamnetičkom posadašnjenju kvalificiran kao gubitnik. Akter dobra u sokobu umire kao žrtva nasilja, u anamnezi pak upravo po svojoj smrti počinje živjeti kao simbol identiteta naroda i, ne manje, kao oblik njegova suprotstavljanja zlu i sveponištavajućem zaboravu. Tako pridodavanjem mitskog značenjskog sloja povijesnom događaju, kao i transformacijom povijesne individue u simbol, ni događaj ni individua ne gube karakter zbiljnosti, nego, naprotiv, dobivaju natpovijesnu dimenziju, te na taj način postaju uvjetom mogućnosti drukčije egzistencije i orijentirom za smisleno djelovanje u okviru nepregledne povijesne zbilje.

Anamnetičkim posadašnjenjem povijesnog događaja Divine smrti nastaje nova samosvijest u naroda, omogućuje se novo razumijevanje horizonta povijesti kao i svijeta u cjelini.
Na brončanim vratima za ramsku crkvu kipar Kuzma Kovačić predstavio je trenutak anamnetičkog transformiranja povijesne individue Dive Grabovčeve u simbol identiteta. Samo pak transformiranje kao proces preoblikovanja svijesti tiče se cjeline, pa u likovnom predstavljanju dobiva dimenziju kozmičkog događanja. Promjena svijesti tu uključuje izlazak iz jednog poimanja svijeta i prelazakna drugo, novo poimanje.

Takav je prelazak popraćen očekivanjem i nadanjem, strepnjom i strahom, pa stoga sa sobom donosi određenu dramatičnost. U kipara Kuzme Kovačića ta je dramatičnost dodatno pojačana okolnošću da je proces transformiranja povijesne Dive u simbol kao izraz preoblikovanja svijesti u smislu izlaska iz jednog svijeta i ulaska u drugi svijet likovno prikazao na vratima koja su već po sebi mjesto izlaska i ulaska. K tomu na drugoj je strani vrata prikazan exodus ramskog puka i fratara koji sa sobom nose svoju Gospu od Milosti - koja će se otada, nastanivši se u Sinju, prozvati Sinjskom, i to ime zadržati do danas.

Poput Ahilova štita u Ilijadi vrata Kuzme Kovačića predstavljaju jedan cijeli svijet. Usred panorame koja u sebi objedinjuje nebo i zemlju Rame nastaje pokret iskonskog otvaranja kojim nevidljiva unutrašnjost svijeta izlazi na vidjelo. Otvor izravno podsjeća na rodnicu, pa se otvaranje doživljava kaorađanje. Iz otvora se, naime, polako izdvaja prelijepi lik djevojke koja nadolazi iz krila Života, ili iz utrobe Zemlje, ili sa dna Oceana, ili iz tame Svezaborava. Svojim nadolaženjem djevojka stvara ozračje nade, ona je buđenje nove samosvijesti naroda koji u anamnezi Divine smrti poima svoje vlastito stradanje u povijesti, spoznaje njegovu veličinu i ujedno mu traži smisao.

Otišavši nasilnom smrću izvan domašaja vremenskih i prostornih zadatosti, Diva Grabovčeva, preporodena, nezadrživo nadolazi u prostor svjesne nazočnosti. Njezinim izlaskom iz utonulosti u neodređenost i nadolaskom u posviješćenu nazočnost oslobađa se nova dimenzija bića njezina naroda: rada se samoposviješćeni identitet Hrvata Rame. U procesu samoposvješćivanja svijest transcendira granice koje povijesna zbilja postavlja djelovanju te ih, integrirajući ih u iskustvo, dokida kao nesvladive barijere.

Tako se nasilje nad Divom razotkriva kao uzaludni pokušaj nasilnika da sredstvima vanjske nadmoći ukine njezinu slobodu djelovanja jer ,nasilnik koji usmrćuje mladu djevojku, i svojim nasilničkim činom postavlja kraj njezina života, istim tim činom također inicira početak procesa anamnetičkog transformiranja Dive u simbol novog identiteta. Tako kraj njezina života znači također početak nove slobode.
Ta transformacija svijesti naroda Rame događa se u horizontu nade i snagom vjere u Boga koji kao Ljubav izvodi mrtve iz njihovih grobova - "da ne propadne ni jedan...".

Čini se da je upravo to unutarnji razlog što Kuzma Kovačić svoju Divu Grabovčevu trima prozorima - osmišljenim simbolima vjere, nade i ljubavi - na gornjem dijelu vrata dovodi u izravnu vezu s Bogorodicom Marijom. On, naime, na drugoj strani vrata inscenira exodus ramskog puka koji zajedno s fratrima bježi pred Turcima. Svijet Rame u apokaliptičnom trenutku ratnog vihora sabire se oko lika svete žene Marije. Slika Gospe koju Ramljaci uzimaju sa sobom na put doima se na vratima kao objava, kao ukazanje ili kao iskorak Neba ususret ljudima, kao blaga vijest da nikada, pa ni u najtežem času, neće biti ostavljeni. Onome koji gradi na obećanju vjere uvijek se nudi izlaz.

U Marijinu životu, svijenom oko križa Kristova, objelodanjuje se naviještena istina da život neće izgubiti jedino onaj tko ga smije i može založiti. Život se može založiti, dakako, samo za veću vrednotu. Veću pak vrednotu od života u kršćanskom poimanju predstavlja ljubav, pa je smisleno polaganje života uvijek izravno ili neizravno povezano s ljubavlju: prema Bogu i prema čovjeku. Polaganje vlastitog života iz ljubavi pretpostavlja slobodu, a sloboda svijest i priznanje da je čovjek potpuno ovisan o Bogu te da samo i jedino, u njemu može naći temelj svoje slobode. Tako je i sloboda za kršćanina moguća samo kao neotklonjivi paradoks: vlastiti život u punini slobode ostvaruje se samo radikalnim podređivanjem Bogu.

Taj paradoks Kuzma Kovačić likovno interpretira u vrlo uvjerljivoj skulpturi koju je izradio za Divin Grob. Skulptura predstavlja krasoticu djevojku u klečećem stavu. Diva koja pokazuje neustrašivo i suvereno držanje pred nasilnikom u slobodi sagiba koljena pred Bogom, i jedino pred njim. Prije nego se, probodena nožem nasilnika, sruši na zemlju i umre, Kovačićeva se Diva, u padu, na trenutak zaustavlja na koljenima i s pogledom prema Nebu da tako, u posljednjem činu drame svoga života, posvjedoči svoj temeljni stav. U tome na Boga oslonjenom držanju ramske su žene i djevojke prepoznale mogući oblik opstanka.

Zato su Divu Grabovčevu u svom sjećanju podigle na razinu svetosti i u njoj pronašle uporište za očuvanje vlastitog identiteta koji je, rasut po prostoru i vremenu, izložen opasnosti nestanka. Trajno.
No u skulpturi Dive kipar Kovačić, čini se, još nije posve iskazao problem, jer je radikalnost paradoksa vjere i slobode, da bi se likovno do kraja iskazala, očito tražila još primjereniju formu. U potrazi za njom umjetnik je oblikovao Kristov križ koji je likovno mišljen kao procesijski.

S tim križem sve je dobilo produbljeno značenje: Rama i njezin prelijepi krajolik s tragovima povijesti, puk koji u svom živom sjećanju čuva Divu i fratri koji nose Gospinu sliku u rukama-sve u obliku vrata. A vrata uvode u tajnu predstavljenog svijeta: od gorkog povijesnog iskustva, komprimiranog u liku Dive Grabovčeve, uz pomoć Neba, simboliziranog u slici Gospe od Milosti, stiže se do praga vječnosti, simboliziranog u križu Kristovu, preko koga je jedino moguć ulazak u kraljevstvo istine, pravde i ljubavi.

Nad grobom Dive Grabovčeve, na Kedžari, planinski vjetrovi bez, prestanka pjevaju himan djevojci koja je u cvijetu mladosti prekoračila prag koji vodi u vječnost. Njezin grob prešutno je postaje svetim mjestom. Jednom godišnje hodočaste onamo djevojke i mlade žene iz Rame i Hercegovine da, vođene nadom i vjerom, na Divinu grobu polože zavjet svoje mladosti - zavjet ljubavi.

Mirko JOZIĆ

Poruka mučenice Dive Grabovčeve

Govori vam vaša Diva:

Davno to bijaše.
Pričalo se da sam najljepša u Rami.
Danas moja ljepota živi u vama sestrice moje i kršna braćo.
U vašim očima zrcale se još vode i livade moje mladosti, dišem s vama miris Vrana, čujem vašu pjesmu čas prkosnu, čas tužnu...

Hvala vam što ste došli u Vran planinu i pohodili svoju Divu. Tako bih voljela da vam moja priča pomogne da okrilatite ljubavlju, da zagrlite život i braću svoju i sestre, svoj život, svoju djecu i ovu svoju zemlju.

Ovo je moja priča:

Moji roditelji Luka i Luca izmolili su me kod Boga kao dar. Ja sam i odrasla kao dar.
Kad sam prvi puta mogla razumjeti što nam je fratar pripovijedao na zidinama spaljene Gospine crkve u Rami o ljubavi Isukrstovoj, njemu čast i dika, u moju dušu se nastanilo nešto što me pratilo kamo god bih išla: kad bih čuvala ovce, kad bih tjerala zahumski ječam u mlin na Rami, kad bih pjevušila s prijateljicama na bunaru. To nešto, dublje od osjećaja, čarobnije od glasa, ljepše od glazbe govorilo mi je:

Diva, ti si voljena!
Diva, ti si slobodna!

Bilo je ugodno živjeti s tim glasom u sebi. Ponekad bih mu prigovorila.
Rekla bih: Kako to da sam slobodna, a sve je moje poniženo.
Glas bi nadjačao.
S glasom i ja sam jačala. Postajala sam sve ljepša.
Postajala sam sve snažnija živjeti ljubav i slobodu istovremeno, kako nas Isukrst uči, njemu čast i dika.

Moje su me prijateljice držale malo čudnom zbog ovog unutarnjeg razgovora, koji sam im povjerila.

A sve se ovo razriješilo naglo.

Susrela sam zlo u liku Tahir-bega.
On me ubio jer sam cvala cvijetom koji nije mogao gledati živa.

Pričat ću vam kako se zbilo:

Još u doba moje bake svaka Ramkinja sanjala je udati se u obitelj Kopčića. Bili su plemići, imali i svoj grb s crveno-bijelim šahovskim poljima, a preko njih ptica kobac.
Onda se odjednom sve promijenilo. Njihov djed je bio pohlepan, pa je negdje u tu|ini pomogao turskoj vojsci da pobjedi kršćane. Za uzvrat dobio je od sultana čudnu nagradu: sve je trebalo njemu pripasti što objaši na konju za jedan dan. Obilazio je u galopu čitav dan duvanjsko polje, ali kad se vraćao u Ramu nadomak Kopčića srušio se mrtav i on i njegov konj.
Svi kršćani su se čudili i tugovali što se ova plemićka obitelj zbog imetka i sile odrekla svoje duše, udaljila se od Isukrsta, njemu čast i dika.

Njihov brat Matija, koji je u ime obitelji trgovao s Dubrovčanima, kad je čuo da su mu braća pogazila Isukrstovo ime, čast mu i dika, umro je od tuge u Dubrovniku. Eno mu i danas groba u klaustru Male braće u Dubrovniku.

Tako je moj ubojica rastao u blizini pogažene ljepote, u strahu od pitanja i s prezirom prema sjećanju.

A mogao je kao naš kum Arslanaga iz Varvare, koji me kao svoje dijete pazio i čuvao, i na drugi način pročitati Isukrstovu poruku, njemu čast i dika, da je svatko voljen, da je ljubav jača od svačije smrti, da sve što ljubav ra|a postaje dio neba.

No, moj ubojica je stid zamijenio bahatošću, pokajanje novim zlima, radost u vladanju mrtvim stvarima.

A ja sam bila živa i lijepa.
Ja sam napunila Ramu radošću.
Ali on je htio nešto što ja nisam.
I kad me ubio ništa nije dotakao od onoga što ja jesam.
Ležim ovdje stoljećima u Vran-planini slobodna nedodirljivom slobodom i voljena ljubavlju što prepora|a.

Eto, to je moja priča, draga moja braćo i sestrice!
Moja priča miriše dušom moga naroda a zna je i Nebo.
Jer, kako bijaše onda, tako i sada i navik vridi:

Zlo u mraku ima oči, na svjetlu oslijepi.
Kad odeš s moga groba upali životom koje svjetlo da ljubav progleda.
Voli vas vaša Diva.
Volim vas dušom svih naših mučenika.
Volim vas ljepotom svih naših svjedoka ljubavi i slobode.

Neka vas vazda snaži ljubav Gospodinova!
Njemu čast i dika, po sve vike vikova.

Fra Mijo DŽOLAN