'Lamentiranje nad Čovićevom kućom i imanjem u Mostaru ili tobožnja ekološka osjetljivost zato što je, eto, Čović čak skrenuo i tok rijeke Radobolje, toliko su zavodljivi u svojoj očitosti da se ne primjećuje da je on i slični nastavio skretati civilizacijski, demokratski, da ne kažem moralni tok politike, najprije u svom narodu.'
Kako gledate na inicijativu SAD-a o preustroju FBiH, odnosno korekciji postojećeg Ustava tog entiteta?
Odavno se sav problem države BiH želi svesti na FBiH. No, kako god ona doista bila nefunkcionalna i potrebna radikalne promjene, ipak je manji problem od drugog, monoetničkog dijela, od RS-a. Jer, taj entitet nije samo bh. problem, on je regionalni problem, jer je uspostavljen na regionalnoj i međunarodnoj razini kao kompenzacija i nagrada za miloševićevske ratove i velikosrpski projekt. Ili uzmite, na primjer, škole, pozicije u vlasti i javnim službama u tom entitetu ili srpsko znakovlje. Zar je veći problem dviju škola pod jednim krovom u FBiH od činjenice da se u RS-u provodi marginalizacija, svetosavizacija, u konačnici totalna diskriminacija nesrpskih učenika i uopće manjina. Ovim ne želim umanjiti teške probleme u FBiH, pogotovo u odnosu prema Srbima i drugim manjinama u bošnjačko-hrvatskom entitetu. Američka ili druge inicijative, koje mogu biti i dobronamjerne, ali koje bi rješavale samo dio bez cjeline, mislim da ne mogu dugoročno uspjeti. Amerikanci su glavni tvorci Washingtonskog sporazuma, dakle FBiH. Onako kako je bilo obećano akterima toga sporazuma, da će se načelo uređenja FBiH kroz županije primijeniti na cijelu zemlju, dakle i na RS, beskrupulozno se poreklo. Od toga se odustalo, pogotovo nepravednim Daytonom, tako da preustroj jedino FBiH označava reformu samo Washingtonskog, a ne i Daytonskoga sporazuma, a što je u konačnici vraćanje na ratne ideologije troetničke podjele države.
Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović smatra kako je taj pokušaj u startu propao jer je pogrešno postavljen, s pogrešnim ciljevima i ljudima koji imaju zadaću nešto predložiti. Možda je to doista tako, ali ne vidi se tu neki čvrsti izajednički svehrvatski odgovor?
HDZ BiH od početka, a ni s Draganom Čovićem, nikad nije imao vlastiti prijedlog za pravedno rješenje hrvatskog pitanja u BiH, a ni za uređenje države u cjelini, nikakav “svehrvatski odgovor”. U ratu se na poslušnosti Tuđmanu i Bobanu, te na imitiranju republičkosrpskog projekta, dakle na krvi, logorima i preseljavanju računalo na odvajanje i pripajanje jednoga dijela Hercegovine Hrvatskoj. Zatim se prešlo na etničko-teritorijalna razgraničenja u BiH, u kojima nikad nije bilo određeno kuda granice trećeg entiteta trebaju, a pogotovo mogu ići bez novog sukoba s Bošnjacima. Neki svehrvatski odgovor trebao bi podrazumijevati interese i prava Hrvata i iz onih područja države gdje su oni diskriminirana manjina, ali i prava drugih manjina gdje su Hrvati većina. Dominantna hrvatska politika, međutim, diskriminira i svoje sunarodnjake. Svehrvatski odgovor ne može biti postignut ako ga prisvaja bilo koja stranka, pa i ona s najviše biračkog legitimiteta, dakle ni Čovićev HDZ.
Duboka kriza mjesecima potresa FBiH...?
Recentna kriza u FBiH kulminirala je dijelom i razlazom SDA i SDP-a, ali je počela – ovdje mislim najprije na hrvatsku stranu – onda kada je Božo Ljubić odustao od ulaska u vlast ili odlaska u oporbu, a vratio se Čoviću od kojeg se izvukao, onda, dakle, kada se Ljubićev HDZ odrekao hrvatske bh. državotvorne politike na kojoj se izgradio kao respektabilan politički čimbenik. Bilo je to politički nerazborito pa i samoubilački, jer je suludo iznova raditi istu stvar na isti način, a očekivati drukčije rezultate. Ljubić nije mogao prijeći hrvatski politički Rubikon. No, osim Ljubića, s druge strane, najodgovorniji je Zlatko Lagumdžija i njegov SDP. Pod maskom “državnog razloga”, multietničnosti i zavodljivog patriotizma kršio je ne samo izborni zakon, nego i riječ i stranačke koalicije. Najzdraviju političku opciju za BiH skoro je potrošio u svom narcisoidnom preračunu. Pripomogao je osnaženju bošnjačkoga nacionalizma i dao za pravo onima koji su tvrdili da je SDP samo bošnjačka stranka.
Treba stalno ponavljati da nisu Bošnjaci glasovali za SDP i Željka Komšića samo zato da bi bili protiv Hrvata, kako su to tvrdili Čović, njegovi glasnogovornici i mnogi drugi, nego jer su bili protiv nacionalizma i za državu kako god njihov patriotizam bio nedovoljno domišljen i primicao se bošnjačkom unitarizmu. Lagumdžija je obmanuo ne samo svoje birače. Ljubiću i Lagumdžiji se pridružuju Sulejman Tihić i SDA. Tihićeva pragmatična kalkulacija oko zadržavanja pozicija i radnih mjesta svojih stranačkih kolega, kao razlog da se uđe u vlast, odrazila se u teškim posljedicama.
Ne mislim u gubitku vlasti, nego u daljnjem narušavanju međuetničkih odnosa u FBiH i mogućoj još većoj radikalizaciji Bošnjaka. A Lijanovićeva stranka i HSP, svaka iz nešto različitih formalnih razloga i s krajnje rijetkim izuzecima, odgovorile su dnevnopolitički: Neka je vlast pa bilo kakva. Sve je to odgovaralo dvojcu Dodik - Čović. Oni su najuspješniji politički profiteri dok se drugi sukobljavaju. Uostalom, oni su najdosljedniji nastavljači ratnih ideologija: na etničkim podjelama i sumnjivim raspodjelama ekonomske moći održavati se na vlasti. Dakle, ne samo FBiH i ne samo Hrvatima nego čitavoj državi potrebna je posve nova politička kultura i nova politička opcija.
Majstor obmanjivanja
Vjerujete li Vi posljednjim porukama čelnika HDZ-a BiH s “tribina o rekonstrukciji cijele BiH, ne samo FBiH”?
Čelnik HDZ-a, dakle Dragan Čović – ako analizirate njegove izjave od 1998., od kada se uspeo na mjesto “sveodreditelja u Hrvata” – jest političar koji je najviše naobećavao, toliko da se to ni upratiti ne može, a politički, Hrvati sve lošije stoje. On je majstor obmanjivačkog diskursa. Primjer: Prije godinu dana je govorio da su u Sarajevu ostali samo oni Hrvati koji nisu imali kamo ili koji ne misle, a nedavno se, kao, “sav zauzeo za njih”. Dokle se ide u zamagljivanju zorno pokazuje “Večernji list” kad ga u kontekstu tobožnje brige za sarajevske Hrvate stavlja kao prvog fotografiranog u niz s biskupima Sudarom, Puljićem i Komaricom.
Instrumentalizirajući lokalni interes, interes hercegovačkih Hrvata, on zapravo izjednačava svoje i interese nekolicine svojih štićenika s interesima svih Hrvata u BiH. A krivnju svoje neuspjele politike prebacuje na svoje kritičare i ostale stranke iz svoga naroda ili na nehrvatske političare i stranke ili vješto preusmjerava probleme na druga etnički miješana i osjetljiva područja, naravno samo u FBiH. Nemala krivnja drugih, svakako i bošnjačke politike, postoji, ali Čovićev makijavelizam u odnosu i prema najbližim poslušnicima, sjetite se Spajića, Jovića, Lovrićeve i sl., učinio ga je uspješnim, bolje reći lukavim političarom, ali suspektnim za moralnost u politici. Teško mi je povjerovati u radikalniji zaokret hrvatske stranke jednoga lica i mase hrvatskih potkupljivaca i poslušnika.
Zavodljiva lamentiranja
Lamentiranje nad Čovićevom kućom i imanjem u Mostaru ili tobožnja ekološka osjetljivost zato što je, eto, Čović čak skrenuo i tok rijeke Radobolje, toliko su zavodljivi u svojoj očitosti da se ne primjećuje da je on i slični nastavio skretati civilizacijski, demokratski, da ne kažem moralni tok politike, najprije u svom narodu.
Intervju: Dnevni list, 3. 3. 2013.
