Kada se dogodi nesreća, s pravom se traže njezini uzroci i razlozi. Nije rijedak slučaj da se za nesreću okrive nevini, oni koji su nastradali. Za pojedine bolesti, patnje, nevolje, ubojstva i ratove, ili za stradanje ljudi uslijed prirodnih katastrofa, poplava i tsunamija, neki ljudi ne mogu izdržati „tajnu zla“ nego joj odmah pronalaze uzrok u ljudskoj grešnosti i time i nedužne ljude proglašavaju krivcima za nesreću koja im se dogodila. Pritom sebe izdvajaju iz grešnih ljudi, postavljaju se sucima ljudskih smrti, zauzimaju čak Božje mjesto.
Upravo sličnu situaciju imamo u današnjem evanđeoskom odlomku. Luka izvještava kako su neki, vjerojatno silno uznemireni, došli obavijestiti Isusa da je Pilat dao pogubiti neke Galilejce i njihovu krv izmiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus se, međutim, ne uznemiruje na njihov način. Svoje dojavljivače prekorava da ne smatraju te ljude grešnijima od drugih, grešnijima od sebe, nego ih poziva da se, dok ima vremena, obrate, da i njih ne bi snašlo nešto slično ili gore.
[Usput treba kazati: Pilat, kojega je kršćanska predaja pod narastajućim antijudaizmom uvijek nastojala uljepšati, učiniti ga barem neodlučnim za Isusovo smaknuće (pogotovo na osnovi „pranja ruku“), bio je vrlo okrutan upravitelj rimske pokrajine Judeje. Osim ovoga zločina poznato je da je postavio vojne simbole u Jeruzalemu /idolopoklonstvo/ čime je povrijedio religiozne osjećaje Židova, uzurpirao je hramski novac za vodovod, dao je da zamaskirani rimski vojnici do smrti toljagama pretuku neke židovske prosvjednike… Zbog svoje okrutnosti je i smijenjen s pozicije prefekta/upravitelja Judeje.]
No vratimo se na drugi primjer iz današnjeg evanđelja koji Isus navodi da potakne svoje sugovornike da krivo ne sude, da oholo ne zaključuju na veću grešnost nevinih ljudi nego ih poziva da se obrate. Riječ je o nesreći iz Siloama. Ondje se – ne spominje se da je uzrok ljudski faktor –, naime, srušila kula i ubila osamnaest ljudi.
Na pozadini današnjega Isusova poziva na obraćenje stoje dvije teške nesreće za koje se ne donosi uzrok ni razlog. Odnosno, ovdje nije ljudska grešnost osnovna poruka Isusova govora nego poziv na obraćenje. Možda bismo u oba slučaja mogli kazati da uzrok nesreće ne stoji u ljudima koji su nastradali, niti u njihovoj grešnosti, te da nitko ne smije na njih svaljivati krivicu i sebe graditi boljim od njih. Neke nesreće dolaze i bez našega htijenja, nisu ishod čovjekova zlog i grešnog djelovanja, odnosno nisu kazna za grešan život stradalih. U svakom slučaju vjernikova je zadaća – prema Isusovu zahtjevu – da se obrati, da se obrati najprije od najgoreg grijeha koji ga čini tobože boljim od drugih, da se obrati od umišljenosti da je pravedan i ispravan, pobožan i svet dok su drugi zli, opaki i grešni. Vjernikova je zadaća da živi budno, s pouzdanjem u Boga, u svijetu u kojem se, naravno, događaju zla i nesreće potaknute ljudskom zloćom (vlastrodržačkom, pilatovskom zloćom) ili iz nekih drugih uzroka koji nisu u našem dosegu niti na raspolaganju našem uvidu ni pobožnim željama.
Luka dalje piše kako je Isus nastavio svoj govor pripovijedajući prisutnima usporedbu o neplodnoj smokvi u vinogradu. Gospodar dolazi već tri godine i traži ploda na smokvi, a ploda nema. Slika vinograda je slika za svijet. Vinogradar je Isus ili onaj koji djeluje u Isusovo ime. Smokva je slika za Isusove suvremenike kojima se on obraća kroz tri godine koliko se smatra da je javno djelovao i pozivao na obraćenje, a pozvani ne prihvaćaju njegovu riječ ni djela, ne vjeruju u Isusa, nego ga odbacuju.
U današnjem evanđelju imamo, dakle, vrlo jasan i neopoziv Isusov zahtjev za obraćenjem. S druge strane, u slici neplodne smokve imamo sažetak Božjeg djelovanja u Isusu: strpljivost i dobrohotnost i prema onome koji odbija da donese plod obraćenja. Važno je također primijetiti da ta strpljivost ne traje u nedogled, da vrijeme obraćenja nije neoročeno vrijeme. Vinogradar traži još jednu godinu, što ne mora značiti kalendarsku godinu, ali svakako znači oročeno vrijeme. On će još jednom pokušati, još će jednom smokvu okopati, pognojiti, pa ako uza svu njegovu brigu ne bude ploda, neka se posiječe.
Uočljiva je Isusova briga za ljude. On je posrednik između smokve i Gospodara, čovjeka i Boga, vinograda/svijeta i Gospodara povijesti. U Gospodareve, u Božje naume, ne može se prodrijeti. Naime, u pojedinim nesretnim događajima ne znamo nikada dokraja kako to Bog pripušta nesreće i zbog čega pojedini ljudi nevini stradaju. Slično je i s usporedbom o smokvi. Usporedba ostaje otvorena. Ne zna se je li nagodinu, kada je vinogradar uložio ponovno svoj trud, rodila ili ju je gospodar sasjekao. Ono što ostaje nepobitno jest poziv na obraćenje i donošenje plodova obraćenja. Pritom je također očito da se obraćenje može otegnuti „na godinu“, na neko vrijeme, ali ne smije izostati. Božjoj strpljivosti, Isusovoj brizi i dobroti treba odgovoriti promijenjenim životom. Jer ako to ne uslijedi, doći će vrijeme kada će se vlastita neplodnost i nekorisnost početi smatrati normalnim. Doći će vrijeme kada nećemo ni primijetiti da nas netko pohađa, da nas brižno njeguje, da mu je, i kada nas kritizira, stalo do nas. Doći će vrijeme kada ćemo se oglušiti na pozive i kada ćemo postati nesposobni da uopće zamijetimo ičiju ljubav. Doći će vrijeme kada ćemo se sasušiti u svojoj pravovjernosti i neupitnosti.
Korizma je intenzivno vrijeme obraćenja. Prvi korak, prvi plod tog obraćenja je prihvaćanje Božjeg poziva na obraćenje i strpljive ljubavi u Isusu Kristu. Drugi korak je spuštanje iz svoje oholosti kako su drugi grešniji od mene. Dalje će već ići.
Fra Ivan Šarčević / svantosarajevo.org
