Ivandanski svitnjaci običaj su paljenja vatri 23. lipnja uvečer, uoči Ivandana. Riječ je o običaju iz pretkršćanskog vremena koji pripada grupi običaja vezanih uz prirodne praznike (zimski i ljetni suncostaj, proljetna i jesenska ravnodnevica). Etnolozi navode da na njega nailaze diljem Europe. Na našim prostorima, staroslavenska predaja govori o bogu Jarilu (Jarovitu) koji hoda kroz godinu. Zbog održavanja harmonije svijeta i godišnjih doba on mora prijeći cijelo stablo svijeta. Iz Velesovog podzemnog svijeta najprije donosi ljudima proljeće, a u doba ljetnog suncostaja dolazi u Perunove dvore, navrh stabla svijeta, gdje upoznaje Perunovu kćer, lijepu Maru. Ivandan je noć njihove svadbe. S pojavom kršćanstva proljetnog Jarila zamjenjuje sv. Juraj, a ljetnog Jarila sv. Ivan Krstitelj.
Paljenje svitnjaka bio je običaj i kod drugih spomendana u BiH, npr. Jurjevo, Ilindan, Dan sv. Petra i Pavla. Simbolički je uvijek bilo vezano uz nebesku vatru Sunca i smatra se ostatkom Sunčeva kulta. Kod obrednih svitnjaka za vrijeme ljetnog suncostaja namjera je bila tu vatru zadržati i produžiti joj moć, zbog njene pročišćavajuće, preporađajuće i oplođujuće snage. Naši stari vjerovali su da ove vatre imaju moć rastjerivanja zlih sila, bolesti i štetočina.
Svitnjaci su u Rami vatre po brdima i uzvišicama, na raskršćima ili nekim za to uobičajenim mjestima. Nekada je svaka katolička kuća sudjelovala u ovom običaju paljenja svitnjaka. Djeca i stopanice iznosili bi slamu i grane na mjesto paljenja svitnjaka. Svako čeljade donosilo bi iz kuće upaljenu glavnju i njom bi palilo slamu i sve što je pripremljeno za paljenje. Oko vatre bi se okupila i djeca, i mladi, i stariji. Bilo bi pravo natjecanje čija će vatra biti veća. Djeca bi preskakala vatru kada bi plamen bio najveći. Mladi bi znali oko vatre igrati kolo pjevajući u kolanju pjesmu svetom Ivi. Kada vatra sagori, svi se vraćaju svojim kućama. Tada bi se uzimalo svetu vodu i njome se škropilo stoku, štale i sve što je vezano uz blago (stoku). Na Ivandan, rano ujutro, natjecali bi se i djeca i odrasli, tko će ranije ustati i prvi pogaziti pepeo od sinoćnje vatre, jer se vjerovalo da će onaj tko prvi pogazi pepeo ivandanjske vatre, biti zaštićen od bolesti nogu, a mladi će biti brži na svadbenim trkama. Vjerovali su da je dobro i stoku prevesti preko pepela od svitnjaka.
U prijašnjim kućama nije bilo kupatila ni redovitog kupanja. Čekalo bi se ljeto da se na|e prigoda za kupanje. Najčešće je to bilo malo dublje i šire mjesto na potoku ili močilo, gdje bi se znala kupati djeca, a i odrasliji, pazeći da ih drugi ne gledaju. Bio je običaj okupati se na Ivandan i time bi otpočela sezona kupanja. I čobani bi na Ivandan znali kupati svoju stoku. Vjerovalo se da se ne valja kupati prije Ivandana.
U Bosni i Hercegovini na više mjesta postoji voda svetog Ive, izvori koje bi tim imenom nazivali. Tamo gdje nema takvih izvora, blagoslivljala bi se voda uz misu i ponudila onomu tko je želi ponijeti kući. U Rami se sveti Ivo posebno slavi na Uzdolu. Kako je narod Rame doživljavao sv. Ivu, možemo naslutiti iz stihova dviju zanimljivih pjesmica u obliku molitve, koje su do danas ostale u pamćenju ljudi
Sveti Ivo crkvu gradi,
ni na nebu, ni na zemlji,
neg u zraku, u oblaku.
Ni drvetom, ni kamenom,
nego lišćem od bršljana.
Tu je Isus dolazio,
mladu misu govorio.
Tu Marija dolazila,
I Isusu govorila,
da oprosti svim grešnicim.
Sveti Ivo Krstitelju,
dragi Božji prijatelju.
Tebe molim, moli za nas,
u potrebi pomozi nas:
sada, uvik, na kraj smrti naše,
pored ove gorke čaše.
U ljubavi da živimo,
u pokori da umremo.
Sina Božjeg da vidimo,
da se s njime veselimo
po sve vike vikova. Amen. /RR/
