Čovjekovo najosnovnije pravo, s apsolutnim prvenstvom,
pravo koje se nikako ne smije povrijediti,
jest njegovo pravo na život. Svaki pojedinac
i svi mi skupa potpuno smo odgovorni za njega.
Prije nego se govori o pobačaju,
mora se apsolutno čvrsto utvrditi to pravo na život.
"Pravo na pobačaj" strašna je parola.
Demonstrira se protiv rata i nasilja, a legalizira se
nasilje u majčinoj utrobi. Kojeg li licemjerja!
Uz sve uvažavanje uistinu dramatično teških situacija,
koje traže mnogo razumijevanja i djelotvornu pomoć,
pitam se, zašto se tako uporno prešućuje ono što je dovelo
do te konfliktne situacije. Zar se ne može razboritije
govoriti o odgovornosti ljudi za njihove seksualne odnose?
Ili se to od tankoćutnih egoista ne može tražiti?
Muškarci su tu često više krivi nego žene.
Onaj tko nastupi tobože kao džentlmen, zapravo je barbarin
kad ženu smatra i zloupotrijebi kao objekt za svoj užitak.
Uz sve ono što je povezano s problemom pobačaja
najviše nam nedostaje riječca "ljubav" ili "briga":
brižna ljubav za sve što je slabo i nejako.
Kad se probiju svi bedemi protiv neukrotivih sila sebičnosti,
kad čovjek nije više siguran ni u majčinoj utrobi,
gdje je onda na ovome svijetu još siguran?
